U patnji sjedinjena s Kristom – Sv. Jozefina Bakhita (1869. – 1947.)

Duša afričkoga čovjeka spremna je prihvatiti patnju, bol i siromaštvo s nekom neviđenom jednostavnošću nepoznatom zapadnom čovjeku, naučenom na lagodni život i ugađanje vlastitim osjetilima. Oni koji su nekada bili u Africi i gledali njihovu radost unatoč patnji, siromaštvu i različitim nedaćama itekako znaju o čemu govorim! A kada afrička duša otvorena za patnju prihvati kršćansku poruku spasenja, ukorijenjenu u muci i križu Isusovu, iz nje se rađaju istinski biseri svetosti pročišćeni od svega što je zemaljsko i Krista nedostojno. Takva je bila i Jozefina Bakhita, prva proglašena afrička svetica suvremenoga doba.

Jozefina je rođena u regiji Darfur, u Sudanu. Ovo područje, poznato i danas po progonima kršćana od strane arapskih muslimana, u vrijeme njezina djetinjstva bilo je opasno za život zbog rasprostranjene trgovine ljudima. Dok je kao mala djevojčica s nepunih 10 godina radila u polju svojih roditelja, oteli su je Arapi i prodali trgovcima robljem.  Doživjela je strašnu sudbinu: neprestano je mijenjala robovlasnike na tržnicama El Obeida i Khartouma te trpjela ponižavanja i različita zlostavljanja. Zaboravila je i vlastito ime pa su joj njezini gospodari dali ime Bakhita, što je čudnom ironijom života značilo Sretna. Kada je prodana nekom turskom generalu u Sudanu, njezine muke doživjele su vrhunac. On je nesretnu djevojčicu svakoga dana okrutno bičevao, rane joj posipao solju i tetovirao po trbuhu i grudima. Već sa svojih 13 godina na tijelu je nosila 144 biljega te nečovječne surovosti. Konačno je prodana nekom talijanskom konzulu koji Bakhitu dovodi u Italiju i ustupa je za sluškinju svome prijatelju Augustu Michieliju. Za razliku od prethodnih gospodara on je prema njoj bio pažljiv.

Iako je za vrijeme ropstva bila prisilno preobraćena na islam, u Italiji je upoznala Krista te je 1890. primila krštenje uzevši ime Jozefina. Utjehu za muke koje je proživljavala i nadahnuće da oprosti svojim mučiteljima ova hrabra djevojka u potpunosti je pronašla u životu i muci Raspetoga Gospodina. U njemu je pronašla istinskoga Gospodara, različitoga od svih zemaljskih gospodara, koji je i sam bio mučen, bičevan, ranjavan, razapet i ubijen, a svojom smrću otkupio čovjeka koji je pao u ropstvo grijeha. Stoga je Krista i kršćanstvo prihvatila svim srcem i dušom, a nakon što je zadobila slobodu odlučila je postati redovnica. Tijekom 45 godina samostanskoga života služeći kao sakristanka, vratarica i vrtlarica svojom vedrinom i ustrajnošću bila je svima koje je susretala živi primjer vjere. Pred kraj života, kada je bila prikovana za invalidska kolica i teško trpjela, sve je radosno podnosila iz ljubavi prema Kristu. Umrla je na glasu svetosti 8. veljače 1947. u 78. godini života i 51. godini redovništva.

Poradi neizmjerne snage svjedočanstva vlastitoga života, na traženje svojih poglavarica, godine 1910. napisala je svoj prvi životopis i opisala svoj trnoviti put, a već 1931. izdan je njezin prošireni životopis pod imenom La Storia Meravigliosa – Čudesna priča, koji je doživio brojna izdanja. Rado je boravila s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Svesrdno je pomagala siromasima, nevoljnicima i djeci. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh privlačili su pozornost i ljubav svih koji su je upoznali. Od milja su je zvali Crna sestra i Crna majka.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je 1992. Jozefinu blaženom, a isti papa 2000. godine uvrštava je u zbor svetih Katoličke Crkve. Prigodom njezine beatifikacije papa je poručio svijetu: „Njezina je poruka ona herojske dobrote što odražava dobrotu našega Oca na nebesima. Ostavila nam je svjedočanstvo pomirbe i evanđeoskih oprosta s golemim značenjem u današnje doba. U ovo vrijeme, kada razuzdana utrka za moći, novcem i užicima uzrokuje toliko nepovjerenje, nasilje i usamljenost, Bakhita nam je dana od Gospodina kao univerzalna sestra koja otkriva tajnu stvarne sreće: Blaženstvo.”

I u današnje vrijeme kada smo svjedoci brojnih primjera robovlasničkih odnosa u suvremenom svijetu i kada suvremeni kršćanin svaku patnju i životni križ doživljava više kao prokletstvo nego blagoslov, ova svetica je uistinu putokaz kako svaki križ i patnja mogu postati put do Krista, ali i sredstvo vlastitoga posvećenja.

Na koncu, evo samo nekoliko jednostavnih rečenica koje je izrekla ova neobična svetica, a mogu i nama biti vodilja u svakodnevnom životu: „Sve sam dala svom Gospodinu: On će se brinuti za mene… Najbolje stvari za nas nisu one za koje mi mislimo da su najbolje, nego one koje nam Gospodin udijeli… O Bože, da mogu odletjeti k svim ljudima na svijetu i zboriti im o tvojoj dobroti, koliko bi duša samo osvojila! Primila sam sakrament krštenja s radošću koju samo anđeli mogu opisati…”

Umrla je u talijanskom gradiću Schio i ondje počiva njezino neraspadnuto tijelo ispod oltara samostanske crkve. Štuje se kao zaštitnica svih zlostavljanih, napose žena i djece.