Zoran Turza: Teologija, ekologija i kriza

Papa Franjo je na završetku „Tjedna Laudato si’“ koji je trajao od 16. do 24. svibnja, u nedjelju 24. svibnja nakon molitve proglasio „Godinu Laudato si’“ koja će trajati od 24. svibnja 2020. godine do 24. svibnja 2021. godine.

Enciklika pape Franje „Laudato si’ – O brizi za zajednički dom“ izdana je 24. svibnja 2015. godine i predstavlja sintezu dosadašnjih govora crkvenog Učiteljstva o ekološkim pitanjima. Jedan od glavnih pojmova u enciklici „Laudato si’“ je povezanost, a jedna od glavnih teza jest da je sve povezano: čovjek je onoliko čovjek koliko je povezan s drugim ljudima, s Bogom i s okolišem. Na ovome mjestu želim odgovoriti na tri pitanja: 1. Na koji je način pitanje o okolišu povezano s pitanjem o čovjeku?, 2. Na koji je način pitanje o čovjeku povezano s društvom? i 3. Imamo li priliku za povezivanje u krizi?

1. Na koji je način pitanje o okolišu povezano s pitanjem o čovjeku?

Ljudi se povezuju na različite načine: jedni zbog toga što se sviđaju jedni drugima, drugi zbog toga što vole iste sportove ili imaju isti smisao za humor, treći možda zato što imaju iste neprijatelje. Ljudi se povezuju jer su satkani od odnosa. Naši se identiteti formiraju u susretu s drugima. Nakon jedne prijateljske nogometne utakmice dječaci i odrasli momci postaju prijatelji. Nogomet ih je povezao. Čovjek je satkan od odnosa koji otkrivaju našu nutrinu. Drugačiji i drugi nerijetko je blagoslov za mene jer mi otkriva ljepotu koju je Bog usadio u mene, no drugi može biti i prokletstvo jer otkriva nered u mojoj duši, a u tom je slučaju „drugi pakao za mene“ kako bi, na sličan način, rekao Jean-Paul Sartre. Red u duši nastaje zbog toga što ga je netko napravio. Nikad se red ne napravi sam. Kuća je čista i uredna ako ju je netko očistio i uredio. Izbacivši na velika vrata „Velikog Čistača naših duša“, kojega mi kršćani prepoznajemo u izmučenom i raspetom na križu Isusu iz Nazareta, pogleda uperenog u svjetlo uskrsnog jutra, suvremeni čovjek nije uspio održati red. Dogodilo se upravo suprotno: nastao je nered! Jer ili će biti red, ili će biti nered. Trećega nema. Ili će kršćanin biti kršćaninom, ili neće biti kršćanin uopće, ili će vjernik biti 100% vjernik ili ga uopće nema, ili će vjernik biti mistik ili ga neće biti, kako bi rekao Karl Rahner. Izbacivši autoritete koji garantiraju red, suvremeni je čovjek u potrazi za nečim što bi zamijenilo ljepotu koja je bila plod reda. Konzumerizam, potraga za moći, maksimalizacija profita, neprestano traženje užitka – sve su to slabi pokušaji da se uvede red. Sve nam to govori da smo se našli u situaciji kad nam je „imati“ važnije od „biti“, što je sjajno opisao u knjizi „Imati ili biti“ Erich Fromm. Gdje nas to vodi otkriva nam se iz dana u dan, kad pogledamo drugoga u oči. Siromašni i odbačeni nam otkrivaju istinu o nama samima, okoliš nam poručuje tko smo mi i kakva je naša nutrina. Zato pitanje o okolišu unutar teologije nikada nije „samo“ pitanje o okolišu. Ono je pitanje o čovjeku i ne može se razumjeti bez postavljanja pitanja o tome tko je zapravo čovjek? U broju 118. enciklike „Laudato si’“ čitamo: „Ne može biti ekologije bez odgovarajuće antropologije“ i redak prije: „Obnova našeg odnosa s prirodom nije moguća bez obnove samog čovjeka“.

Dakle, pitanje o okolišu nije „samo“ pitanje o okolišu u teologiji, nego i pitanje o čovjeku. Ono je pitanje koje se ne može promatrati bez povezanosti s čovjekom i povezanosti s Bogom.

2. Na koji je način pitanje o čovjeku povezano s društvom?

Upravo nam reci iz broja 118. govore da je pitanje ekologije u teologiji zapravo pitanje, iznad svega, evangelizacije ili prostora na kojem je moguće potaknuti ljude da u svjetlu kršćanske objave sami sebi odgovore na pitanje – tko su to oni u Božjim očima? Kršćanski stav prema okolišu može biti izvrsna prilika da se oni, koji su od Isusa Krista, daleko osvjedoče o Njegovoj ljubavi. To je također i odgovor teološke antropologije koja, na pitanje o tome tko je čovjek, odgovara najprije tražeći odgovor u Bogu. A taj nam odgovor veli da je čovjek slika Božja te da je u ovaj svijet postavljen da bude vrtlar u predivnom Božjem vrtu, a ne despot, tiranin ili pomahnitali grabežljivac. To je također pitanje trojstvene teologije koja nam otkriva da je Bog Otac „krajnji izvor svega“, da se „Bog Sin ujedinio s ovom zemljom“ i da je „Bog Duh Sveti duboko prisutan u samom središtu svemira“, kako čitamo u broju 238. To je također pitanje biblijske teologije i teologije zemlje koja nam poručuje da je čovjeku ova zemlja darovana, da je samim tim čovjek stavljen na kušnju ispravnog postupanja prema zemlji te da čovjek ima zadaću da tu zemlju obrađuje i čuva kako bi to na sličan način vjerojatno rekao teolog Đurica Pardon u svojim tekstovima. To je pitanje sakramenta euharistije kroz koji se svijet „koji je izišao iz Božjih ruku Njemu vraća u radosnom i savršenom klanjanju“ kako čitamo u broju 236. Bez nedjeljne euharistije čovjek ostaje zakinut za mogućnost „ozdravljenja odnosa“ i bez mogućnosti pred-okusa konačnog „počinka u Bogu“ kako pak čitamo u broju 237. Zato je, usudio bih se reći, nepoštivanje neradne nedjelje, ili rad nedjeljom, eminentni izričaj preferiranja „imati“ nad „biti“ našega društva. Sažeto rečeno, pitanje o ekologiji unutar teologije je pitanje o ljubavi.

