Viktor Vida – kazna jezikom

0


Viktor Vida za svojim radnim stolom u Zagrebu 1941.

Pjesnik, esejist i kritik Vida imao je složenu sudbinu i životni put koji se kretao od Ujevićeva serkla u Zagrebu do samoubojstva u Argentini. I upravo je čin samoubojstva, kad je riječ o »zanatu« pjesnika kojemu je jezik sve, jedan od najrelevantnijih »razrješujućih« segmenata njegove tužne životne zgode.

sxVrhu toga, i prva i posljednja Vidina pjesma tematiziraju smrt, pa to upućuje na određene preferencije, ako ne i opsesiju. Tom se fenomenu nećemo posvetiti kao psihološkom (psihijatrijskom), niti ćemo spekulirati o mogućim društvenim (i eventualno političkim, premda za to postoje određene indicije) razlozima, nego će nas taj fenomen zanimati ponajprije s pozicije »statusa (hrvatskoga) jezika«, jamačno kako se on reflektirao u ostvarenoj Vidinoj poetici, od njegove prve, domovinske faze, do egzil-pozicije.

Kako postoje uvriježena kritička mišljenja da je Vida jedan od ponajboljih hrvatskih hermetičara, po ugledu na talijanski hermetizam, s čijim je nekim pjesnicima imao izravne kontakte, primjereno je osvrnuti se i na te »književne činjenice«, kako bi rekli ruski formalisti.

Ovaj naš portret počet ćemo malo neuobičajeno, to jest »iznutra«, problematiziranjem, naime, Vidinih temeljnih preokupacija kako ih je on elaborirao u svojim esejima i prikazima pojedinih pjesnika i slikara, i to iz dvostrukog razloga. Jedan je zacijelo taj što je Vida, kao i drugi posebno međuratni književnici (primjerice Krleža), pisao književne i likovne kritike i eseje, potonje ponajprije kao književne forme, a ne usko stručne (likovne), te su ti napisi slobodna esejistička forma, logikom asocijacija, i stručno su neobvezujući, te se u tom smislu mogu motriti više kao književni, a manje kao likovni tekstovi.

Drugo, u njima je Vida, posredno, eksplicirao svoju ideju umjetnosti, pa u skladu s tim i svoju poetiku. Zapravo se u Vide, kao i u Ujevića, može problematiziranjem esejističko-kritičkih tekstova takoreći bolje detektirati njegova ideja umjetnosti nego u pjesmama čija se poetika usmjeravala različitim pravcima.

Ima tekstova koji su usredotočeni na pjesnike i slikare dalmatinskoga (zavičajnog) areala, koji su ujedno predstavljali grupaciju (širu ili užu) u kojoj se kretao sam Vida.

Ima nadalje tekstova koji su posvećeni inozemnim autorima, tekstova koji su centrirani na neka pitanja koja su se Vidi činila važnima, te naposljetku tekstova autobiografske naravi. Svi su oni važni za detektiranje Vidine ideje umjetnosti i pjesništva, vlastite pozicije i filozofije života, ali su oni ispovjedne naravi dakako najuvjerljiviji jer govore iz neposrednosti, iz vlastitog iskustva.

Dakle, tekstovi koji su tematizirali pjesnike kruga u kojem se kretao namiru nam određeno mišljenje koje se može svesti na nekoliko teza. Tako je jedno od dominantnih određenja teza da je sredina jedna od glavnih kategorijalnih određenja umjetnika, što se ne može svesti na puki pozitivizam taineovskoga tipa, u lošem smislu riječi, nego kao genetsko-antropološku konstantu. Taj je element ujedno podupro i Vidino isticanje (slikarske) slikovnosti, što na prvi pogled izgleda kao da implicira impresionističku poetiku. Uostalom i sam za sebe veli slično.

Kad je riječ o napisima koji su tematizirali njegove prijatelje, njegove uže bokeljske zemljake (Alfirević), ili pojedine pjesnike kruga u kojem se kretao (Ujević, Wiesner), vrijedno je uočiti neke konstante kojima se Vida stalno vraća.

To je ponajprije kategorija duše, pa bilo to i »umiranja duše« (Pjesnik i duša grada, 1952), što znači da izbjegava kognitivni konstrukt, nadalje element zatamnjenja (Humilus u Magic Cityu, 1951), što znači da ne voli opisne i denotativne iskaze, potom psihološka iskustva, što donekle korespondira s prvim elementom, te naposljetku ideja sublimirane lirike (Orfej na katafaltu, 1951), što je korespondentno s drugim segmentom.

