U spomen na pale hrvatske branitelje
Tog su jutra, u zraku odjeknule prve granate. Zemlja je zadrhtala. Između naših kuća počeli su se dizati gusti oblaci dima i prašine. Bili smo napadnuti na svojoj zemlji. Htjeli su nas istjerati iz naših kuća, počeli su nas ubijati na našim pragovima
Tog su jutra, u zraku odjeknule prve granate. Zemlja je zadrhtala. Između naših kuća počeli su se dizati gusti oblaci dima i prašine. Bili smo napadnuti na svojoj zemlji. Htjeli su nas istjerati iz naših kuća, počeli su nas ubijati na našim pragovima.
Tih vremena, u ratu gotovo nismo ništa znali, u prve borbe smo ušli bez ikakvog iskustva. Imali smo jaku volju, neviđeni ponos, to nas je držalo na okupu, ulijevalo nam hrabrost i snagu da ostanemo na svojim ognjištima i da se suprotstavimo daleko jačem neprijatelju. Vezalo nas je jedno iskreno prijateljstvo, koje se u ratu kroz stalni zajednički život i borbu, svakodnevno povećavalo i postalo nerazdvojno. Štitili smo jedni druge, jedni drugima spašavali živote. Svaki od nas je osjećao sigurnost da u boju neće biti ostavljen i prepušten sam sebi, živjeli smo jedni za druge, i bili smo spremni, boriti se i žrtvovati se jedan za drugoga.
Oko nas su padale kiše granata, padali su stogodišnji hrastovi prelomljeni po sredini. Svakog su se trenutka vezivale detonacije, jedna na drugu,kroz grane su zviždali geleri i meci rasprsnutih granata, zabijali su se u zemlju oko naših glava i zgrčenih udova. U takvim trenucima, kroz glavu su mi strujale svakakve misli, jer tek kad se nađeš u paklenom žarištu borbe, i u surovom vrtlogu rata, možeš shvatiti kako ljudski život tada, malo vrijedi. Boriš se grčevito za život iz pozicije u koju si ušao i iz koje nema povratka…ako nisi brži na okidaču, precizniji i spretniji. Boriš se za svaku stopu zemlje, braniš svoju obitelj,svoj dom, i svoj goli život. U isto vrijeme svojim očima gledaš kako životi nestaju,kako se gase, kako se zemlja natapa krvlju i posipa rasutim udovima, i kako kuće nestaju u plamenu i dimu, i kako poslije svega ostane samo zgarište, gomila pepela. Uz sve to još prisutnost straha i ružnih slika rata, stalna napetost i oprez, i stalna pitanja koja struje kroz glavu : Tko je danas na redu da nestane? Kroz koji dio moga tijela će možda proći usijani komad čelika? Tko li ostaje bez krova, bez oca ili sina, prijatelja ili brata.
Za nama su mnoge stranice ratne povijesti ispisane krvlju, suzama i znojem. U nama još nisu izblijedila sjećanja da bi smo ih trebali obnavljati. S toga nije potrebno spominjati događaje i pojedine bitke koje smo proživjeli. Nit je potrebna pričati o junacima i junaštvima, svi mi to dobro znamo i svi smo na koncu dionice sudionici jedne te iste sudbine. Prolijevali smo svoj vlastiti znoj, krv i suze. Dali smo svoje najljepše godine života, polagali smo svoje živote da bismo sačuvali svoje ognjište.
HR Busovača