Započela bitka za Livno

Nakon što su 10. travnja 1992. godine zauzele Kuprešku visoravan, svladavši hrvatske snage u bitci za Kupres, snage JNA, uz pomoć bosanskohercegovačkih Srba i dobrovoljaca pristiglih s bojišta Hrvatske, izvele su 13. travnja 1992. godine prvi tenkovsko-pješački napad na grad Livno

0

 

Glavni cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u BiH i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu. Postrojbe JNA iz Glamočkog polja na današnji dan napale su iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno, prijevojem Koričina i od sela Dolac prema Strmici. Napad je, kao i na Kupresu, vodio pukovnik Slavko Lisica. Hrvatske snage uspješno su se obranile, a pukovnik Lisica za poraz je okrivio borbeni moral zapovjednika tenkovskih posada kojima su hrvatske snage nanijele znatne gubitke o čemu je u svojem autobiografskom romanu „Komandant po potrebi zapisao“:

„Zbog pojave straha, zavladala je panika. Jedna tenkovska jedinica pobjegla je iz borbe ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za veliku bježaniju.“

Drugi srpski udar na Livno dogodio se 23. travnja 1992. godine. Bio je bolje organiziran od prethodnog, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika. U rano jutro započeo je vatreni udar topništva po livanjskom polju. Napad na pomoćnom smjeru nakon prvobitnog proboja ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem tenkova. Neuspjeh na pomoćnom odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići, koji je osobno vodio pukovnik Lisica. I ondje su branitelji uništili i zarobili tenk, te su se brojčano nadmoćniji napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk svojih vojnika.

Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, bojne Kralj Tomislav te HOS-a i dragovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta. Slijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 kilometara, više nije bila u opasnosti. Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u Domovinskom ratu.

Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske. Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje ofenzivnih operacija: „Cincar“, „Zima 94.“, „Skok-1“, „Skok-2“ i „Ljeto 95.“, a koje su prethodile oslobodilačkoj operaciji „Oluja“.

 

Autor: Borna Marinić

Izvor: hkm.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.