U ponoć na Čerkezovcu

priča o straži mladih vojnika

Foto:pixabay.com
0

 

…Nadam ti se… zastajkujem na svakoj stanici uzbrujalog života.

Razmišljam… pada noć. Tišina tihano spušta umorne kapke niz lice iscrpljena dana. Tu svaka ljudska nada sniva u trenucima zaustavljenog života… i rijeci potopljene istine vremena.

Rekla si…  rijetki vide, te male… neobične stvari. Te riječi… i sada unutar svakog vojničkoga srca otvaraju sve ono što smo mislili da je u nepovrat izgubljeno: prisjećati se… ! Prisjećajući se – čovjek  se više ne može osjećati poput  Mjeseca – kao da nigdje unutar njega nema ni trunke izvorne svjetlosti. Ne može se tu skloniti – kao što dubine zamračenih spilja skrivaju svijetu  svjetlost svojih ledenih kristala. Čovjek mora ustati… i živjeti.

Dalje… gledam… blatnjave ceste i poglede stijena. I tako svaki dan gledajući polazim na jedan  put, kroz nečije sne… kroz nečije rodne zavičaje i nečujne izdisaje umornih vojnika sa  Čerkezovca  u  ponoć.

 

Posvećeno svim vojnicima sa straže na Čerkezovcu, 2003.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.