Zavodljiva boemština

Čovjek ulazi u pariški kabare. Mlad je, siromašan i posvećen karijeri umjetnika. Tamo susreće filozofa, a potom pjesnika, siromašne baš poput njega. Simpatije su uzajamne: hrana, piće i duhan ubrzo su stavljeni na hrpu. Zatim im se pridružuje slikar te je bratska grupa kompletirana. Ova epizoda, kojom počinju Prizori iz boemskog života Henryja Murgera (1851.), trajno je fiksirala skup značajki povezanih s likom boema. On živi u metropoli, nosi odjeću koja odudara od crnog buržujskog odijela, živi od danas do sutra, često se seli, odbija stalno zaposlenje i stalne ljubavne veze, dijeli život s drugovima i voli, kada mu financije dopuste, prekomjerno uživati u dobroj hrani i piću. S buržujem, koji je poput njegovog negativnog dvojnika, održava vezu koja počiva na uzajamnom preziru, razumijevanju i privlačnosti. Avanture Schaunarda, Collinea, Rodolphea i Marcela, četvorice ortaka iz Prizora iz boemskog života, koje su ispričane u feljtonu, na pozornici i u knjizi, doživjele su velik uspjeh. No ipak manji od uspjeha Puccinijeve opere (1896.) i pjesme Charlesa Aznavoura (1965.), koje su od svog nastanka poznate u cijelom svijetu. Opera je jedna od najizvođenijih na svijetu, dok je pjesma poznata širokoj publici, što svjedoči o postojanom kolektivnom interesu: stihovi “La Bohême, la Bohême/ Bili smo tada mladi / Bili smo tada ludi” i “Govorili smo stihove / Okupljali se oko peći / Zaboravljajući na zimu” nas i danas navode na snatrenje.

Foto: pixabay.com

Međutim, ova slikovita, bezazlena reprezentacija boemštine ne iscrpljuje ovaj fenomen. Već u devetnaestom stoljeću konkuriraju joj tri druge verzije u bezbrojnim kronikama, slikama i romanima koji prikazuju književni i umjetnički život.1 U jednoj je naglasak na politici: romanopisac i novinar Jules Vallès, koji će 1871. sudjelovati u uspostavljanju Pariške komune, stao je u obranu “nepokorenih”, to jest “žrtava knjige” koji pišu u “enciklopedijama, rječnicima i biografijama, dva centa za sto slova, te u ženskim časopisima, tri franka po stupcu”.2 Poput samog Vallesa, ovi pisci-novinari ne bježe od komercijalizma, ali odbijaju izgraditi karijeru – iz uvjerenja, a po cijenu bijede koju biraju i trpe. Začaranoj Murgerovoj i nepokornoj Vallesovoj boemštini pridružuje se razigrana, provokativna i drska boemština i “onih koje boli briga” i drugih “hidropata”. Njezini pripadnici zalaze u književne kafiće i kabaree. Odbijanje buržoaskog poretka izražavaju manje grubim i argumentiranim protivljenjem, a više subverzijom oblika, žanrova i dobrog ukusa, kao što to čine Paul Verlaine i Arthur Rimbaud u “Sonetu o čmaru”, pjesmi iz slavnog Albuma prokletih (1872.) koju supotpisuju. Naposljetku, četvrta verzija predstavlja boemštinu društvenog taloga,3 gdje siromašni umjetnici dolaze u vezu s propalim buržujima, ljudima izvan zakona, skitnicama i odrpancima svih vrsta te zajedno s njima čine, kako piše Karl Marx u Osamnaestom brumaireu Luja Bonapartea, “svu onu neodređenu, raspuštenu masu koju Francuzi zovu la bohème“.4

Foto: pixabay.com

Premda ove četiri inkarnacije imaju svaka svoje sljedbenike, nije ih se uvijek moglo jasno razlikovati. U Parizu se susreću na određenim mjestima socijalizacije (Brasserie des Martyrs, Closerie des Lilas, kabarei Chat Noir i Lapin Agile), imaju iste noćne navike, originalnost u odijevanju te, na kraju krajeva, otpor, makar i pasivni, spram tržišne ekonomije koja dominira kulturnim svijetom još od devetnaestog stoljeća.

