Tomislav Kardum: Ideologija Milana Šufflaya (3): geopolitika i “sukob civilizacija”

U tri nastavka objavljujemo članak o ideologiji Milana Šufflaya, jednog od ključnih hrvatskih međuratnih intelektualaca i nacionalista. Šufflay je rođen 9. 11. 1879. u Lepoglavi u obitelji sitnog plemstva. Njegov predak Matija Šufflay je 1675. od cara Leopolda I. dobio plemićki status, a obitelj je bila poznata kao Šufflay od Otruševca. Šufflay završava studij povijesnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a za vrijeme studija je naučio njemački, engleski, francuski, talijanski, mađarski, sve slavenske jezike, latinski, starogrčki i srednjogrčki, a idućih godina albanski, novogrčki, hebrejski i sanskrt. Čuveni povjesničar Tadija Smičiklas držao je da je Milan Šufflay njegov najbolji student.  Doktorsku je disertaciju naslova “Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075.-1180.)” obranio s 22 godine. Za vrijeme Austro-Ugarske povezan je s unionistima te je bio prijatelj bana Raucha. Promjenom vlasti 1918. oduzeta mu je katedra na  Sveučilištu u Zagrebu. U znanosti će se kasnije Šufflay afirmirati kao jedan od vodećih svjetskih albanologa, a napisao je i prvi hrvatski SF roman “Na Pacifiku god. 2255” pod pseudonimom Eamon O’Leigh. Godine 1920. uhićen je zbog veza s frankovačkim Hrvatskim komitetom, na čijem je čelu bio Ivica Frank, te je osuđen na kaznu zatvora od 42 mjeseca zbog protudržavnog djelovanja, pri čemu je odslužio polovicu kazne. Šufflay u Kraljevini SHS djeluje kao istaknuti član Hrvatske stranke prava te će biti njen kandidat na izborima za Narodnu skupštinu 1925. Ubijen je u Zagrebu, u veljači 1931., za vrijeme diktature kralja Aleksandra. Povodom Šufflayeva ubojstva Albert Einstein i Heinrich Mann potpisali su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu.

Termin geopolitika skovao je 1899. Rudolf Kjellén, ali upotreba toga pojma nipošto nije jednoznačna.[1] U ovom se radu pod geopolitikom podrazumijeva „politički izraz geografskoga determinizma s poimanjem da tlo na kojem živi neki narod ima odlučujući utjecaj na oblike njegova društvenog ustrojstva”.[2] Slično je geopolitiku definirao i Milan Šufflay. Za njega je geopolitika „nauka o utjecajima, što ih vrši kora zemaljska na državne tvorbe i njihove granice”.[3] Već je istaknuto da je Šufflay argumentirao da je Jugoslavija neprirodna i neodrživa tvorevina s geografskoga stajališta, a geografski su faktori za njega bili bitni pri oblikovanju nacije. Geografsko deterministička gledišta bila su raširena u međuratnom razdoblju, a tada su djelovali neki od najpoznatijih geopolitičara poput Halforda Mackindera i Karla Haushofera.[4] Geografski determinizam podrazumijeva da prošla, sadašnja i buduća društva ovise o, tj. determinirana su objektivnim geografskim uvjetima.[5] Šufflay se neće pozivati na te autore, ali se svakako može reći da je promišljao o geopolitici i bio prostorni/geografski determinist, a anticipirat će i tezu o „sukobu civilizacija” Samuela P. Huntingtona.

Šufflay će u svojoj kritici versajskoga poretka koristiti upravo geopolitičke argumente. Smatrao je da pri krojenju novih granica u Versaillesu nisu uzete u obzir „geopolitičke sile”. Zbog toga su nastradale „velike ekonomske jedinice, kojih je harmoničko funkcioniranje sredila kora zemaljska kroz stoljeća”. Primjerice, zato je srednja Europa u kaosu. Šufflay zaključuje da versajski poredak ne uništavaju samo neriješena nacionalna pitanja, „već u prvom redu geopolitičke sile”.[7]

