Zajednička nominacija Bokeljske mornarice bila je zabluda

Ekskluzivni razgovor: Ivo Škanata, predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb

0

Gastalde, već skoro mjesec dana mediji bruje o uspjehu crnogorske nominacije Bokeljske mornarice, pišu se pisma, javna priopćenja, daju izjave, na facebooku se u negativnom kontekstu počela spominjati i zagrebačka bratovština…od Vas ništa. Zašto?

– Nisam se želio uključiti u raspravu, koju držim posve neproduktivnom. Da sam imao minimum nade da bi galama doprinijela da se promijene formulacije koje je UNESCO prihvatio, bio bih i glasniji od pisaca priopćenja te, sasvim sigurno, ne bih iznosio samo parole nego podastro argumentaciju koja bi opravdala taj tonalitet. S druge strane, čvrsto stojim na stajalištu da je naš partner aktualna vlast. Zahvaljujući tome, možemo reći da su naše Tripundanske svečanosti proglašene kulturnim dobrom za vrijeme SDP-ove vlade, da pamtimo snažnu potporu vlade u kojoj je ministar kulture bio gospodin Hasanbegović te da je i aktualna uložila truda da nastavi istim smjerom. Dakako, partnerstvo ne isključuje iznošenje drukčijih pogleda na određena pitanja pa i uz mogućnost da budu shvaćena kao kritika.    

Ipak, ne znamo što o svemu mislite, predstavnici riječke, pulske i splitske bratovštine su se oglasili, izjavu je dao i predsjednik uprave Bokeljske mornarice Kotor. Pretpostavljam da bi članstvo naše bratovštine htjelo znati što predsjednik misli. U Kotoru sam svojedobno čuo da se najviše gleda što o svemu kaže zagrebačka bratovština. Dakle, što imate za poručiti?

– Ono što od početka govorim. Bokeljska mornarica je isključivo katolička tradicija, koju od svih naroda baštine jedino i samo Hrvati. To, dakako, ne isključuje mogućnost da se i drugi Bokelji s njom, kao takvom, identificiraju. Očekivanja, međutim, da pripadnici drugih naroda budu ponosni na tradiciju koja je bokeljska koliko i hrvatska, može imati realnu podlogu samo u državi koja je ili barem teži u praksi ostvariti ustavom proklamirani građanski koncept čije su odrednice multietničnost i multikonfesionalnost. O odluci Evaluacijskog tijela UNESCO-a o crnogorskoj nominaciji izjasnio sam se na 15 stranica pisma upućenog na više adresa u našoj vlasti te HNV-u Crne Gore. Ovoga ljeta sam u skoro dvosatnom razgovoru s kotorskim biskupom izložio svoje gledište o većini pitanja, među kojima i o najvažnijim, koja su se našla u pismu. Prema tome, što o svemu mislim upoznati su svi koji, svatko na svoj način, mogu doprinijeti da se očuva, poslužit ću se riječima prof. Pasinovića, „ogromno hrvatsko materijalno i nematerijalno kulturno nasljeđe u Boki“.   

Rado bismo znali što u njemu piše, rekli ste da partnerstvo ne isključuje kritiku. Trebamo li to shvatiti da je kritički intonirano?

– Zašto bi uopće bilo važno je li kritički intonirano? Zašto glavno pitanje ne bi bilo što možemo napraviti, kako dalje. Za javno kritiziranje vlasti zadužena je politička oporba, a ne mi i ja se nikada u tu zamku nisam dao uhvatiti. Posve mi je neprihvatljivo da netko tko o Boki ništa ili vrlo malo zna, a kada ne zna onda ni ne razumije, a kad ne razumije onda je upitno i koliko i što osjeća prema njoj, skuplja političke poene na muci naših ljudi dolje. Što se tiče samoga sadržaja, reći ću da ima detalja za koje sam procijenio da ne bi bilo dobro iznositi ih javno. Uostalom, to je bio i razlog da sam ga pisao u osobno ime, iznio vlastita stajališta i time na sebe preuzeo potpunu odgovornost za slučaj da poluči, što uvijek ostavljam kao mogućnost, negativne učinke.  

Možete li barem nešto općenito reći?

