Miris je nešto što prodire duboko u naše biće, ili pak izlazi iz njega. Ništa nije tako kadro prodrmati našu nutrinu u bilo kojem trenutku kao miris. I ništa tako ne daje živost osjećajima i sjećanjima kao mirisi. Oni oživljuju. Kao da bude u nama ono iskonsko.
Neku večer, pokušavajući uspavati sina koji nije htio zaspati iako su mu se vjeđe sklapale od umora, listam programe na televiziji, koju rijetko gledam. Zastao sam na prvom programu slovenske televizije. Prikazuju film Kavlež Ifla (izvorni naslov ROALD DAHL’S ESIO TROT), o dvoje sredovječnih ljudi koji pokušavaju osvojiti srce jedno drugoga. Poznati glumci (Dustin Hoffman i Judi Dench), fenomenalna gluma, priča bajkovita, pregršt poetskih slika i što me posebno fascinaniralo – gledajući film mogao sam osjetiti ne samo zvukove, vidjeti slike, nego i osjetiti mirise. Rijetko mi se to dogodi, a odgledao sam stotine filmova.
No, ne mislim prepričavati film. Tko želi neka ga pogleda. Zato sam stavio originalni naslov filma. Htio sam se osvrnuti na pitanje, jedno od niza koje film izaziva, a to je pitanje komunikacije. Naime, zašto nam je tako teško izraziti osjećaje? Zašto kraj tolikih komunikacijskih sredstava tako malo komuniciramo? I zašto je i ono malo komuniciranja tako siromašno sadržajem?
U traženju odgovora mogli bismo navesti niz razloga, od gospodarske situacije do činjenice čovjekova otuđenja. I zasigurno je da bi ti razlozi bili točni. Barem u nekom vidu. No, koji je to glavni razlog da smo postali poput robova, da kraj svih mogućih stvarnosti koju nam je donio tehnološki razvoj , nismo sposobni smijati se, radovati se poput djeteta?
Čini mi se da je glavni razlog u tome da je današnji čovjek zanemario jedno od svojih glavnih osjetila, a to je osjetilo mirisa… Naime, sve je podređeno osjetilima sluha i vida, u manjoj mjeri opipa. Osjetilo mirisa se svjesno zanemaruje. Nadražuju se naša osjetila vida i sluha do krajnjih granica. Pogledajte samo reklame! Ciljano ih prave vrhunski stručnjaci interdisciplinarnim pristupom. Agresivnim slikama žele isprovocirati naše osjećaje, naše nagone i usmjeriti ih ka jednome – kupnji, trošenju. Prebučnim, kakofonijskim glazbenim uradcima glavni je cilj opet – kupnja, trošenje.
Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije. A kao argument navest ću samo jednu stvar – osjetilo mirisa se ne da tako lako prevariti. Kad zakažu sva druga osjetila, osjetilo mirisa ostaje čvrsto. Kao primjer navest ću majku koja, nakon što je oslijepila, svoga sina koji se vraća nakon dugih godina prepoznaje po mirisu.
Miris je nešto što prodire duboko u naše biće, ili pak izlazi iz njega. Ništa nije tako kadro prodrmati našu nutrinu u bilo kojem trenutku kao miris. I ništa tako ne daje živost osjećajima i sjećanjima kao mirisi. Oni oživljuju. Kao da bude u nama ono iskonsko. Zamislite neku sliku, pokušajte je povezati s nekim mirisom – zar se ne događa to o čemu pišem? Kao da slike oživljuju?
Da ne duljim – usudite se pomirisati život! Zapravo, ako želite živjeti – ne prestajte pronalaziti u svemu mirise. Iznenadit ćete se kako vam neke stvari i situacije mogu postati lijepima i izvorom radosti, a s druge strane uvidjet ćete da odbijajući mirise prečesto kupujete laži omotane u lijepe slike.
Misli mi lete na Malog Princa i njegove riječi – samo se srcem dobro vidi, očima je bitno nevidljivo. Znači li to da su osjetilo mirisa i srce na neki način povezani? Zaključak sam već postavio – srce koje ne miriši na kap rose ili zraku sunca koja se probija kroz maglu da bi obasjala pogled naših očiju na stvarnost koja nas okružuje, odavno je mrtvo bez obzira na još uvijek glasne otkucaje.
Namjerno ovdje završavam pisanje. Nedorečeno. Vjerujem, mnogima zbunjujuće. Al’, zar sve mora biti dorečeno, zaokruženo, smisleno, otkriveno? Zar ne možemo samo sjesti ujutro na terasu i uz izlazak sunca uživati u mirisu vruće kave? Bez suvišnih riječi? Zašto ne pustiti misli? Nek’ lete uokolo razbacane, slobodne poput kozlića kad ih se pusti iz staje? Zašto jednostavno ne bismo mogli zaklopiti oči i uživati u mirisima života?
P.S. Kao student 27. lipnja, 2002., u 12 sati zapisao sam, nakon pročitanog tatinog pisma sljedeće stihove naslovljene kao:
Mirisi Očeva pisma
Rasuli su se iz očeva pisma
pa neki plaču, a neki pjevaju
nošeni sjećanjem na čas
kad su pretočeni iz tvrdog muškog ponosa
u meke i tople riječi.
Neki mi pružaju slike
prosijede brade i rijetke kose,
drhtavih ruku
koje se grče dok utiskuju
nepokornu tintu na umrljani papir.
Neki pak,
pružaju svoje ruke osjetiti
sve te nabore, žuljeve
i toplinu koja se polako gubi
iz očeva premorenog tijela.
Neki mi donose
onaj opojni miris
tek pečenog kruha
stvarajući privid okusa,
kako mi se u ustima topi,
a neki mi se smiju
majčinim osmijehom,
griju me
njezinom bezgraničnom ljubavlju.
Rasuli su se mirisi iz očeva pisma…
Foto: Snimio Marko Brestovečki na lokaciji seoskog turizma Grešna Pilnica u Klenovniku.