…Nadam ti se… zastajkujem na svakoj stanici uzbrujalog života.
Razmišljam… pada noć. Tišina tihano spušta umorne kapke niz lice iscrpljena dana. Tu svaka ljudska nada sniva u trenucima zaustavljenog života… i rijeci potopljene istine vremena.
Rekla si… rijetki vide, te male… neobične stvari. Te riječi… i sada unutar svakog vojničkoga srca otvaraju sve ono što smo mislili da je u nepovrat izgubljeno: prisjećati se… ! Prisjećajući se – čovjek se više ne može osjećati poput Mjeseca – kao da nigdje unutar njega nema ni trunke izvorne svjetlosti. Ne može se tu skloniti – kao što dubine zamračenih spilja skrivaju svijetu svjetlost svojih ledenih kristala. Čovjek mora ustati… i živjeti.
Dalje… gledam… blatnjave ceste i poglede stijena. I tako svaki dan gledajući polazim na jedan put, kroz nečije sne… kroz nečije rodne zavičaje i nečujne izdisaje umornih vojnika sa Čerkezovca u ponoć.
Posvećeno svim vojnicima sa straže na Čerkezovcu, 2003.