U predgovoru Prizora iz boemskog života Murger navodi da “boemština postoji i moguća je samo u Parizu”.5 Time je želio kazati da je ona mogla formirati društveni milje samo u tom neuralgičnom središtu u kojem je živjela prevelika populacija pisaca i umjetnika, uglavnom siromašnih i nepoznatih. Povijest je pokazala da je bio u krivu: mit se proširio po cijelom zapadnom svijetu.6 U Milanu su scapigliati, među kojima su bili Arrigo Boito, kasnije Verdijev libretist, i Igino Ugo Tarchetti, koji su bili bliski crvenokošuljašima Giuseppa Garibaldija, u 1860-im začeli jedan od prvih avangardnih pokreta moderne Italije, raskidajući s tada dominantnom klerikalnom i romantičnom tendencijom. U Madridu je 1913. formirano Boemsko društvo koje okuplja više od devedeset članova. S druge strane Atlantika moda se brzo širi: u njujorškoj krčmi Pfaff’s okupljaju se mladi pisci, među kojima i Walt Whitman, “princ Bohemije” u vrijeme kada je pisao Vlati trave (1855.). U San Franciscu 1870-ih djeluje Bohemian Club u kojem je boravio Mark Twain. U Montrealu, dvadeset godina kasnije, pjesnici Kluba šest spužvi (Groupe-des-six-éponges) ispijaju pivo i pišu stihove u Café Ayotte, prozvanim “mali Procope” u čast pariškog kafića. Zahvaljujući nastanku kreativnih, prekarnih i subverzivnih zajednica u metropolama, nastale su boemske četvrti po uzoru na parišku Latinsku četvrt: Schwabing u Münchenu, Greenwich Village u New Yorku i San Telmo u Buenos Airesu.

Foto: pixabay.com

Nakon Prvog svjetskog rata termin “boemština” sve se manje koristi kao oznaka tih umjetničkih krugova. Ipak, neke značajke dadaističkog, bitničkog, hipi i punk pokreta su izravno povezane s njom: konzumacija velikih količina alkohola i droge, ekstravagantna odjeća i frizure, sklonost provokaciji, noćni život, prezir spram novca, otpor građanskom moralu, život na rubu zakona… U tom smislu, Tristan Tzara, Guy Debord, Jefferson Airplane i Sex Pistols bili su nasljednici boema devetnaestog stoljeća.

Fenomen je imao tolike sljednike prije svega zato što su se socijalni uvjeti, prisutni u Parizu sredinom devetnaestog stoljeća (centralizacija kulturnog života, propast mecenata u korist izdavačkog i umjetničkog tržišta, omasovljenje umjetničke populacije), pojavili i drugdje. Drugi je razlog taj što se boemštinu nikada nije moglo svesti na strogu definiciju ili na jasno definiranu skupinu te zbog toga dobro pristaje uz sve. Nitko nije uspio uspostaviti granice tog miljea, odrediti mu predstavnike, ustanoviti mu sociološke obrise. Paradoksalno, ta nestabilnost bila je najbolje sredstvo očuvanja mita. Naposljetku, taj svoj opstanak duguje odbijanju boema da odvoje umjetnost i život: u “boemskom životu” je susret društvenog i umjetničkog života najočitiji i upravo on je taj koji hrani stvaralaštvo. Od Murgera do Pokretnog blagdana Ernesta Hemingwaya, preko prizora kabarea Henrija de Toulouse-Lautreca, fenomen i dalje gradi vlastite imaginarne reprezentacije (pjesme, romane, crteže i šansone). Biti boem znači izgledati kao boem i dobiti potvrdu javnosti da tu pripadate. Prema tome, premda su miljei povezani s boemštinom nestali ili se premjestili, ostaju legende i fikcije kojima se hrani nova generacija.

