Zašto je Bog čovjeku dao – izbor?

0

„Zašto nekad želim učiniti nešto loše ?“, pitala me moja kći, i ne znajući da je upravo izrekla pitanje koje si postavljaju toliki tragaoci za istinom. „Zašto činim ono što mrzim? Kakav to majmun blebeće u meni?“ Ili je ovdje možda postavljeno još osnovnije pitanje. „Ako me grijeh odvaja od Boga, zašto me onda Bog ne odvoji od grijeha? Zašto od mene ne makne mogućnost da uvijek ponovo zgriješim?“

Kako bismo odgovorili na to, vratimo se na početak. Vratimo se u Rajski vrt i pogledajmo sjeme koje nas je i blagoslovilo i proklelo. Pogledajmo zašto je Bog čovjeku dao …….. IZBOR.

Iza svega što se dogodilo bio je izbor. Namjerna odluka. Upućeni čin. On to nije morao učiniti. Ali tako je izabrao. Znao je cijenu. Vidio je dublji smisao. Bio je svjestan posljedica. Ne znamo kad je odlučio to učiniti. Ne možemo znati. Ne samo zato što nismo bili tamo. Nego zato što ni vremena nije bilo. Kad nije postojalo. Nije postojalo ni sutra, ni jučer, ni sljedeći put. Jer vrijeme nije postojalo. Ne znamo kad je pomislio na to kako će nam dati izbor. Ali znamo da je tako odlučio. Nije to morao. Ali je tako izabrao.

Odlučio je stvarati.
„U početku stvori Bog …. „
S jednom odlukom započela je povijest. Postojanje je postalo mjerljivo. Ni iz čega nastalo je svjetlo. Iz svjetla nastao je dan. Onda je nastalo nebo …. i zemlja. A na toj zemlji ? Moćna ruka krenula je na posao. Kanjoni su bili usječeni. Iskopani su oceani. Planine su iskočile iz ravnog tla. Zvijezde su zaplesale. Svemir je zasjao. Ruka koja je sve to činila bila je moćna. On je moćan.

I s tom moći, On je stvarao. Isto tako prirodno kao što ptica pjeva ili riba pliva, On je stvarao. Isto kao što slikar ne može ne slikati, a trkač ne može ne trčati, On nije mogao – ne stvarati. On je Stvoritelj. Tijekom svega, On je bio Stvoritelj. Neumorni sanjar i oblikovatelj. S palete Bezvremenskog Umjetnika sišle su neusporedive ljepote. I prije nego je postojala osoba koja bi to mogla vidjeti, Njegovo stvorenje bilo je prepuno čudesa. Cvijeće nije samo raslo; ono je cvjetalo. Pilići se nisu samo rađali; oni su se legli. Lososi nisu samo plivali; oni su poskakivali. Svjetovno nije nalazilo mjesta u Njegovom svemiru.

Mora da Mu je bilo predivno. Stvaratelji uživaju u stvaranju. Uvjeren sam da su Njegove zapovijedi bile pune ushita!
„Voden-konju, ti nećeš hodati ….. ti ćeš se gegati!“
„Hijeno, lajanje je preobično. Pokazat ću ti kako se smijati!“
„Pogledaj rakune, napravio sam ti masku!“
„Dođi ovamo žirafo, produljimo malo taj tvoj vrat!“

I tako je to išlo. Dao je oblacima paru. Oceanima plavetnilost. Drveću lelujanje. Žabama njihovo skakanje i kreket. Moćni se spojio sa kreativnim i stvorenje se rodilo. Bio je moćan. Bio je kreativan. I bio je ljubav. Veća od njegove moći i dublja od njegove kreativnosti bila je jedna sveprožimajuća karakteristika: Ljubav.

Voda mora biti mokra. Vatra mora biti vruća. Ne možete izvaditi vlagu iz vode i dalje imati vodu. Ne možete izvaditi vrućinu iz vatre i dalje imati vatru. Isto tako, ne možete izvaditi ljubav iz Onoga koji je živi prije vremena, a da On dalje postoji. Jer On je bio…. i jest….. Ljubav.