Jedan od utemeljitelja geopolitike, Halford Mackinder, uzimao je u obzir i rasne kategorije. Biološko nasljeđe, odnosno rasna pripadnost, za njega je važan element geopolitičke stvarnosti. Prema Mackinderu, rase se, dugoročno, prilagođavaju na svoje prirodno okruženje. Različita pak prirodna okruženja uvjetuju različit mentalitet ljudi. Tako britansko podneblje „proizvodi” ljude sklone slobodi i civilizaciji, a ruske stepe, misli Mackinder, stvaraju čovjeka koji prihvaća despotsku vlast. Ističući inferiornost neeuropskih naroda, Mackinder je opravdavao britanski imperijalizam i „civilizirajuću misiju”.[8] Pogotovo je velik utjecaj imao jedan od utemeljitelja geopolitike i utemeljitelj političke geografije Friedrich Ratzel, čiji su učenici, kao i on, bili geografski deterministi. Smatrali su da je okolina glavni čimbenik za razvoj kulture i mentaliteta određenoga naroda. Pritom su ratzelijanci, kako ističe Višeslav Aralica, bili konkurencija dominantnoj rasnoj teoriji. Aralica kaže da je teško povući oštru granicu između rasnih teoretičara i ratzelijanaca jer se često te dvije struje preklapaju, što je po njegovu mišljenju vidljivo u djelu utjecajnog srpskog geografa Jovana Cvijića.[9]

Obračun između zapadne, industrijsko-kapitalističke Evrope i sovjetske Rusije još nije izvršen. Još nije započela prava bitka na život i smrt između bijelog intelekta Zapada, kojemu je najodličniji predstavnik anglosaska rasa i intuicije Istoka, kojemu je evropska predstraža Rusija. Sve to što je bilo, tek su gigantske pripreme za odsudan boj između dva svijeta, između Anglo-amerikanca i Euroazijata.[15]

Taj je sukob „strahovit” i bit će obilježje cijeloga XX. stoljeća te predstavlja borbu za spas zapadne civilizacije, isticao je Šufflay. „On će jenjati i bujati, ali prestati ne će do konačnog sloma. Na kocki je sudbina čitave bijele rase. A ta rasa imade danas još, i za nekoliko generacija, strašnu energiju.”[16] Ipak, Azija se diže iz „tisućljetnog polu sna” i prijetnja je zapadnoj dominaciji.[17]

Rusija (Sovjetski Savez) europska je „predstraža” Istoka. Nju će Šufflay nazvati „euroazijskim dvoživcem”. Rusija je duhovno bliža Istoku te se „stavlja u izravan duševan dodir s najvećim ljudskim rezervoarima čitavog svijeta, s Kitajem [Kinom, op. T. K.] i Indijom”.[18] Euroazijska Rusija, Kina i Indija, drži Šufflay, „ugrožavaju smrtno” Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju. Pritom je Rusija „najopasnija” zato što „ima bijela sredstva, a žutu dušu. Ona je jedina bijela velevlast, koja duboko shvaća Aziju i može njom upravljati”. Rusija je dakle ovladala zapadnom tehnologijom, ali ima istočnjačku „dušu”.[19] Zbog istočne prijetnje zapadne države popuštaju Njemačkoj (Dawesov plan) da bi ju pridobile na svoju stranu, tj. da se ona ne bi pridružila istočnjačkom bloku.[20]

Balkan i Tihi Ocean – ključne točke sukoba civilizacija

Za predstojeći civilizacijski sukob ključna su dva područja: Balkan i Tihi ocean. Na Balkanu su, kaže Šufflay, upravo Bugarska i Hrvatska ključne točke.[21] Balkan je, pa tako i Hrvatska, „poprište gigantske borbe između azijskog Istoka i anglo-američkog Zapada, između Rusije i Amerike”, pisao je Šufflay.[22] Dakle, za Šufflaya su događaji na drugom kraju svijeta važni za Hrvatsku. On promatra svijet i međunarodne odnose u njemu kao strukturiranu cjelinu, što je jedno od obilježja geopolitičkoga razmišljanja.[23]

Prema njegovu mišljenju, sukob između „anglo-američkog bloka i euroazijske lige” bit će „značajka čitavog 20. stoljeća”. U tom kolosalnom sukobu „predstavnici staroga evropskog društvenog poretka” jesu „naravni saveznici”, tj. „klijenti velikoga konzervativnog anglo-američkog bloka”.[24] Šufflay ne dvoji: Hrvati u tom „dizanju korduna proti Sovjetima” moraju biti, kao i uvijek u povijesti, na strani Zapada. Zato će Šufflay kritizirati Stjepana Radića i njegov odlazak u Moskvu – Radić će 1924. u Moskvi učlaniti HRSS u Seljačku internacionalu (Krestinterna) –  jer „hrvatski narod u srcu Europe, iza korduna proti Sovjetima ne može i ne smije biti ekspozitura Istoka, ne će li da bude dobrovoljna i suvišna žrtva za daleku budućnost. […] Tihi ocean stvorio je frontu proti Sovjetima. On od balkanskog, orientalnog Biograda [Beograda, op. T. K.] stvara sredstvo Velikog Zapada. A tisućljetnoj zapadnoj hrvatskoj naciji donosi progone. Sve zato, jer je vodstvo HRSS-a prekinulo s historičkim tradicijama i jer naši pacifisti nisu poznavali dinamike Pacifika”.[25]

Stjepan Radić počinio je dakle smrtni grijeh odlaskom u Moskvu. Zbog kratkovidnosti i ignorancije izdao je hrvatsku vjernost Zapadu u vrijeme „umgruppierunga” (pregrupiranja), odnosno konsolidacije zapadnih i istočnih snaga. Zato je istočnjački Beograd prihvatljiv Zapadu. Pred veljačke izbore 1925. Šufflay piše da Radićev pokušaj povezivanja sa Sovjetskim Savezom ne bi vrijedio i kad bi bio uspješan jer „dovodi čitavi hrvatski narod u unakrsnu vatru čitave Zapadne Europe i Biograda!”. To je katastrofalan ishod, a oni koji to ne vide „sastoje se od pilećeg mozga i ogromne torbe žuči”.[26]

Plan saveza sa srpskim nacionalistima

Koliko je ocjena Radićeve stranke plod dubokoga „promišljanja”, a koliko praktične političke borbe, teško je prosuditi. No, uzimajući u obzir prijašnje hvalospjeve Radiću kao vođi i praktično djelovanje Šufflaya kao političara u tom razdoblju, vjerojatno se radi o drugom. Šufflay je naime, kao član HSP-a, aktivno radio na osnivanju Hrvatske narodne radikalne stranke, koja bi ušla u savezništvo sa srpskim radikalima i tako zadala „smrtni” udarac jugoslavenskom unitarizmu. U Manifestu Hrvata radikala, napisanom vjerojatno ujesen 1925., Šufflay kaže da je Hrvatska republikanska seljačka stranka, u kontekstu apokaliptičnoga sukoba anglo-američkoga bloka i euroazijanstva, stranka s jakim crtama istočnjaštva i euroazijanstva, a Narodna radikalna stranka, kao konzervativna i monarhistička[27], „izvrsno pristaje u svjetsku zapadnjačku struju anglo-američkog bloka”. Kao Radićev magnum crimen kojim je zadao nevolje hrvatskome narodu Šufflay spominje odlazak u Moskvu.[28] Zbog te istočnjačke tendencije kod Radića pravaši bi trebali surađivati sa sebi sličnima kod Srba. Šufflay piše da će hrvatski radikali raditi na tome da Hrvati i dalje ostanu na braniku zapadne civilizacije, „a da to uzmognu što uspješnije provoditi oni stupaju u najtjesniju vezu s nacionalnim Srbima jednakog mentaliteta”.[29]

Dvije konzervativne i nacionalističke opcije – pravaši i radikali – trebale su se, smatrao je Šufflay, zbog „interesa bijele rase i interesa Evrope” ujediniti „proti socijalnom radikalizmu i revolucionarstvu”.[30] Za beogradsku Pravdu Šufflay će objasniti da se jugoslavenska ideja „pokazala kao dinamit koji razara i srpske i hrvatske narodne svetinje” te će zaključiti da se „vezuju konzervativne vlade, pa mogu i stranke”.[31]

Napomena: Ovaj je tekst neznatno prerađeno poglavlje (uz dodatni biografski dio) pod nazivom “Geopolitika Milana Šufflaya” iz članka Ideološki pogledi Milana Šufflaya koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest 52 (2020.), br. 3, 899-932.