Dok sam tako stajala i promatrala prolaznike, pažnju mi je na neki osobit način privukla jedna slučajna prolaznica – mama, koja je držala za ruku svoju kćerku i to što me na osobit način dotaklo bilo je držanje te žene!
Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime. Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.
Poželim nekad da sam pjesnik: kroz stih izraziti svoju bol. Voljela bih da nisam sama: s drugim sjesti za jedan stol.
U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.
…. probijam se kroz zamagljena sjećanja. Sijevaju šamari studeni. Zaleđeni put. Otkucaji sna. Rastjerana djeca. Nesretna ostaju po kazni, u ćošku prvih razreda. Bez igre, i crvena potpisa Učitelja u raspalom bukvaru od sto dinara. Ne’ko je jednom do’šo, začarao…
Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.
On želi s nama započeti novi dan, dan plodnosti dobrim djelima, dan mreža punih riba. Kad Isus na obali priprema vatru i ribu za doručak želi ukazati na uzaludnost truda bez blagoslova, bez Njegove prisutnosti.
Taj sumaniti redovnik naprosto nije imao srca izdati još jednom svijet, kao što je taj isti svijet nebrojeno puta izdao samog njega… U svijetu gdje se neumorno (beskrupulozno) trguje središnjom tajnom ljudskog bića Osobom (i osobnostima), uvijek stradavaju bezazlene, nezaštićene… izigrane ljudske duše!
