Egzorcizam o. Amortha / snimak ekrana Youtube

Američki biskup u filmu svjedoči da se ne bi usudio komunicirati s đavlom. Tko može i smije razgovarati/zapovijedati u Isusovo ime sa zlim duhovima?

Pa, prije bih rekao da biskup «iskreno priznaje» negoli da «svjedoči», budući da svjedočanstvo u sebi sadrži – ili barem sugerira – snagu, odvažnost, vlast, što – koliko možemo nazrijeti iz dotičnoga primjera – ovdje nije slučaj…

Što se tiče vlasti nad zlim duhovima, nju je Gospodin Isus – prema Evanđelju – u prvom redu predao Apostolima odnosno biskupima, kao njihovim nasljednicima. To izravno spada na njih; to je njihov munus ili zadaća, koja se odnosi i na Crkvu, u kojoj su biskupi zakoniti nositelji vlasti. Biskupi kao nositelji te zadaće i vlasti, koju po apostolskom nasljeđu primaju od Gospodina, mogu dalje delegirati svojim pomoćnicima svećenicima, što je gotovo i redovit slučaj.

Kao što je biskup u razgovoru i sam rekao, Crkva traži da ti svećenici budu duhovno izgrađeni i vjerodostojni; ljudi čvrste vjere, staloženi i razboriti; ljudi koji trajno nastoje živjeti svoj osobni poziv na svetost. Oni od mjesnog ordinarija ili biskupa, primaju dekret za trajnu ovlast na dotičnom području ili je primaju samo za pojedini slučaj ili pak na određeno, dulje ili kraće vrijeme. Ovlast se može predati i usmenim putem, ali ako je riječ o duljem periodu, a ne o pojedinačnom slučaju, onda se ovlast uglavnom daje pisanim putem.

U svakom od spomenutih slučajeva osoba koja vrši obred egzorcizma uvijek nastupa u ime Crkve, od koje, na zakonit način, prima tu vlast, ali po njoj i u ime Gospodina Isusa. Kako znamo iz Svetoga pisma, nema uzvišenijeg imena od imena Isusova (Usp. Fil 2,9). Sâm službenik ima iza sebe zaštitu i zagovornu molitvu cijele Crkve, upravo jer po dekretu predstavlja zakonitog nositelja crkvene vlasti na dotičnom području.

Jesu li egzorcisti neki posebno sveti ljudi?

Na to pitanje je dostatno odgovoreno u prethodnom odgovoru, ali možemo ponoviti da je riječ o ljudima koji su grješni i nesavršeni, ali koji unatoč tome, uz pomoć svetih Sakramenata i otvorenosti Duhu Svetom, pavlovski «grabe» putem svetosti.

Postoji li opasnost da tijekom obreda egzorcizma zli duh prijeđe na nekog drugog?

Gospodin Paolo, čija je sestra imala dijaboličkih problema, u ovom video zapisu govori upravo o tome da je, nakon što je njegova sestra konačno oslobođena, o. Amorth molio egzorcizam i nad njim, jer – prema o. Amorthu – ta opasnost postoji. Vidljivo je, također, da je prigodom molitve o. Amortha za Cristinina oca i majku – Cristina ponovno reagirala… To nas upućuje na izvjesnu povezanost, a onda i mogućnost da se to dogodi, iako možda ona nije velika.

Sotona ne može podnijeti Mariju, ne može je vidjeti, ne podnosi njezino ime, niti spomen

Foto: catholicexchange.com

O. Amorth u jednom trenutku obreda egzorcizma Sotoni kaže da ga Marija poništava. Snažna je Marijina zaštita u borbi sa zlim duhovima?

Marija je najuzvišenije i najljepše ljudsko stvorenje. Po njoj imamo Spasitelja – Isusa; po njoj imamo pozivnicu za nebo. Marija je ujedno i Milosti Puna i Bogu savršeno vjerna službenica, koja je zapravo po svom dostojanstvu odmah poslije Presvetoga Trojstva! Ona je po svojoj poniznosti i vjernosti Bogu i njegovu planu, zauzela ono mjesto koje je Sotona – «u pradoba» – izgubio svojom ohološću i neposluhom.