U broju 91. čitamo „Zbog toga briga za okoliš mora biti združena s ljubavlju prema ljudskim bićima i nepokolebljivoj predanosti rješavanju društvenih problema.“

Dakle, za kršćane je briga o okolišu povezana s ljubavlju prema ljudskim bićima koja se pretače u rješavanje društvenih problema. Bog nije ovaj svijet napustio stvorivši ga. On ulazi u ljudsku povijest koju otkupljuje i preobražava. Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) jasno se okreće pitanju povijesti i njezinoj teološkoj važnosti. Bog se zanima za čovjeka i njegovu povijest, za materiju, za tijelo, za blagostanje, za sreću. Isti Koncil otupljuje kritiku kako kršćani ne žele vidjeti ovaj svijet i njegove nevolje. U svome djelu „Prilog kritici Hegelove filozofije prava“ iz 1843. godine, Karl Marx smatra kako na neki način religija romantizira patnju potlačene proleterske klase koja je „vezana radikalnim lancima“. Kritika je, smatra Marx, „potrgala imaginarno cvijeće s lanca ne zato da bi čovjek nosio lanac bez fantazije, bez radosti, nego da bi lanac odbacio i brao živi cvijet.“ Pastoralna konstitucija „Radost i nada“ o Crkvi u suvremenom svijetu Drugog vatikanskog koncila jasno naglašava da je kršćanin na poseban način zadužen za ovaj svijet, i da želi dobro i napredak ovome svijetu. Kršćanstvo može biti prekrasno cvijeće koje predivno miriše tek u uskrsnom jutru, na oltaru, nakon krvavog znoja i umiranja Velikog Petka.

Sve je povezano. Ljubav prema čovjeku, Bogu i okolišu.

3. Imamo li priliku za povezivanje u krizi?

Papa Franjo pozvao je u enciklici „Laudato si’“ u br. 14 na obnovu dijaloga „o načinu na koji gradimo budućnost planeta“. Drugim riječima, pozvao je na povezivanje koje u vremenu krize može biti glavna poluga izlaska iz krize. I tu nema mjesta rezignaciji. Svatko može dati svoj obol. Svaki pojedinac mnogo može učiniti kao što papa Franjo piše u br. 14: „Svi možemo dati svoj obol brizi za stvoreni svijet kao Božja stvorenja, svatko vlastitom izobrazbom i iskustvom, vlastitim inicijativama i sposobnostima.“ Ako mislimo da je to nemoguće, zavirimo u Bibliju. Jedan Noa sudjeluje u spašavanju svijeta, od jednog vjernog sluge Abrahama nastaje brojan narod, dakle uvijek je pojedinac u pitanju. U enciklici u broju 71. za uzor se stavlja Noa kao pojedinac: „Bog je ipak, preko Noe, koji je ostao nevin i pravedan, odlučio otvoriti put spasenja. Na taj je način čovječanstvu dao priliku za novi početak. Dovoljan je samo jedan dobar čovjek da se nada vrati!“ Dovoljan je jedan čovjek.

No, ako nas je više od jednoga, onda možemo zajedno činiti velike stvari jer „ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima“ veli Isus (Mt 18,20). Zajedno možemo izgraditi mostove veza: među religijama, među kršćanskim crkvama, među samim katolicima: sa slabima, starima i bolesnima, siromašnima, odbačenima; u Crkvi na biskupijskoj, župnoj, franjevačkoj i mnogim drugim razinama; među znanstvenicima, nastavnicima, studentima i učenicima; s društvenim akterima: udrugama, agencijama, ministarstvima. Sve nam to može pomoći da aktivno sudjelujemo u izgradnji lokalnih i nacionalnih „zelenih“ politika koje su usmjerene na poštivanje ljudske osobe.

Kriza je svakako prilika iz koje valja nastojati izići drugačiji, napuštajući stare obrasce ponašanja koja nas odvraćaju od naše biti. Jedna od najvećih opasnosti u krizi je da iz nje ne naučimo ništa i da se što prije pokušavamo vratiti na staro. Financijska kriza iz 2007. godine bila je prilika koju nismo iskoristili. Može li ova kriza biti prilika da zajedno izgrađujemo nove modele tržišne ekonomije koje promiče socijalni nauk Crkve a pokret Ekonomije zajedništva provodi u djelo, da usvojimo takve obrasce ponašanja kojima ćemo iskazati poštovanje i brigu prema okolišu, da izgradimo lokalne i nacionalne politike utemeljene na načelima održivog razvoja i prelasku na korištenje obnovljivih izvora energija? Jedna od najvećih opasnosti u krizi je da iz nje ne naučimo ništa i da se što prije pokušavamo vratiti na staro. O svakome od nas ovisi što će kriza na kraju biti: iskorištena ili neiskorištena prilika.