– Dobar dio onoga što sam napisao je poznat iz odgovora naše bratovštine  Bokeljskoj mornarici Kotor kojega je objavilo Hrvatsko slovo. Dao sam vlastito viđenje društvenih prilika u kojima djeluje hrvatska zajednica u Crnoj Gori, odnos vlasti prema njoj, obrazložio značenje spomenute nominacije za zajednicu, podastro analizu uzroka koji su doveli do njezina prihvaćanja na stručnom tijelu UNESCO-a, dodao nove dokaze o hrvatskom identitetu Mornarice, kao i one koji diskvalificiraju druge aspirante na baštinstvo. Na kraju, obrazložio sam zašto smatram da zajedničkom nominacijom ne bismo ništa bolje prošli.  

Kako sada to, pa cijelo vrijeme je bilo govora o zajedničkoj nominaciji?

– Već nakon što sam pročitao prve stranice literature o međunarodnoj zaštiti kulturnih dobara, postalo mi je jasno da zajedničkom nominacijom, napose što se tiče nacionalnog određenja, nikako ne možemo utjecati na crnogorsku definiciju kulturnog dobra, čiju bismo kandidaturu supotpisali. Imali bismo, dakle, isto što piše u nominaciji, koju je prihvatilo Evaluacijsko tijelo UNESCO-a. Zajednička nominacija, ako se na nju uopće ozbiljno računalo, po mojemu mišljenju, bila je zabluda.

Možete li nam nešto detaljnije reći o toj nominaciji?

– U novinskim napisima koje sam pročitao nisam zapazio da je jasno rečeno što je Crna Gora kandidirala. U prvoj nominaciji, ako se sjećate, kandidirala je udrugu, a u ovoj, umjesto nje, njezinu tradiciju i identitet. Točan naziv nematerijalnog dobra glasi: Kulturno nasljeđe Bokeljske mornarice Kotor: svečane prezentacije tradicije i identiteta.” Tradicija i identitet se prezentiraju sudjelovanjem na proslavi sv. Tripuna, proslavi Zavjetnog dana Perasta (pobjeda nad Turcima u obrani grada 15. svibnja 1654.), proslavi Dana Kotora (Dan oslobođenja, 21. studenoga 1944.), proslavi Dana Tivta (Dan oslobođenja, 21. studenoga 1944.), Dan podružnice Herceg-Novi (Dan osnivanja, 30. rujna 1973.) i proslavi Dana Bokeljske mornarice (Dan kada je donesen najstariji sačuvani Statut Mornarice, 26. lipnja 1463.). Kao što je poznato, osim sudjelovanja u proslavi sv. Tripuna, sva ostala su novijega datuma.

A identitet?

– Identitet tradicije prikazan je preko identiteta udruge, a on je preuzet iz prve nominacije. To znači da su baštinici dominantno katolici, što bi podrazumijevalo da su u manjoj mjeri pravoslavci, s obzirom da drugih kršćanskih denominacija u Boki nije bilo, a među katolicima brojniji su Hrvati od Crnogoraca. Razumije se da po toj definiciji Crnogorci polažu pravo na nasljedstvo i kao pravoslavci. Baštinici su, kao što je poznato iz prve nominacije, i svi drugi narodi koji žive u Boki.

U pismu iz Hrvatskog slova taksativno ste naveli 11 dokaza u prilog hrvatskom identitetu Mornarice, koji bi bili novi?

– Izašao je na vidjelo dopis kojim Bokeljska mornarica obavještava Kotarsko poglavarstvo da će na dan izbora njezinih časnika, 13. siječnja 1908. Hrvatska Bokeljska Glazba na javnom mjestu u gradu odsvirati „Carevku, himnu sv. Tripuna i Lijepu našu domovinu“. Važno je istaći da, kao što se za Carevku ne daje pojašnjenje da je riječ o himni Carevine, tako se i za Lijepu našu ne navodi da je hrvatska himna. To znači da tada nije bila prvi put izvedena te da je narodu poznato da se radi o hrvatskoj himni i da ju je prihvatio kao svoju. Istina, u to vrijeme još uvijek nije bila proglašena službenom, ali je u narodu već ranije zaživjela kao svečana pjesma. U objavljenim arhivskim dokumentima nema ni jedan koji bi govorio da se izvodila srpska „Bože pravde“ ili crnogorska himna „Onamo ‘namo“, odnosno „Ubavoj nam Crnoj Gori“.

Što biste još mogli navesti?