Kada piše o Alfireviću, svojem Bokokotoraninu, ne može a de ne istakne elegičnost s referencijama na krajolik, atmosferu, arhitekturu, te njegovu poeziju definira kao poeziju naših starih gradova i katedrala, čempresa i nadgrobnih ploča. Riječ je, dakle, o prirodi koja je »oduhovljena i umno, ukusno stilizirana«.

Dakle, ponovno apostrofira sraslost umjetnika sa svojim krajolikom kao antropološkim, kulturnim i ontološkim kategorijama. A takav je bio i Vida, zato se nije mogao potpuno adaptirati na novi argentinski krajolik, jer mu on nije značio izvornost i iskonjenje, a k tomu je uzeti u obzir i jezik kao autentičnu »kuću bitka« (Heidegger).

Vida je u povodu Ivaniševićeve zbirke (Zemlja pod nogama, 1940) uočio neke elemente nadrealizma, primjerice poniranje u podsvijest. Ali kao da se odmah ograđuje od možebitne pretjeranosti, upozorava kako je Ivaniševićeva zbirka skrenula naglašenoj socijalnoj noti, te po uzoru na španjolsku liriku, s tragom narodne, sklonost muzikalnosti, a sve to dobro usidreno u »snažni i iskren doživljaj«.

Očito je, dakle, da Vida ne preferira ekstremne oblike eksperimentiranja, nego se radije priklanja tragu tradicije kako bi pomirio novo i staro, uhodano i osvježavajuće, provjereno i nepoznato.

Kad je riječ o Nazoru (Zapis o književnosti, 1949), Vidu je opet zanimala njegova sposobnost da dira u »sve postojeće tipke duše«, što je povezano s pitanjem »srca u poeziji«, kako Vida apostrofira.

No, pitajući se što je Nazor dao hrvatskoj književnosti, ponajprije ističe ono što bismo mogli imenovati »zanatom«, kako u formalnom tako i izražajnom planu. Upravo time Nazor postiže »novu magiju«, »nove sokove« u tkivo jezične tvari, gipkost riječi. Zbog toga se u Nazora mora uzimati u obzir odnos doživljaja i riječi, što će reći osobnih iskustvenih akata i racionalne domišljatosti o značenju jezika kao instrumenta, te posebno svijesti o stihu, u metričkom i zvukovnom smislu.

Rekoh da je Vida pisao likovnu kritiku slično Krleži, a to znači da ga je manje zanimala uskostručna ocjena nekoga slikara ili njegova slikarskoga djela, a više književna asocijativna esejistička vodilja koja je svjedočila zapravo o njegovoj nutrini, o njegovim preferencijama.

Indirektan je dokaz tomu što nerijetko svoje opaske počinje nekim refleksijama iz područja književnosti, kao u povodu Kljakovića. On slikarove mediteranske motive s jedne strane svodi na univerzalne topose, a s druge strane traži »tajna suglasja«, kao da je matoševac i simbolist, te lirizam među pojavnostima svijeta. Tek u povodu Vidovića (Slava Emanuelu Vidoviću, 1953) Vida naglašava značaj »konstruktivnog slikara neobično živahnih formi« i, nadopunjujući to opaskama o načinu uporabe boja, povezuje to s određenim strujanjima u modernom slikarstvu.

Dapače, u Vidovića pronalazi i fazu postfovizma, te unatoč upozorenju kako je Vidović cijeloga života slikao dalmatinski krajolik, ipak je ovaj put unutar likovne kritike upozorenjem da je Vidovićevu slikarstvu postfovističke faze manje bitna »stvar tematike«, a više svijest o strukturi slikarske (a ne opisne) slike.


Preslik stranice iz Vidinih Sabranih pjesama (1962) s faksimilom i prijevodom pisma Salvatorea Quasimoda napisanog Viktoru Vidi 30. rujna 1960. u Milanu

O stranim umjetnicima Vida je izrekao također ne samo karakteristike koje su resile dotičnog autora nego i one koje su značajne za njegov umjetnički rad. Od Unamuna, koji ga je zaintrigirao tradicionalnošću i mistikom te religioznom egzaltacijom, preko E. A. Poea, čiju estetiku određuje kao racionalni geometrizam, a o kojem je Kamov napisao sadržajniji esej, pa do napisa o Quasimodovoj poeziji (Quasimodo ili odijesa lirike, 1960) Vida propitkuje više nutarnja stanja, kao i u slikara o kojima piše (Leonardu da Vinciju, van Goghu).