Istražite Njegovu dubinu. Ispipajte svaki kutak. Pogledajte sa svih strana. Sve što ćete naći je ljubav. Vratite se na početak svake odluke koju je donio i naći ćete ju. Dođite do kraja svake priče koju je ispričao i vidjet ćete ju.
Ljubav. Ne ogorčenje. Ne zlo. Ne okrutnost. Samo ljubav. Bezgrešnu ljubav. Strastvenu ljubav. Neizmjernu i čistu ljubav. On je ljubav.

Kao rezultat, slon ima surlu s kojom može piti. Mačić ima majku koju siše. Ptica ima gnijezdo u kojem spava. Isti Bog koji je bio dovoljno moćan da rasiječe kanjon, dovoljno je nježan da na noge jedne muhe postavi sitne dlačice koje ih griju. Ista sila koja drži svemir, vodi mladunče klokana u tobolac njegove majke još prije nego on zna da se rodio.

I zato jer je bio kakav je bio, učinio je to što je učinio. Stvorio je raj. Bezgrješno svetište. Skrovište pred strahom. Dom je bio tu i prije nego je u njega došao čovjek. Bez vremena. Bez smrti. Bez boli. Dar koji je Bog dao svemu stvorenju. I kad je završio, znao je „da je dobro“.

Ali to nije bilo dovoljno.
Njegovo najveće djelo nije bilo dovršeno. Prije nego će stati, želio je još jedno remek-djelo. Pogledajte kanjone i vidjet ćete Stvoriteljevu ljepotu. Dotaknite cvijet i vidjet ćete Njegovu nježnost. Slušajte grmljavinu i čut ćete Njegovu snagu. Zagledajte se u zenit – i budite svjedokom svega ovog …. i još više. Zamislite sa mnom što se dogodilo tog dana.

Stavljao je komadiće gline jedan na drugi sve dok se nije počeo nazirati beživotni oblik na tlu. Svi stanovnici Rajskog vrta zastali su kako bi svjedočili tom velikom događaju. Sokolovi su kružili nebom. Žirafe su izdužile vratove. Drveće se povilo prema zemlji. Leptiri su se zaustavili na cvjetnim laticama i promatrali.

„Prirodo, ti ćeš Me voljeti“, rekao je Bog. „Takvom sam te načinio. Svemiru, ti ćeš Mi biti poslušan. Jer takvim sam te oblikovao. Nebesa, vi ćete odražavati Moju slavu, jer takvima ste stvorena. Ali ovaj ovdje će biti poput Mene. Bit će u stanju izabrati.“

Svi su stajali u tišini dok je Stvoritelj posegnuo u svoju dubinu i iz nje izvadio nešto još neviđeno. Sjeme. „To se zove izbor. Sjeme izbora.“ Sve stvorenje je i dalje stajalo u tišini i gledalo u beživotni oblik na tlu. Jedan anđeo je progovorio, „ Ali što ako on…..“

„Što ako on odluči ne voljeti?“ dovršio je rečenicu Stvoritelj.
„Dođi pokazat ću ti.“
Nesputani današnjicom, Bog i anđeo ušetali su u okvire sutrašnjice.
„Evo, pogledaj plod sjemena izbora, i onaj sladak, i onaj gorak.“

Anđeo je ostao bez daha nad onim što je vidio. Spontanu ljubav. Dobrovoljno predanje. Izabranu nježnost. Nikad još nije vidio nešto poput toga. Osjetio je ljubav svih Adama. Čuo je radost Eve i svih njezinih kćeri. Vidio je hranu i podijeljene terete. Upijao je dobrotu i divio se toplini.
„Nebo nikad nije vidjelo takvu ljepotu, Gospode moj. Zaista ovo je najveće što si ikad stvorio.“
„Da , ali vidio si samo ono slatko. Sad budi svjedokom gorkog ploda.“
Odjednom ih je zapahnuo smrad. Anđeo se prestravljeno okrenuo i jedva izgovorio, „Što je to?!“
Stvoritelj je rekao samo jednu riječ: „Sebičnost.“
Anđeo je stajao bez riječi dok su prolazili kroz stoljeća odvratnosti.
Nikad nije vidio takvu prljavštinu. Pokvarena srca. Zgažena obećanja. Zaboravljenu odanost. Stvorenja koja slijepo lutaju u samotnim labirintima.