Foto: pixabay.com

Što je danas ostalo od svega toga? S jedne strane, boemština nikada nije bila ovoliko prisutna. Boemskom životu Latinske četvrti, Montparnassea i Montmartrea redovito su posvećene izložbe, a filmovi poput Ponoći u Parizu Woodyja Allena (2011.) prilagođuju je aktualnom ukusu. Fikcionalizirani povijesni roman Doba boema Dana Francka (2015.), smješta je u središte pojave moderne umjetnosti u dvadesetom stoljeću. S druge strane, malo se govori o “boemštini” kao nazivu za stanje prekarnih intelektualaca7 i umjetnika proletera.

U većoj mjeri boemština kao pojam opstala je u francuskom govornom jeziku u sažetom obliku bobo, kojeg je popularizirala knjiga američkog novinara Davida Brooksa Boboi u raju (2000.). Bobo ili buržuj-boem (bourgeois bohemians), postao je važan lik našeg suvremenog kolektivnog imaginarija: pripisujemo mu odjevne i prehrambene navike, prepoznajemo ga po izboru putovanja, kulturnim preferencijama i karijeri. Predmet je stripova (Dobro došli u Boboland Philippea Dupuya i Charlesa Berbériana 2008.) i kvibeške televizijske serije (Boboi, Marca Labrèchea i Marca Bruneta, 2012.-2013.). Njegove karakteristike detaljno su opisane u časopisima o uređenju interijera, a spominjala se čak i Boboska republika (to je ujedno i naslov zbirke eseja Thomasa Legranda i Laure Watrin, 2014.).

Foto: pixabay.com

Ova veza je značajna, jer su u 1960-im anglosaksonski znanstvenici boemštinu često uzdizali do modela antiburžujske kontrakulture.8 Bobo nije tako daleko od nje, sa svojim nerazmrsivim spletom zahtjeva za neovisnosti te alternativnog i kreativnog načina života s jedne strane i ovisnosti o tržištu s druge. Kada favorizira egalitarnije radne odnose s više suradnje, kada zahtijeva “odgovornu” ili alternativnu potrošnju, kada stvara “koncepte”, bobone odbacuje ni kapitalizam ni potrošačko društvo: on se, štoviše, dosta elegantno integrira u ono što neki nazivaju “umjetnički kapitalizam” i nastoji stvoriti sintezu između kontrakulturnih vrijednosti i uvođenja tih vrijednosti u tržišnu ekonomiju. Tako se održala samo najmanje subverzivna verzija boemštine. A kada ju je tako dobro asimiliralo društvo na čijim se marginama toliko dugo održavala, možemo zajedno s Aznavourom kazati: “la Bohême, to sad ne znači više ništa.”

Anthony Glinoer

S francuskog prevela: Sana Perić

*Tekst je objavljen u 46. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

1 Vidi zbirku koju su uredili Jean-Didier Wagneur i Françoise Cestor, Les Bohèmes, 1840-1870, Champ Vallon, Seyssel, 2012.
2 Jules Vallès, Les Réfractaires, u: Œuvres complètes, Gallimard, bibliooteka “Pléiade”, tom 1., Pariz, 1975.
3 Vidi Dominique Kalifa, Les Bas-Fonds. Histoire d’un imaginaire, Seuil, biblioteka “L’univers historique”, Pariz, 2013.
4 Karl Marx, Le 18 Brumaire de Louis Bonaparte, Éditions sociales, Pariz, 1969., citirano prema Karl Marx, Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, u: Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Momir Nikić (ur.), Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb, 1979., str. 553.
5 Henri Murger, Scènes de la vie de bohème, Flammarion, biblioteka “GF”, Pariz, 2012.
6 Vidi Pascal Brissette i Anthony Glinoer (ur.), Bohème sans frontière, Presses universitaires de Rennes, biblioteka “Interférences”, 2010.
7 Vidi Anne i Marine Rambach, Les Intellos précaires, Hachette, biblioteka “Pluriel”, Pariz, 2002.
8 César Graña, Bohemian Versus Bourgeois. French Society and the French Man of Letters in the Nineteenth Century, Basic Books, New York, 1964., i Richard Miller, Bohemia. The Protoculture Then and Now, Nelson-Hall, Chicago, 1977.