Marija to mjesto nije «osvojila» niti «uzurpirala», nego je na taj položaj uzdignuta Božjom voljom i milošću zbog svoje poniznosti, poslušnosti i vjernosti, a posebno po posvemašnjem, iako nekrvnom mučeništvu, na Veliki petak. Zbog toga je Sotona ne može podnijeti, ne može je vidjeti, ne podnosi njezino ime, niti spomen.

To je tako i zbog toga što je Marija, u svojoj ljudskoj savršenosti, ujedno i savršena slika i odraz samoga Trojstvenoga Boga, koji je jednom i zauvijek pobjednik nad Sotonom.

Zato o. Amorth kaže da ga Marija poništava; da se on pred njom samo može sakriti. Utoliko je snažna ne samo Marijina zaštita, onih koji joj se utječu nego i njezin zagovor i majčinski blagoslov, kojega Sotona nikako ne može podnijeti. Marijin je zagovor pred Bogom jači od zagovora Svih Svetih zajedno – mislim da tu misao izriče sv. Maria de Montfort… Mi smo, u prosjeku, još daleko od prave spoznaje Marijine uloge i značenja, u Božjem planu spasenja.

Vidimo da američki psihijatri i Cristinine manifestacije, ali i pozitivan utjecaj egzorcizma pripisuju “placebo” efektu odnosno činjenici da su Cristina i njena obitelj religiozni. Ima li posjednuća i među nereligioznim osobama?

Iako držim da je riječ o uvaženim i visoko stručnim osobama iz područja neurokirurgije, psihologije, psihijatrije i sl., ovdje se očituje redukcija one duhovne zbilje, na nama poznata saznanja iz područja naravnog svjetla razuma, odnosno znanosti, medicine, metodologije i logike. Kad je riječ o drugim stvarima ili pitanjima istoga slučaja, «placebo» više ne izgleda zadovoljavajućim objašnjenjem; ti stručnjaci tada jednostavno «ne znaju» o čemu je riječ. To se dijelom može razumjeti i iz činjenice da oni ne razumiju «dijalog» Sotone i o. Amortha, koji se vodi na talijanskom jeziku…

S obzirom na to je svaki čovjek napastovan na grijeh i zlo, onda je moguće i to da se, popustivši tome, on otvori snažnijem djelovanju zlih duhova, što može, dakako, dovesti i do oblika kao što su opsjednuće i posjednuće. Ako su krađa, nehumano ophođenje s ljudima, teška ubojstva i sl. moguća i evidentna u svakom podneblju, religiji, zemlji, društvu i režimu, onda smijemo opravdano pretpostaviti da u njima može doći i do ovih težih oblika, kao što su opsjednuće i posjednuće. O tome, mislim ima nekog spomena i u razgovoru o slučajevima koje medicina priznaje kao dijagnozu «demonskoga posjednuća».

O. Amorth na pitanje kako zna da je baš riječ o posjednuću, kaže da je siguran tek kad moli egzorcizam

Foto: pixabay.com

Treba svakako reći da samom đavlu nije u interesu da se zna da postoji. I to je jedan od razloga što su posjednuća vrlo rijetka? (vidimo to i u “Cristininoj” prijetnji da se film ne objavljuje)

Baš je to đavlovo nastojanje da ostane skriven i nepoznat, dodatni motiv Autoru da snimi, kao i meni da prevedem ovaj dokumentarac, pa da se pokaže i zna za to. Đavao kad je nepoznat i kad se s njim ne računa, može nesmetano praviti štetu i mučiti ljude. Naravno, da treba pretpostaviti da tri gore nabrojana uvjeta, koji se moraju ispuniti kako bi egzorcist stekao razumsku i moralnu sigurnost da se o posjednuću doista radi, sam đavao namjerno neće manifestirati, jer zna da upravo to čekamo. On će, recimo, manifestirati dva od tri znaka, kako bi nas naveo na to da pomislimo na psihički poremećaj kod osobe, iako se ustvari zaista radi o posjednuću.

