Vlado Nemet: Ja Sam Čudnovata Petlja – Slikar M. C. Escher

Na pitanje – Što je umjetnost i umjetničko djelo?, nemamo jedinstvenog odgovora. Od umjetnosti svatko traži što mu je potrebno, u umjetnosti svatko vidi što mu tog trenutka nedostaje. Koliko je ljudi toliko je i umjetnosti. No pitam se, postoji li nešto što nam je svima potrebno, što svi tražimo? To je svakako iskustvo cjelovitosti, doživljaj ljudskosti bez kojeg se ne osjećamo živima. Melankolija, letargija, depresija, simptomi su gubitka cjelovitosti, nedostatka ljudskosti. Tada život prolazi bez nas, mi u njemu ne sudjelujemo. Jedan od načina da vratimo izgubljeno iskustvo vitalnosti jest – umjetnost. Umjetničko djelo organizira dijelove naše osobnosti u smislenu cjelinu koja istrajava u vremenu i prostoru, opire se raspadu i fragmentaciji, odnosno – živi. Umjetnost svih medija povezuje fragmente naše osobnosti, naše percepcije, misli, sjećanja, i daje im novi značaj, uvijek veći od samog zbroja svojih elemenata.

Dvije su razine na kojima umjetničko djelo povezuje elemente osobnosti – ekstaza i katarza.

Ekstazom kroz likovni, glazbeni ili drugi medij, umjetnost stvara doživljaj jedinstva, iskustvo bivanja u stopljenosti sa svijetom. Ekstazu stvara duhovna umjetnost kroz iskustvo jedinstva s nečim većim od nas samih. No jedinstvo i ekstazu može pokrenuti i npr. rock glazba dvadesetog stoljeća, kao i ritualna glazba tradicijskih naroda i plemena. Tom se glazbom publika širi na svijet, osvaja ga, kolonizira, sve do ekstaze jedinstva. Bez obzira na njihovu različitost, duhovnu i rock glazbu povezuje odsutnost svake različitosti. Bez obzira jesmo li duhovnom glazbom postali dijelom svijeta ili smo se rock glazbom proširili na svijet i kolonizirali ga, vrijedi pravilo – Svi smo isti, svi smo jedno!

No umjetnost može i odvajati od svijeta, demistificirati jedinstvo kroz doživljaj različitosti, spoznajom ograničenosti i konačnosti. To je umjetnost katarze koja ukazuje na postojanje Drugog i Drugosti. Katarzom se iskustvo jedinstva preobražava u doživljaj zajedništva, u iskustvo bivanja u prijateljstvu sa svijetom. Kako na ljudski život gledam kao na težak i dugotrajan put od jedinstva prema zajedništvu, tako je baš umjetnost katarze ona umjetnost kojom ću svoj cilj ostvariti. Taj se put naziva – odrastanje, put od doživljaja jedinstva i stopljenosti s Majkom, do doživljaja zajedništva i prijateljstva s majkom. Na kraju je tog puta – sloboda. Sloboda da moje misli i osjećaji budu zaista moji, povezani u cjelinu koju zovem – moja osobnost.

Umjetnost katarze opire se stapanju, poistovjećenju, identifikaciji s Drugim. Stoga je to umjetnost koja brani povratak Majci, povratak u Majku. To je umjetnost dijaloga s majkom. Ona ne tješi, ne umiruje, već upravo suprotno, spoznaja odvojenosti pokreće bolne afekte ljutnje i tuge. Tako je umjetnost katarze – afektivna umjetnost. Suprotno tome, umjetnost ekstaze tješi i umiruje, ne stvara osjećaje.

M. C. Escher (1898 – 1972)

Ako je umjetnost katarze – spoznaja Drugoga s kojim sam u sukobu, ali ga ipak takvoga prihvaćam jer me njegova Drugost određuje, tada je dobar primjer te umjetnosti – slikar M. C. Escher. Njegove se grafike bave neizbježnim sukobom i konfliktom perspektiva, njihovoj borbi, ali istovremeno i njihovom harmonijom. Oprečne perspektive jedna drugu potvrđuju, određuju, one su u dijalogu. Promatrač Escherovih slika svoju subjektivnost mora razdvojiti, rascijepiti, kako bi doživio sve dimenzije slike. Za tumačenje Escherove umjetnosti jedna subjektivnost nije dovoljna. Baš zato što promatranje njegovih slika traži dvije subjektivnosti koje su u vječnom sukobu, ali i dijalogu, Escherova umjetnost je metafora – intersubjektivnosti, temeljnog načela života i svijesti.