– Poznato je da su Srbi prestali sudjelovati u proslavama sv. Tripuna i 1861. osnovali Srpsku Gardu zbog toga što kotorski biskup nije dopustio da Mornarica sudjeluje u proslavi pravoslavnog blagdana. Godine 1908. Mornarica se pripremala za prijem sljedeće godine kod cara Franje Josipa, upriličenog povodom proslave 1100 godina njezina osnutka. Tadašnji C. k. savjetnik u Kotarskom poglavarstvu Budisavljević predložio je Admiralatu Bokeljske mornarice da se odlasku u Beč pridruži nekoliko članova Srpske Garde ili barem njihov vojvoda. Skupština Mornarice jednoglasno je donijela odluku da se odbije prijedlog Carsko-kraljevskog Savjetnika i ne prihvati pridruženje Srba. Ili, recimo, nedavno preminuli lokalni srpski povjesničar, jako cijenjen u svojoj nacionalnoj zajednici, kojemu je sve u Boki bilo srpsko osim, izgleda, Bokeljske mornarice, s obzirom da je 90-tih godina pisao da je „Bokeljska mornarica uoči Drugog svjetskog rata širila velikohrvatske ideje i pravila popise uglednih Srba koje treba likvidirati“. Zanimljivo je i svjedočenje profesorice povijesti iz Kotora, koja je prisustvovala na ovogodišnjem seminaru profesora povijesti u Kolašinu, da dobar dio njih iz unutrašnjosti nije ni čuo za Mornaricu, a ostali sve što su o njoj znali je ime. Dakle, učitelji koji, ono što smatraju svojom tradicijom, primjerice, Gorski vijenac, znaju napamet i isto traže od svojih učenika, nemaju pojma da su „njihovi preci“ pobjeđivali Turke ne samo po brdima nego i na moru, recimo, kod Lepanta.

Znači li onda da Crnogorci baštine i dragovoljno sudjelovanje Bokeljske mornarice u granatiranju Lovćena?

– Da, dobro ste primijetili, svojim precima na dušu stavljaju uništenje vlastitih ognjišta i simbola crnogorskog narodnosnog identiteta, devastiranje Njegoševe kapele. Ne samo to, crnogorskom narodu je nametnuto da se identificira s tradicijom koja je dovođenje tog istog naroda u svezu s njom smatrala teškom uvredom. Ako se sjećate, u Hrvatskom slovu sam citirao zahtjev Mornarice Kotarskom poglavarstvu da poduzme sve zakonske mjere da se kazni nakladnik razglednice na kojoj ispod slike dvojice članova Bokeljske mornarice u odori piše da su Crnogorci, jer da joj to nanosi „veliku i tešku uvredu pa i štetu.“

Rekli ste da je baštinstvo nametnuto?

– Uporabu tog izraza mogu objasniti tako što ću podatku o nastavnicima povijesti, dodati još da do kraja ožujka 2018. nije zabilježen ni jedan javni istup ili zapis nekog crnogorskog ili srpskog povjesničara, intelektualca, kulturnog djelatnika, državnog dužnosnika, političara, svećenika, čak ni forumaša ili anonimnog komentatora na društvenim mrežama o Crnogorcima ili Srbima kao baštinicima Mornarice.

U opću sliku uklapa se i najnoviji pravoslavni kalendar na čijoj je prvoj stranici katolička crkva Gospe od Škrpjela ispred Perasta?

– Kalendar o kojemu govorite nisam vidio, ali to ne bi bilo prvi put da se svojata naša sakralna baština. Ako nije pògreška, bilo bi to prvi put da pravoslavci sebi pripisuju Gospu od Škrpjela. U literaturi, naime, nisam naišao na podatak da se to dogodilo ikada prije. Svojatao se, međutim, samostan sv. Jurja na susjednom otočiću, temeljem krivotvorene povelje srpskoga kralja Stefana Prvovjenčanoga. Povelju je generalni providur za Dalmaciju 1754. proglasio falsifikatom, a krivotvoritelja kaznio globom od 249 solada. Nisu se katoličke crkve samo svojatale već i otimale. Historiografija poznaje zamolbu pape Klementa VI. iz 1346. godine srpskom caru Dušanu da kotorskoj biskupiji vrati desetak crkava, koje su pravoslavci pod zaštitom njegovih prethodnika prisvojili.

Vratimo se novinskim napisima, u njima su se mogli zapaziti i disonantni tonovi. Predsjednik HNV-a Crne Gore imao je potrebu istaći izvrsnu suradnju s vašom bratovštinom, dok su se u odnosu na ostale zavičajne udruge mogle iščitati i neke zamjerke. Na čemu se zasniva ta suradnja? 