U tom nam je smislu značajan napis o talijanskom hermetičaru. I to oni akcenti koji su karakteristični za samo Vidino pjesništvo, bar njegovu hermetističku fazu. Vida zapaža da su u toj lirici rijetki opisi, tek toliko da se izrazi raspoloženje, a naglasak je na redukciji riječi, iskaznom planu, pri čemu su značenja usidrena u »kvintesenciji riječi«, »poetici riječi« (poetica della parola).

Otud elementi halucinogenog, alogičnog, tamnog, nejasnoće, radi veće jasnoće, kako bi rekao Ujević. S druge strane to pjesništvo jednako karakteriziraju značajke prisjećajnih radnji o prošlim stvarima, djetinjstvu, »izgubljenom raju«, ruševinama svjetova, plač nad vodama, sve prožeto melankolijom i nostalgičnim gestama. Kako je razvidno, Vida, unatoč tomu što daje neke naznake, ipak manje definira hermetizam kao određenu poetiku i unutar toga Quasimodovo pjesništvo, a više ono što je značajno za samu Vidinu poeziju.

Dakako, najzanimljivije su njegove autobiografske opaske. Vida je u nekoliko tekstova iznio svoje osobne dojmove, pa osim male mistifikacije i mitizacije (poetizacije) svojega rodnoga bokeljskoga kraja, posebice doba djetinjstva kao neokaljane i čiste doživljajne oaze, što je uostalom značajka svih hrvatskih međuratnih »iskorjenjenika« (Tadijanović, Goran Kovačić), ono što je važno primijetiti, kad je riječ o njegovoj ideji života, jest rana anticipacija samo­ubojstva.

Točnije rečeno umor od života, egzistencijalistički (kierkegaardovski) bismo rekli »bolest na smrt«, a točnije bi bilo reći »bolest od života«, od života »bez cilja i prave svrhe« (Fragmenti jedne intimne biografije, 1939), kako sam veli.

U jednom drugom tekstu (Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku, 1949), koji nosi pomalo indikativan naslov, Vida svjedoči o svojoj osamljenosti, te mu, inače vrlo osjetljivom, ostaje samo pogled u prošlost kao svojevrstan arkadijski prostor. On svijet doživljuje tamnim, ružnim, te pun očajavanja mrak se do te mjere interiorizira da zaključuje kako tako živjeti nema više nikakva smisla.

U razgovoru sa samim sobom (Razgovor sa sužnjem vremena i prostora, 1957), svojevrsnome dijalogu o sebi i smislu poezije koju piše, doznajemo kako su motivi svjetlosti i boja njegovi omiljeni motivi, kako je sve izvanjsko (kavana, tramvaj, kiša) prostor rađanja poezije, kako su zavičaj i djetinjstvo autentično mjesto generiranja njegove poezije te kako je »vrijednost moje poezije« u njezinu vlastitomu stilu kojim se (Vida) razlikuje od ostalih.

I u drugim sličnim napisima, koji nisu u užem smislu autobiografski (Ćaskanje o pjesnicima, 1952), Vida ipak naznačuje pitanja koja se tiču i njegova pjesničkoga zanata, jer upozorava na sljedeće maksime.

Pjesnici su borci obrane duhovne slobode, književnost i njezin jezik izravno korespondiraju sa stanjem društva, a nova moderna poezija »stvara nove humane mitove«, ali s usidrenjem u tradiciji, tako da se može zaključiti kako je svaka »nova umjetnost« u stvari određeno rearanžiranje »uspjele tradicije«, bez obzira na to je li ona okrenuta stvarima, pojavama, osobnostima, doživljajnoj i kognitivnoj sferi ljudske djelatnosti uopće.

Kako je pritom naglasak na jeziku, razvidno je da Vida želi istaknuti kako je jezik zapravo temeljni »status« pjesništva i kako mu upravo jezik određuje mogućnost stalne preobrazbe, zrenja, što implicite znači da stanje zamrlosti i statiranja jezika znači ujedno zamrlost i smrt poezije.

Vida je bio svjestan jezika kao medija, supstancije, živog organizma, kao najrelevantnijega »statusa« pjesništva, misao naime kako se samo u hrvatskoj jezičnoj stvarnosti može osvježiti i obnavljati, ljudski i pjesnički, inače prijeti osiromašenje i utrnuće.

Bio je svjestan da će do kraja osiromašiti ako se ne vrati u autohtono jezično okrilje. Ili, drukčije rečeno, kad je jezično presušio i osiromašio, potrošio se i ispraznio, zapravo je bio mrtav, pa više nije imalo smisla ni biološki vegetirati.