Kao što znamo, intersubjektivnost je filozofski pojam kojeg početkom dvadesetog stoljeća koristi njemački filozof Edmund Husserl za tumačenje svijesti. Danas ga koriste američki psihoanalitičari R. Stolorow i G. Atwood u svom terapijskom radu s osobama s različitim psihološkim problemima. Atwood i Stolorow tvrde kako su psihološki problemi uvijek posljedica raspada, fragmentacije intersubjektivnog polja. Intersubjektivno polje osoba sa psihološkim problemima ne može sadržavati napetost sukoba dviju subjektivnosti kojeg zovemo – paradoks. Kod njih se temeljni paradoks “Ja i Ti” uvijek raspada na Ja ili Ti. Drugi naziv za intersubjektivnost može biti i – fenomenološki kontekstualizam. Fenomen, odnosno, doživljaj ili afekt, postoji samo u odnosu, u kontekstu.

Upravo je taj paradoks – sukob suprotnih, ali jednako valjanih istina, tema umjetnosti M. C. Eschera. Na njegovim slikama voda istovremeno teče nizbrdo i uzbrdo, a stolica istovremeno ima tri ili četiri noge. Dok slikar stvara sliku, istovremeno slika stvara slikara. Ako su život i ljudska svijet posljedica dijaloga, uzajamnog zrcaljenja dviju subjektivnosti, paradoksa Ja-Ti, tada Escherovo slikarstvo tumači samu – jezgru života.

Ekstaza i katarza

Escher umjetnike dijeli na one “osjećajne”, obuzete svojim afektima koje izlažu publici na uvid, i one “misaone”, zakupljene nekim matematičkim ili psihološkim problemom. Za sebe tvrdi kako pripada grupi misaonih umjetnika koji se bave problemima optike, geometrije ili kristalografije. Čak i njegov profesor grafike za Eschera tvrdi da je previše “cerebralan” i da se boji kako nema budućnosti u svijetu umjetnosti.

Što je Escherova inspiracija, što ga motivira na stvaranje tih dvostrukih, konfliktnih, ali istovremeno i cjelovitih svjetova? Što Escher želi izraziti svojom umjetnošću?

Nikada nećemo doznati njegove motive, ali razmišljajući o njegovoj inspiraciji vidim dva moguća tumačenja

– Eschera motivira potraga za katarzom, želi doživjeti sukob kako bi se osjetio živim

– Motivira ga potraga za ekstazom koja bi zaliječila njegovu usamljenost i odvojenost od svijeta i tako zaustavila njegov raspad osobnosti, fragmentaciju.

Prvo tumačenje govori o dekonstrukciji metafizike u kojoj se Escher našao zarobljenim. Njegov je svijet posve organiziran, posložen, simetričan poput kristala. Iako se divimo kristalu, njegovoj pravilnosti i čistoći, možda nas ta urednosti i plaši – u kristalu nema života. U savršenoj organizaciji dijamanta ili safira nema mjesta za promjenu, ta je organizacija savršena i vječna. Na dijamant nitko ne utječe, dijamant se ne može promijeniti. U njega ništa ne prodire. Zato on ne osjeća ništa, nije živ. Čitajući Escherovu biografiju otkrivam čovjeka koji se užasava nereda, plaši kaosa. Njegov je život savršeno organizirani skup pravila koja se ne smiju promijeniti. Takav savršeno organizirani sustav nije spreman za promjenu koja bi se dogodila spoznajom Drugoga i Drugosti. Escher svojim grafikama izražava ono što se ne usudi pomisliti u stvarnom životu. Njegova se potreba može izraziti riječima – Postoji svijet posve drugačiji od mene, suprotan meni, i ja ga želim osjetiti pa iako me taj svijet i uništio! Želim da Drugost do kraja prodre u mene i preobrazi me! Stoga Escher u svojim grafikama nastoji izraziti izvorni sukob, temeljni konflikt svake osobnosti – izmjenu perspektive subjekta i objekta u kojoj je potrebno da se doživljaj moje osobnosti kao subjekta povremeno i slomi, dekonstruira, potone u kaos, kako bi Drugi na trenutak postao subjektom. U tome vidim problem modernizma i subjektivizma našeg vremena – oduzeta nam je sposobnost da sebe doživimo objektom, a Drugog subjektom svog života. Taj se problem u svijetu psihologije često naziva – narcizam. Problem narcizma se kao zid ispriječio na putu prema zajedništvu s Drugim, na putu prema katarzi.

Drugo tumačenje Escherovih motiva upravo je suprotno prvome. Escher je u svojoj usamljenosti na pragu raspada, fragmentacije, traži načina kako organizirati svoju krhku osobnost. Iako je u braku s dvoje djece, nitko ga nije naučio što se s drugim ljudima radi, kako se kroz odnos s Drugim gradi identitet. Stoga se zatvara u vlastiti svijet kojeg nastoji usavršiti, učiniti samodostatnim. Jedino je rješenje crtati svjetove koji sami sebe određuju, koji su samodostatni. Te svjetove kojima ne treba nitko, koji sami sebe zrcale, zovemo – autoreferentni sustavi. Poput alkemičara koji traži kamen mudraca, Escher otkriva nove samodostatne, metafizičke svjetove koji ga obuzimaju u toj mjeri da mu društvo ljudi više nije potrebno. Konstrukcijom svojih samozrcalečih svjetova Escher nije više vezan uz svjetove ljudi, otkrio je načina kako da i bez drugih ostvari jedinstvo. No to je ekstaza samodostatnosti, fantazija kako Drugog nema i kako se može i bez njega. Po tome, Escherova umjetnost nije bijeg od narcizma već narcistička ekstaza, povratak metafizici.

Douglas Hofstadter

Kao što znamo, ideju da je svijest samoreferentni sustav koji se organizira bez utjecaja Drugog postavio je filozof Rene Descartes u 17. stoljeću riječima – Mislim, dakle jesam!

Samoreferentnost je istovremeno i drugi naziv za metafiziku koju vežem uz prirodne znanosti iz kojih je isključen ljudski odnos. No ima li znanstvenika koji tumače život dekonstrukcijom metafizike, za koje osobnost nije izolirana stvar ili entitet već odnos, dijalog, zrcaljenje, empatijska rezonancija?

U svojoj knjizi – Gödel, Escher, Bach, iz 1979. g., američki psiholog Douglas Hofstadter tumači svoje viđenje svijesti kao “samoreferencijalnog sustava” kojem treba ogledalo Drugog. U svojoj knjizi, za koju je dobio Pulitzerovu nagradu, Hofstadter pored Eschera i Bacha spominje i njemačkog filozofa i matematičara s početka dvadesetog stoljeća – Kurta Gödela.

Gödel se zanima za tzv. samoreferentne rekurzivne sustave, odnosno, sustave koji sami sebe određuju. Njega zanima što potrebno za – dokaz cjelovitosti nekog sustava. Za promatrani sustav Gödel uzima matematiku i pita se – Može li matematika biti cjeloviti sustav koji samog sebe određuje? Po Gödelu elementi su tog sustava – aksiomi, tvrdnje koje nije potrebno dokazivati. Gödel se pita – Hoće li suma svih aksioma stvoriti cjeloviti sustav matematike, odnosno, može li matematika odrediti samu sebe, je li ona samoreferentni sustav? Na kraju zaključuje da to nije moguće, potrebno je još nešto da sustav bude potpun.

Godine 1931. on objavljuje svoje “teoreme nepotpunosti”:

– Svaki sustav koji je konzistentan ne može biti cjelovit. Cjelovitost je moguća samo kroz kontradikciju elemenata, npr. aksioma.

– Istinitost sustava ne može se dokazati unutar tog sustava.

Povezivanjem tih teorema otkrivamo kako će samo sustav koji se rascijepio na dva kontradiktorna sustava posjedovati cjelovitost koju se može dokazati. Samo jedan, usamljeni, sustav ne može odrediti samog sebe.

Ako je temeljni element “tijela matematike” – aksiom, tada je temeljni element ljudske svijesti – percepcija. Po Gödelu suma svih percepcija još uvijek nije dovoljna za organizaciju svijesti. Potrebna je još jedna svijest, druga subjektivnost suprotnog predznaka. Ukratko, svojim je teoremima Gödel dao matematički dokaz postojanja intersubjektivnosti.

U psihoanalitičkom kontekstu to znači kako se osoba koja želi dokazati postojanje svoje jedinstvene svijesti mora rascijepiti na dvoje koje nazivam Ja i Ne-Ja, odnosno, Ja i Ti. To su polovi osobnosti koje Freud naziva – Ego i Superego, a Kohut – Ambicije i Ideali. Tek takav, rascijepljeni sustav može ostvariti i doživjeti vlastitu cjelovitost. Kohut tu neizbježno rascijepljenu osobnost naziva – bipolarna struktura karaktera. Po njemu je zrela, autentična osobnost – dijalog, iskra između polova. Ako dijaloga nema, tada govorimo o bipolarnom poremećaju ili manično depresivnoj shizofreniji.

U svojoj dugoj knjizi – Ja sam čudnovata petlja, Douglas Hofstadter razvija svoju teoriju samoreferentnih sustava koju primjenjuje na sebi. Vjerujem kako je to prvi pokušaj da znanstvenik nastoji odrediti fenomene života i svijesti bez potrebe za metafizikom. Ideja da je čovjek zrcaljenje, a ne entitet, da je dijalog, a ne duša, suprotnost je metafizici. U toj knjizi Hofstadter tumači svijest i život kao zatvorenu petlju, odnosno, kao matematičku formulu x=f(x) gdje se rezultat opet uvrštava u formulu. Tom se metodom tzv. rekurzije gdje funkcija “poziva samu sebe”, konstruiraju fraktalni svjetovni – tzv. fraktali, koji se ponašaju kao da posjeduju svijest. Kao što znamo, slično čovjeku i fraktali su organizirani oko središta – atraktora, a mogu se i fragmentirati, potonuti u kaos ako je atraktor nedostupan. Tu pojavu zovemo – bifurkacija. Ljudska je svijest takva rekurzivna petlja koja se neprestano odvija između Mene i Svijeta, između Ja i Ti. Ponavljam, to je beskonačna petlja, beskrajni niz odraza koji se mogu izraziti riječima – Ja znam da ti znaš da ja znam da ti znaš…

Zrcaljenje

Iako svako umjetničko djelo na svoj način tumači konflikt Ja i Drugog ili mene i svijeta, misaona i konceptualna umjetnost radi to na kognitivnoj razini, razini bez afekata.

Tako sam i ja nekada davno, prije tridesetak godina, bio obuzetost konceptualnom umjetnosti u mediju kazališta i suvremenog plesa. Moje su predstave trebale povezati izvođače i publiku, izjednačiti ih, ukloniti sve razlike i zidove među njima. Ukratko, izvođači su bili publika, a publika je bila izvođač. Koliko se sjećam, jedan je izvođač trebao promatrati publiku i oponašati, zrcaliti njihove pokrete. Tada bi drugi izvođač oponašao pokrete prvog izvođača što bi se ponavljalo desetak puta, koliko bi već bilo izvođača na sceni. Tako bi se krug uzajamnog zrcaljenja izvođača i publike zatvorio. Taj krug uzajamnog zrcaljenja, empatijske rezonancije, trebao je stvoriti autoreferentni sustav, zatvorenu petlju povezanosti.

No iako smo tu “predstavu” ili “performance” izveli više puta, na svoju sam žalost otkrio kako se u meni nije pokrenulo baš ništa, osim osjećaja iscrpljenosti.
Prije tridesetak godina nisam znao što me motivira, ni zašto mi je potrebna povezanost i zrcaljenje. Tek sam dvadesetak godina kasnije spoznao da me inspirirala potreba da budem doživljen i da doživljavam, te se tako povežem s publikom i svijetom. Na žalost, takav površni, kognitivni doživljaj svijeta nije lijek za usamljenost. Tako je propao moj pokušaj da se povežem sa svijetom bez emotivnog ulaganja s moje strane. Danas vjerujem kako je takav oblik konceptualne umjetnosti bez afekata i osjećaja, temeljen na zrcaljenju površine tijela, posve besmislen. Iako sam prije tridesetak godina bio inspiriran radovima Marine Abramović, sada vjerujem kako to uopće i nije umjetnost već iživljavanje, acting out, posljedica narcizma.

Danas mislim kako se umjetnost treba baviti temom spoznaje subjektivnosti Drugoga, kao i ograničenjem i smrtnosti te subjektivnosti, nikako površinom tijela.

Terapija

Kao što umjetnost može biti kognitivna, odnosno, konceptualna i cerebralna, ali može biti i osjećajna ili afektivna, tako i psihoterapija može biti usmjerena prema zrcaljenju tuđeg ponašanja, ali može biti usmjerena i prema zrcaljenju tuđeg doživljaja.

Drugu osobu možemo zrcaliti promatranjem ili mjerenjem njenog ponašanja, nakon čega redovito i mijenjamo njeno ponašanje. U svijetu psihoterapije to odgovara znanosti psihologije i psihijatrije koje drugu osobu redovito mjere i mijenjaju.

Suprotno tome, od svojih je početaka psihoanaliza usmjerena prema zrcaljenju – doživljaja. Tako psihoanaliza nije usmjerena prema kontroli i nadzoru ponašanja Drugog već prema njegovom unutarnjem svijetu. Tako analitičar ne zrcali ponašanje drugog, već zrcali njegov unutarnji život, njegove osjećaje i afekte. Do osjećaja i afekata Drugog analitičar dolazi kroz vlastiti unutarnji doživljaj, kroz vlastiti afekt u društvu Drugog. Ukratko, unutarnji svijet druge osobe spoznajemo kroz otvorenost za utjecaj Drugog, kroz afekte koji Drugi u nama pokreće. Tu svjesnost o vlastitim osjećajima u susretu s Drugim nazivamo – empatija.

Stoga vjerujem kako je jedini autoreferentni sustav, jedini svijet koji posjeduje doživljaj istine i cjelovitosti – naša osobnost, koja svoje jedinstvo održava zrcaljenjem, empatijskom rezonancijom s drugim čovjekom.

Autor: Vladimir Nemet

Izvor: psihoterapija.com.hr