Ćirilometodisti rado ističu da se izraz „Metodova doktrina“ odnosi na glagoljaško bogoslužje, što je lako reći, ali ne i – dokazati. “Metodova doktrina” je u stvari nešto drugo…

Uoči Splitskog sabora 925. godine tadašnji papa Ivan X. splitskom nadbiskupu šalje pismo u kojemu ističe:

„Budući da smo glasom koji je dopro do nas saznali da se na području vaše biskupije širi druga nauka koja se ne nalazi u svetim knjigama, a vi šutite i slažete se (s njom), veoma nas je to ražalostilo prema onoj apostolskoj:

»Ako tko bude naučavao (što) drugo osim što se nalazi u svetim kanonima i knjigama, pa bio to i anđeo s neba, neka bude proklet«.

No, ne dao to Bog vjernicima koji štuju Krista i vjeruju da mogu postići drugi život molitvom, tako da se, zapuštajući nauku evanđelja, kanonske knjige, pa i apostolske odredbe, utječu nauci Metoda, kojega ne nalazimo niti u jednoj knjizi među svetim piscima.“

(Et quia fama reuelante cognouimus per confinia uestra parochie aliam doctrinam pululare, que in sacris uoluminibus non reperitur, uobis tacentibus et consentientibus, ualde doluimus, iuxta illud apostoli: »Si quis aliud docuerit preter id, quod in sacris canonibus atque uoluminibus reperitur, etiam si angelus de celo fuerit, anathema sit«. Sed absit hoc a fidelibus, qui Christum colunt et aliam uitam per operationem se credunt posse habere, ut doctrinam euangelii atque canonum volumina apostolicaque etiam precepta pretermittentes ad Methodii doctrinam confugiant, quem in nullo uolumine inter sacros auctores comperimus.)

Što je uopće „Metodova doktrina“?

Nakon Metodove smrti 885. godine papa Stjepan V. zabranio je slavensko bogoslužje, njegova su djela uništena, učenici ubijani i proganjani, zarobljeni su prodani u roblje, a tek ih se pet spasilo bijegom u Bugarsku. Tim činom propala je tzv. Velikomoravska misija Svete Braće započela 22 godine prije, dakle 863.godine. Iz pisma pape Ivana X. saznajemo da je Metodova doktrina

„…nauka koja se ne nalazi u svetim knjigama…“ i koja se ne nalazi „…niti u jednoj knjizi među svetim piscima“.

Dakle, nema spomena ni jezika ni pisma, odnosno kako bi danas rekli – tehnici prenošenja nauka, nego o samom nauku, kojega, iako to nije direktno rečeno – papa drži nepravovjernim ili herezom.

Što je točno „Metodova doktrina“ nikad nećemo saznati jer iza Ćirila i Metoda nije ostalo baš ništa. Sva su njihova djela uništena, baš kao što su uništene i druge heretičke knjige onoga doba. Ni Istočna crkva nije sačuvala ništa od djela Svete braće, nego tek djela njihovih učenika pisanih ćirilicom, pismom koje su ti isti učenici donijeli iz Moravske, mada ni to nije nedvojbeno povijesno potvrđeno.

Ćirilica je 893. godine, dakle osam godina nakon Metodove smrti i 27 godina prije Splitskog sabora, postala službeno pismo bugarske crkve i države, a sama glagoljica nikad nije bila pismo istočne crkve, nego isključivo zapadne – hrvatske.

U isto to doba, dakle od sredine IX. stoljeća, na hrvatskom tlu uspješno djeluje Ninska biskupija direktno podređena Rimskom biskupu, u kojoj nema latinskog svećenstva niti hrvatsko svećenstvo uopće zna latinski jezik. To je vidljivo upravo iz pisma pape Ivana X. splitskom nadbiskupu iz 925. godine.

Radi se dakle, o praksi staroj najmanje 75 godina, odnosno vjerojatnije nekoliko stoljeća, još od doba svetog Jeronima.

Znakovito je da ninski biskup nije podređen splitskom nadbiskupu nego direktno papi. Povjesničari drže da je Ninska biskupija osnovana oko 850. godine kao potvrda postojeće prakse bogoslužja na hrvatskom jeziku s ciljem udaljavanja tadašnjih hrvatskih vladara od Bizanta i približavanja Rimu. Dakle, hrvatska biskupija, djelovala je barem dvadeset godina PRIJE tzv. Velikomoravske misije tako da nema govora o bilo kakvom utjecaju Svete braće na njezin razvoj.

Ovdje treba istaknuti da papa Ivan X. osuđuje samo Metodovu doktrinu, ali ne i praksu hrvatskog bogoslužja u Ninskoj biskupiji direktno podređenoj Rimu.

Zaključcima Crkvenih sabora u Splitu 925. i 928. godine u nazočnosti kralja Tomislava ukinuta je Ninska biskupija te je njezino područje pripojeno Splitskoj nadbiskupiji, a dotadašnji ninski biskup Grguru preuzeo je Skradinsku biskupiju u kojoj može nastaviti s bogoslužjem na hrvatskom jeziku, s tim da ne smije više zaređivati svećenike koji ne znaju latinski, no to u praksi jednostavno nije bilo moguće, nego su popi glagoljaši djelovali na isti način kao i prije. Iako se u zaključcima sabora nigdje ne spominju knjige na hrvatskom pismu indirektno se priznaje njihovo postojanje. Naime, od svećenika se traži da evanđelja ČITAJU prvo na latinskom, a potom na hrvatskom, a ne samo na hrvatskom kakva je bila dotadašnja praksa. Takav zaključak nedvojbeno pokazuje da hrvatski jezik i glagoljica nisu dio onoga što je nazvano Metodovom doktrinom.