Pretpostavlja se da je Katarina Aleksandrijska, koju slavimo 25. studenoga, rođena 282., a umrla 305. poslije Krista. Njezin život ovijen je legendom. Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo protiv kršćana. O mučenicima su kasnije nastali legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego povijesni podaci o osobama. Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se o njoj rodila legenda u raznim inačicama.

Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene i oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, koja je bila vrsna u govorništvu, i veoma dobro poznavala filozofiju i teologiju, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. Kako Katarinu nije mogao slomiti dao je načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. Mučilo se raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada gdje joj je odrubljena glava.

Prema legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili (anđeli su možda kriva interpretacija jer se u to vrijeme često govorilo da su redovnici živjeli anđeoskim životom pa bi se moglo tumačiti i da su redovnici odnijeli njeno tijelo). Na tom mjestu, između 548. i 565. poslije Krista Car Istočnog Rimskog carstva Justinijan podigao je samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas.