Što se dublje ulazi u okolnosti i činjenice vezane uz blaženog Alojzija, potvrđuje se ona sigurnost koju su vjernici očitovali u trenutku njegova pastirskoga služenja, njegova izvrgavanja sramoti, njegova sužanjstva i preminuća. Vjernička je to sigurnost, osjećaj za svetost koju Crkva živi kao svoj dodir i blizinu s Bogom što ne vara. Vjernički se puk nije dao zavarati tada niti ga se danas može prevariti. Iz dana u dan događaji potvrđuju da promicatelji neistine pokazuju svoje pravo lice i da laž nema trajnost.

Poznato je da su najveći sveci oni s najviše protivljenja, osporavanja. U tu skupinu ulazi i naš Blaženik, i njegova kanonizacija. Hoćemo li se obeshrabriti, bezutješno rastužiti, razbjesniti, uzvratiti sličnom mjerom? Nipošto! Mi smo narod svetaca i mučenika, suradnici Istine. Ne želimo ni na koji način postati suradnici Zloga. Želimo biti i ostati suradnici Boga Dobrote i Ljubavi. Naša je utjeha: Povijest Crkve, i nauk svetaca, piše: ‘Iskustvo nas uči da se nadati većem plodu ondje – gdje je mnogo protivština’ (sv. Ignacije Loyola).

Oslonjenost na vodstvo blaženoga Alojzija malo-pomalo pročišćuje. On nije oprao ruke od života, od potreba ljudi; on je mnogima – evanđeoski rečeno – oprao noge u njihovim tjeskobama, unio sigurnost i pružio što je mogao. Stepinčevska ljubav, jer joj je izvor u Kristu, pročišćuje hrvatsko društvo.

Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine.

U očima turskoga osvajača ostalo je iznenađenje, smrznuti ljudi kojih su se kao neprijatelja pribojavali i koje su htjeli ukloniti. Iznenadila ih ranija nepopustljivost, neprihvaćanje ponuda o predaji; iznenadila ih je ustrajnost i vjernost domovini. Pred njima je bila zaleđenost ljudi koja je ipak otopila i njihova srca. U očima osvajača bili su pred neprijateljem koji im više nije smetao, ali koga zapravo nisu pobijedili. U očima osvajača neprijatelj je postao vrijedan divljenja; zaleđenost je rodila neku čudnu toplinu poštovanja i nedohvatljivosti. Oni su trebali biti slavljenici i junaci, a postali su svjedoci neočekivanoga junaštva svojih protivnika.

Možemo zuriti u hostiju tjelesnim očima, možemo je držati na ruci ili jeziku a da se ništa ne dogodi ako su oči duše zamračene grijehom. Naprotiv, ako prepoznamo Isusa onda kličemo od radosti što smo ga prepoznali i što je on prepoznao nas kao svoje.

Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život. Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom „Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.

U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.