– Već na početku smo dogovorili njezine okvire. Ona, prije svega, uvažava činjenicu da su nam uvjeti u kojima živimo i djelujemo različiti. Dosljedno se držim toga da se ne pačamo, ako se to od nas ne traži, u pitanja koja se tiču načina na koji će Hrvati u Crnoj Gori organizirati svoju svakodnevicu i participirati u političkom i uopće društvenom životu te planirati budućnost. To je njihova stvar. Vodstva HNV-a i HGI-a imaju oporbu i oni bi u međusobnom dijalogu morali pronaći najbolja rješenja. Suzdržanost od inicijative ne znači da smo nezainteresirani za sve što se dolje događa niti da na primjeren način ne iznesimo naša mišljenja. Ako sadašnjost i budućnost pripadaju samo njima, za prošlost se to nikako ne može reći, ona nam je zajednička, pače u Hrvatskoj je više baštinika tradicije i potomaka onih koji su stvarali bokeljsku povijest nego dolje, što znači da se u tom dijelu imamo itekako što pitati. S tim u svezi mogu reći da je šteta da za stolom gdje se razgovaralo o crnogorskoj nominaciji nije bilo mjesta za nas. Naravno, kao i svaka druga iskrena suradnja ni ova ne protječe bez različitih, pa i suprotnih gledanja. Međutim, nije nam ni na kraj pameti padalo nesporazume javno iznositi.

HNV i HGI nisu potpisali deklaraciju koju je sastavila Zajednica bokeljskih Hrvata, znači li to da je ni Vi ne podržavate?

– Za deklaraciju sam čuo, o njezinu sadržaju ništa ne znam, tako da ne mogu reći ni da je podržavam ni da je ne podržavam. Mogu iznijeti samo načelan stav, da sam prema takvim dokumentima dosta rezerviran. U spomenutom pismu sam naveo, po mojemu mišljenju, glavni problem koji je generirao sve ostale i, u krajnjoj liniji, iznjedrio nominaciju koja će za nekoliko dana biti definitivno prihvaćena. On odgovara i na pitanje zašto je hrvatska zajednica u Crnoj Gori danas slabija nego je ikada bila u zadnjih 15 godina, unatoč velikoj pomoći hrvatske države, dojučerašnjoj participaciji političke stranke u vlasti i značajnoj materijalnoj pomoći matične države. U Crnoj Gori je hrvatski nacionalni korpus razbijen i u etničkom i političkom smislu. Od toga bi trebalo krenuti, kako u osmišljavanju i provedbi mjera da se situacija popravi, tako i u svim analizama postignuća i neuspjeha zajednice.    

Na facebooku, meni nepoznati Branko T. Pean za sve okrivljuje dio Hrvata iz Boke, dio hrvatske vlasti koja je imala pomoć nekih „naših iz HBBM Zagreb“. Tko su ti „naši“, je li mislio na Vas?

– Ne znam na koga je mislio. Kao što znate, na facebooku nisam, on nije primjeren format za ono što želim javnim djelovanjem postići. Opredijelio sam se, naime, da našim ljudima približim hrvatsku povijest Boke, o kojoj generacije Bokelja tijekom proteklih 100 godina nisu mogle čuti ni riječi u sklopu redovitog obrazovanja. Sve je prepušteno roditeljima i samoobrazovanju. Tako, dok je Stjepan Mitrov Ljubiša u drugoj polovici XIX. stoljeća govorio u Beču da u Boki „svaki učenik osmog gimnazijalnog razreda zna da je Dalmacija (s Bokom) pripadala Trojednoj kraljevini (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija)“, danas to u Boki znaju tek rijetki  osamdesetogodišnjaci. U svakom slučaju, iz susreta s Brankom prije tri godine i ugodnog razgovora koji smo tada vodili, u lijepoj uspomeni mi je ostao prekrasan pogled na tivatski zaljev s balkona njegove kuće na brdu izviše crkve Svete Ane.

Gastalde, što i kako dalje?

– I o tome sam nešto rekao u pismu. Zadnjih dana se s više strana moglo čuti optimističku najavu: „Idemo dalje“. Vidjet ćemo, ono u što sam siguran, već na samom početku, nakon izbora puta moći ćemo procijeniti dokle ćemo stići. O tom izboru, međutim, ne odlučujemo ni mi ovdje ni naši sunarodnjaci u Boki.

 

Razgovor vodio: Dražen Zetić

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.