A to se upravo njemu dogodilo – on je »zaostao« u »statiranom« (pjesničkom) jeziku, koji se dalje nije razvijao jer je bio odsječen od svoje matice. On nije živio u jeziku i jezikom, u heideggerovskom smislu riječi, nego naprosto »odpostrance«, te umjesto da je jezik gospodario njime, on je postao vlasnikom potrošena jezika koji je izgubio svoju kreativnu moć, pa mu je preostalo camusovsko pitanje filozofskoga smisla samoubojstva, koje je – prema nekim indikacijama – imalo i društveno-političke referencije, bar zamišljene ako ne i stvarne. Moglo bi se reći da je Vida skončao upravo iz egzistencijalističko-filozofskih razloga (Camusova obrazloženja), iako on nije pretežito egzistencijalistički pjesnik, premda se jednim tematskim slojem dotaknuo i te poetike, pa ga se, uz Kozarčanina, može smatrati začetnikom te poetike, nego je više živio egzistencijalističku egzistenciju. Ako tomu dodamo i neospornu činjenicu kako je u egzistencijalista odnos egzistencije i jezika, priče i iskaza, fundamentalan, stvar nam postaje nedvojbeno jasna.

Ako treba reći koju i o njegovu pjesništvu, odnosno poetici, naglasiti je kako Vida kreće od svoje domovinske faze, koja je poetički bliska onodobnom hrvatskom pjesništvu, a to, vremenski, znači drugoj fazi međuraća, preko egzistencijalističkih natruha, do hermetističkih određenja, na tragu poticaja talijanskoga hermetizma, ponajprije poznanika mu Quasimoda, o kojem je pisao.

To su Vidini stilovi, a o stilu je rekao vrlo signifikativne riječi kad je naglasio da umjetnost nije drugo do stilizacija, pri čemu on ne misli na retoričku dimenziju, nego na preoblikovanje realnosti.

Prva je faza – u krugu Ujevića, Wiesnera, Alfirevića, za kojega je govorio kako mu je učitelj – u znaku novosimbolizma, uz neke naznake ekspresionizma šimićevskoga tipa, te egzistencijalizma Kozarčaninova tipa, i konačno hermetizam, s opaskom da nije rijetka pojava simultanost stilova.

Ideja simultanosti (i stilova i prostora-vremena) je inače tada bila u modi. Prva je značila usmjerenost na štimung, atmosferu, melankolično-nostalgične geste, druga na eksponiraniju subjektocentriranost, treća na teme graničnih ljudskih situacija, a četvrta na redukciju jezičnog plana. Time se Vida uklapa, kao i hermetizmom (Ivanišević), u onodobna poetička kretanja hrvatskoga pjesništva.

U toj ranoj fazi Vida katalogizira motivski repertoar kojim će se i poslije koristiti, počam od idealiziranja djetinjstva, krajolika mladosti kao mitskoga mjesta, do motiva smrti, kojim počinje i završava njegovo pjesništvo.

Poput Wiesnera i Alfirevića Vida se koristi dugim narativnim i »fabulativnim« stihom s bokeljskim »pričama« i anegdotama, pa sve do idealiziranja djetinjstva i motiva iz svakidašnjice, s jedne strane, te dalekih istočnjačkih mitiziranih i knjiških toposa, egzotičnih mjesta kao »spasonosnih« imaginacijskih figura (Pismena radnja), s druge strane.

No, značenjskim i asocijativnim slojem taj tip pjesama izražava proces disocijacije lirskog subjekta (Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije), što je koliko ekspresionistička toliko, nešto manje, i novosimbolistička značajka. Motiv čežnje za djetinjstvom opće je mjesto tadašnjega hrvatskog pjesništva. To su hrvatski iskorjenjenici (Tadijanović) koji su došli u veliki grad i osjećaju se otuđenima, pa slično modernistima doživljavaju grad kao »zeleni pauk« (Krklec). Svojim boravkom u Zagrebu Vida brzo apsorbira i versifikacijsku vještinu i kavanske boemske ugođaje, leksiku i metaforu, muzikalnost, stih i oblik pjesme.


Naslovnica Vidine zbirke pjesama Svemir osobe iz 1951.

Međutim, u tom najranijem razdoblju Vida traži svoj izraz. To dokazuju pjesme nastale nakon njegova prvog boravka u Italiji kad se oslobađa suvišne ornamentalnosti i »pričljivosti«.

Tih jesenskih, melankoličnih, kišnih, večernjih i sutonskih motiva puno je onodobno hrvatsko pjesništvo od Krleže do Ujevića. Bila je to naprosto književna moda – supstancijalizacija osamljenosti, otuđenosti, čemu se kao opozitiv javljaju motivi zavičajnoga krajolika kao spasonosni i smirujući kontrapunkt. Taj se tip pjesama, dakle, poslije oslobađa »fabulativnosti«, te se izražajno zgušnjuje i hermetizira (Majstori urari, Vječnost, Moja ulica, Maslina). Spasio ga je, od maniriziranja, hermetizam, i to posebno Quasimodova tipa.

Pojava Vidine zbirke Svemir osobe (1951), uoči pojave Krugova, značila je datum u hrvatskom pjesništvu. Kako je zbirka nastajala u emigraciji, razumljivo je da su učestali mitopoetski toposi (sjećanja, uspomene, djetinjstvo, Dalmacija), koji u Vide postaju osobnim opsesivnim temama, i kao takvi konstituenti traganja za identitetom, koji je u tuđini izgubio svoju usidrenost, te je on u tom smislu bez mjesta kao ontološkog temelja.

U onoj mjeri u kojoj su se »trošile« te su slike postale mrtve slike europske inventure, pa su konzekventno tomu sve manje mitotvorno i terapeutski djelovale.

Trošeći dakle topose Mediterana, transformirajući svoj pjesnički izraz od »poetike riječi« do »riječi života«, Vida, za razliku od Quasimoda, ne »pada« toliko u društveni stratum, premda je bio suvremenikom društveno angažirane književnosti, nego vlastitom voljom odabranu smrt.

Upravo u tom smislu predmetni sloj, što ga čine dosta iscrpni motivi prirodne pojavnosti, kao metonimije supstancijalnosti, metaforičkim se preoblikama preobrću, a hermetičkim tehnikama »šifriraju« u fundamentalne tematske opsesije, svedene na polaritet života i smrti, mističnosti i transcendensa, te životnoga trapljenja ili, kako bi Vida rekao, »bunara sjetne sreće« i bola. Dakle, riječ je zapravo o tome da se egzistencijalistička poetika, redukcijom jezika i evokativnošću, preoblikovala u hermetizam, bilo da je riječ o figurama metonimizirane domovine, bilo motivima krajolika, bilo simbolima duhovnoga krajobraza.

Pritom je važno naglasiti da Vidi nije stalo do ontološkoga osamostaljenja fenomena kao takvoga, nego s obzirom na relaciju, to jest odnosu subjekta prema nečemu. Zbog toga se u njega odigrava dijalog između vječnog ontološkog statusa (istine) i čovjekove povijesne vremenitosti i relativnosti, odnosno između smrtnoga zahtjeva života i strasti, potrebe i želje za prevladavanjem vremenitosti.

A to je zapravo čežnja za nadilaženjem prolaznosti, ili zahtjev što ga poručuje »ropstvo« egzistencije, kontingentne i nepredvidive, i radosne i bolne. Vida je najbliži Unamunovu »tragičnom osjećanju života«, to jest prijeporu između spoznaje i životne neposredovanosti.

U tom horizontu, kako je istaknuto, najdominantnija je tema smrti (Anđeo mrtvih) u različitim motivsko-metonimijskim »uzorcima«, od praznih krajolika punih sablasne mjesečine, do brojnih motiva rasapa, stagnacije, rastrojstva, amorfnosti, fantazmagorija, ispunjenih nostalgičnim i melankoličnim bolećivim stanjima.

Pojavivši se, u poraću, paralelno s krugovašima, odgovarajući na njihovu temu nigdinske ontologije temom smrti, Vida je estetički akt gradio od sličnih fakata, ali je šteta za hrvatsko onodobno pjesništvo što nije djelovao u Hrvatskoj, to jest u komplementarnom zajedništvu s krugovašima, jer bi se oni bili međusobno oplodili i još više obogatili hrvatsko pjesništvo.

Komplementarnom jer bi, da je ostao u Hrvatskoj, bio neka kombinacija Alfirevića, Ivaniševića i Ujevića, sa stalnim odnosom prema krajoliku kao sigurnom mjestu pronađenog identiteta. K tomu, svjestan kapitalne uloge jezika, odnosno biti-u-jeziku, on se odlučio na samoskončanje, više kao oblik protesta nego kapitulacije, više kao poraz pred jezikom koji mu izmiče u drugotnost, pa tako gubi i svoj pjesnički identitet i smisao, nego kao protest protiv bijedna života, više kao smrt jezikom nego smrt životom. Za Vidu bi se dakle moglo reći da ga je jezik kaznio zbog toga što se od njega donekle otuđio. U ovom je slučaju kazna jezikom postala kobna i u poetskom i u životnom smislu.

 

Autor: Cvjetko Milanja

Izvor: Hrvatska revija 4, 2013.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.