Vesna Zovkić: vlast – moć – autoritet

Vlast se odnosi na mjesto pojedinca u nekoj strukturi, dok autoritet proizlazi iz osobne karizme, što znači da netko može imati vlast, a da nema autoritet, i može imati autoritet, a da nema vlast. Budući da autoritet u Crkvi proizlazi iz Kristova autoriteta, taj bi autoritet trebao podržavati slobodu osobe. Ne bi u njemu trebalo biti ni despotizma, niti tutorstva koji umjesto slobodnih ljudi stvaraju podložnike.

Čovjek koji želi biti velik zapravo se stavlja u položaj ovisnosti o drugim ljudima jer se njegova  veličina temelji na potvrđivanju koje dobiva od drugih pa tako postaje rob tuđeg mišljenja. A Isus nam govori da se veličina ne temelji na mišljenju koje drugi imaju o nama, niti je veličina u slici koju mi sami o sebi gradimo privlačeći pažnju drugih na sebe, nego da je veličina u služenju (Mt 20, 20-28). I dok su pismoznanci bili kaovelikaši koji zapovijedaju, Isus je bio sluga, učenicima je prao noge. “Kristu je ponuđeno prijestolje i križ; on je izabrao križ i od njega učinio svoje prijestolje. Nažalost, Crkva je tijekom povijesti često izabirala prijestolje”, kaže jedan trapistički monah.

Krajnje pojednostavljeno, moglo bi se reći da s jedne strane imamo starozavjetnu duhovnost  hrama usmjerenu na kult u kojoj su svećenici odijeljenji od naroda – duhovnost “odozgo”, a s druge strane imamo Isusa koji ispunjava Stari Zavjet i donosi novu, novozavjetnu duhovnost naroda, usmjerenu na život – duhovnost “odozdo”.

Ako se poslužimo slikom koju sam prije tridesetak godina čula od jednog malog brata i koja mi se urezala u srce, starozavjetnu duhovnost mogli bismo zamisliti u obliku ljestava, a novozavjetnu u obliku kruga. Dalje je sve jasno, ne treba nam puno mašte! Ako smo na ljestvama, udaljeni smo od drugih, gledamo ih odozgo. A novopridošli nas ugrožavaju jer je broj mjesta ograničen. S ljestava možemo druge kontrolirati, ali im ne možemo prati noge. Ako smo u krugu, ima mjesta za sve, samo ga malo proširimo. Ova duhovnost “odozdo” temelji se na solidarnosti, svi smo odgovorni jedni za druge, jedni drugima možemo prati noge. U središtu kruga je Bog koji svakome od nas postavlja isto pitanje kao i  Kainu: “Gdje ti je brat?”.

Svjesno ili nesvjesno, Bog je referencija za naše djelovanje, tako da iz naše predodžbe o Bogu proizlazi i naše shvaćanje autoriteta. Kakva predodžba o Bogu – takva duhovnost; kakva duhovnost – takav autoritet. A očito da se duhovnost ne može svesti na pobožnost, niti na to koliko i kako molimo. Duhovnost je način na koji živimo i promatramo cjelokupnu stvarnost.

A sve je počelo s pričom o Adamu i Evi koji su uzeli zabranjeni plod i potom se sakrili. Kada Bog pita Adama: “Gdje si?”, on mu odgovara: “Pobojah se jer sam gol pa se sakrih”. Čim Bog progovori, čovjek se uplaši. Kroz Sveto Pismo Bog nam često govori: “Ne boj se!”. A u punini vremena progovori nam u Sinu –  malenom Djetetu – da ga se ne bojimo, upravo zato što je gol. I  goloruk – nema žezla!

Duhovnost Bratstva, moje redovničke zajednice, obilježena je tim otajstvom Betlehema u kojemu Sin Božji započinje svoje spasiteljsko poslanje u potpunoj ovisnosti malog djeteta, jedinom stanju u kojem se neko biće, s potpunim povjerenjem i ljubavlju, predaje u ruke drugima. Za malu sestru Magdalenu, našu utemeljiteljicu, u Jaslicama nema ništa romantičnog ni sladunjavog, u toj malenosti krije se čitav Bog, u svim svojim otajstvima. Zato je željela da živimo srca i pogleda uprta u Malog Isusa. Govorila je: “Svijet treba to Djetešce. Kad  pronađemo njega, pronaći ćemo blagost, jednostavnost i ljubav … Oholost će se slomiti  daleko više pred jaslicama nego pred nazaretskom radionicom ili pred Kalvarijom.”

Duh djetinjstva toliko je zbunjujući za ljudski razum, čista suprotnost oholosti i dominaciji koje su izvor svakog zla. Isus nam kaže: “Ako ne postanete kao mala djeca, nećete ući u Kraljevsto nebesko. A m. s. Magdalena dodaje: “Ne kaže: nećete moći birati mjesto, nego nećete ući!” Ona ovako razumijeva otajstvo Božje poniznosti: “Treba biti velik da se može biti malen; i biti jak pa da se bude blag; i biti mudar da se bude lud… lud od onoga što je ludost u očima svijeta, a što je zapravo mudost Božja”.

Naša duhovnost usmjerena je i na otajstvo Nazareta u kojem je Sin Božji među ljudima uspostavio odnose sveopćeg bratstva narušene grijehom. Iz ljubavi prema Isusu, nazaretskom tesaru i iz solidarnosti s ogromnom većinom ljudi koji nisu mogli birati svoje zanimanje, najčešće radimo fizičke poslove. Kontemplativni život bez klauzure, u svijetu malenih, 1946. godine odveo je prve male sestre na rad u tvornice, 1949. godine među putujuće Rome, 1950. među nomade u Sahari i odande među malene  širom svijeta.

U trideset i pet godina redovništva ja sam uglavnom radila kao spremačica i beskrajno sam zahvalna što sam mogla gledati svijet  «odozdo» i što mi je darovano toliko susreta s različitim ljudima i krajevima. Između ostalog i dragocjeno iskustvo života u islamskom svijetu, u Crkvi koja nema časti ni vlast. Pa ipak, Crkva tamo ima autoritet,  autoritet koji ne proizlazi iz odnosa snaga, nego iz ljubavi. 

U ove dane iščekivanja, nemojmo zaboraviti glas proroka Jeremije (Jer 23, 5-6): “Evo, dolaze dani, podići ću Davidu izdanak pravedni… činit će pravo i pravicu na zemlji. I zvat će se: ”Gospodin, pravda naša”. A u svijetu toliko nepravde! Radi nezasitne pohlepe manjine, većina je sve siromašnija i gladnija. Kod nas također. Zazebe me oko srca dok svakodnevno gledam kako ljudi kopaju po kantama za smeće. Koliko ljudi (i djece!) po svijetu radi u krajnje nehumanim uvjetima. Trgovina ljudima, ropstvo svih vrsta… Ratovi, izbjeglice. Mediteran je postao najveće groblje siromaha. A mi smo toliko zauzeti sami sobom da ni ne čujemo njihov vapaj.

A Isus kaže: “Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste”. Utjelovljenje se nastavlja! Charles de Foucauld (brat Karlo) kaže: “Treba ljubiti pravdu i mrziti nepravdu. I kada vlast učini kakvu veliku nepravdu, onda to treba reći. Nemamo prava biti “nijemi psi” (Iz 56,10) i “bezosjećajni pastiri” (Ez 34)”. 

I Papa Franjo nam govori da smo “izgubili osjećaj za bratsku odgovornost, da smo upali u globalizaciju indiferentnosti naviknuli se na tuđu patnju”. Podsjeća nas da nema “jeftinog kršćanstva”,da sijediti Isusa znači ići protiv struje, odricati se zla i egoizma. 

Papa poziva Crkvu da izađe na rubove društva: “da izađe iz sebe kako bi evangelizirala, jer Crkva koja ne izlazi iz sebe, postaje autoreferencijalna, bolesna, teološki narcisoidna.