„To je rezultat izbora?“ upitao je anđeo.
„Da.“
„Oni će Te zaboraviti?“
„Da.“
„Oni će Te odbaciti?“
„Da.“
„I nikad Ti se neće vratiti?“
„Neki hoće. Većina neće.“
„Što bi se trebalo dogoditi da Te poslušaju?“

Stvoritelj je hodao kroz vrijeme, sve dalje i dalje u budućnost, dok nije zastao pokraj drveta. Drveta koje će postati kolijevka. Već onda je mogao osjetiti miris sijena koje ga je okruživalo.

Učinivši još jedan korak prema budućnosti, zastao je kraj drugog drveta. Ono je stajalo samo, poput tvrdoglavog vladara na ogoljenom brdu. Deblo mu je bilo široko, a kora snažna. No, uskoro će biti posječeno. Uskoro će ga rascijepiti na komade. Uskoro će ga podignuti na kameniti obronak drugog brda. I uskoro će On visjeti na njemu.
Osjetio je grubo drvo na svojim leđima, iako ga još nije bilo tu.

„Ti ćeš otići tamo?“ pitao je anđeo.
„Hoću.“
„Nema li drugog načina?“
„Nema.“
„Ali, ne bi li bilo lakše uopće ne posaditi to sjeme? Ne bi li bilo lakše ne dati mogućnost izbora?“
„Bi“, polako je rekao Stvoritelj. „Ali odstraniti izbor znači odstraniti ljubav.“

Pogledom je zaokružio brdo i unaprijed vidio scenu. Tri lika visjela su na trima križevima. Raširenih ruku. Glava na prsima. Na vjetru se čulo njihovo stenjanje.
Muškarci odjeveni u vojničku odjeću sjedili su na zemlji blizu križeva. Igrali su se u prašini i smijali se.
Muškarci odjeveni u religiju stajali su s druge strane. Smješkali su se. Arogantno, umišljeno. Mislili su da štite Boga ubijajući ovoga „pogrešnoga“.

Žene odjevene u tugu bile su skupljene na drugom kraju brda. Bez riječi. S tragovima suza na licima. Oborenih pogleda. Jedna je zagrlila drugu i pokušala ju odvesti s tog mjesta. Ali ona nije htjela otići. „Ostat ću“, rekla je tiho. „Ostat ću.“
Cijelo nebo se bilo spremno boriti. Sva priroda je ustala da Ga spasi.
Cijela vječnost željela Ga je zaštititi. Ali Stvoritelj nije izdao zapovijed.
„Mora biti tako…..“, rekao je, i povukao se.

Ali dok je ponovo zakoračio u vrijeme, začuo je krik i riječi koje će jednog dana biti izgovorene: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Trgnuo se od boli zbog buduće agonije.
Anđeo je ponovno progovorio. „Bilo bi manje bolno…..“
Stvoritelj ga je blago prekinuo. „Ali to ne bi bila ljubav.“

Ponovno su ušli u Rajski vrt. Stvoritelj je ozbiljno pogledao na beživotnu glinu. Osjetio je u sebi snažan vjetar ljubavi. Umro je za stvorenje i prije nego ga je stvorio. Božji lik nagnuo se nad oblikovano lice i dahnuo je. Prašina se uzibala na usnama novostvorenog. Grudi su mu se podigle, lomeći crvenu zemlju. Obrazi su mu se zarumenjeli. Prst se pomaknuo. Oko se otvorilo. No, još nevjerojatnije od micanja tijela bilo je komešanje duha. Oni koji su vidjeli dosad neviđeno, ostali su bez daha.

Možda je prvi progovorio vjetar. Možda zvijezde zbog toga što su tad ugledale ne mogu prestati sjati. A možda je anđeo prošaptao:
„Izgleda kao….. djeluje mi tako jako poput…… to je On!“
Anđeo nije govorio o licu, o njegovim crtama, ili o tijelu. Gledao je u unutrašnjost – u dušu.
„Vječan je!“ uzviknuo je drugi anđeo.

Bog je u čovjeka postavio božansko sjeme. Svoje vlastito sjeme. Bog moći stvorio je najmoćnijega na zemlji. Stvoritelj je stvorio, i to ne stvorenje, nego drugog stvaratelja. I zato je Onaj koji je odabrao voljeti stvorio onoga koji može uzvratiti tu ljubav.
Izbor je na vama!

Izvor: internet.
Foto: pixabay.com

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.