Upravo zbog toga, o. Amorth, na pitanje, kako zna da je baš riječ o posjednuću, kaže da je siguran tek kad moli egzorcizam, kada zloduh zapravo nikako ne može ostati miran i pritajen, nego ga ta molitva muči i iritira te je prisiljen očitovati se, što se i vidi u filmu.

Čovjek je u usporedbi sa Sotonom poput naivnog i radoznalog i utoliko neopreznog djeteta

Dojmljiva je bila poruka autora “Kneza Tame” da Sotona želi da se čovjek za njega zanima, da ga proučava, i što se čovjek više bavi ovom tematikom upada na neki način u mrežu zloga?

Autor Kneza Tame je, čini se, nastojao saznati više o Sotoni, kao osobnosti; kako bi o njemu pisao (a napisao je nekoliko knjigâ) i to je ono što on vidi kao opasno.

Naš interes, naša radoznalost nas na neki način otvaraju onome što proučavamo. Na poseban način je to rizično kada više nije riječ o nekoj stvari ili predmetu nego o osobi; o lukavoj, izuzetno inteligentnoj i zlonamjernoj osobi.

Autor knjige malo nakon toga govori o «neugodnom napadu depresije», koji je iskusio završivši spomenutu knjigu. Iz toga se dâ pretpostaviti da otkrivanje đavlovih karakteristikâ, agendi i strategijâ, ima svoju «cijenu». Čovjek je u usporedbi sa Sotonom poput naivnog i radoznalog i utoliko neopreznog djeteta. Kao da se trogodišnje dijete, u svojoj naivnosti i radoznalosti, opasno približi tigrovu kavezu. U tome leži rizik i opasnost bavljenja njime.

Sotona neće tek tako dopustiti da ga se raskrinka; da ga se upozna i da ga se uzima u obzir. Draže mu je ostati skriven, nepoznat – zapravo «nepostojeći», jer tako može nesmetano upropaštavati i mučiti ljude. Možemo reći da je puka radoznalost, u ovom smislu, opasna.

Koji je razlog za veliki interes javnosti za teme vezane za opsjednuća, posjednuća, egzorcizme?

Mislim da trebam prvo razjasniti jednu stvar i otvoreno reći da nisam ni egzorcist niti o ovim stvarima imam neko veliko znanje ili iskustvo. Štoviše, držim da bi oni koji se s ovom problematikom susreću i ne uzimaju je olako, bili mnogo pozvaniji govoriti o tome, od mene…, ali pokušat ću odgovoriti na Vaše pitanje…

Razloga može biti više, pa i mnogo. S jedne strane to mogu biti naravna radoznalost i senzacionalizam, koji društvu nisu nepoznati. Čovjekovu pozornost privlači ono nepoznato, misteriozno, nesvakidašnje; ono što nadilazi čovjekovo znanje, snage, pa i mogućnost nadzora. Interes je naročito velik ako društvo sa svojim institucijama, na takve probleme ili potrebe, nema odgovarajući stav ni učinkovito rješenje.

Iz Svetoga pisma, ali i iz nauka i tradicije Katoličke Crkve, znamo da čovjek opstoji na tri razine: na tjelesnoj, na duševnoj ili psihičkoj i na duhovnoj razini – koja je nekako ljudskoj naravi i «najdalja» ili najteže spoznatljiva. Skladan razvoj čovjeka kao osobe podrazumijeva odgovarajuću brigu za svaku od razina na kojima osoba živi i djeluje. Ukoliko neka od tih razina, bilo zbog neznanja, bilo zbog tuđe ili vlastite nebrige biva zapuštena, postupno dolazi do narušavanja cjelovitosti čovjekova bića. Ljudsko društvo, kad je riječ o tjelesnom i psihičkom zdravlju ili o poremećaju ravnoteže ili problemima na tim razinama, uglavnom ima odgovarajuća rješenja. Problem je treće ili duhovno područje, koje izmiče ljudskim osjetilima, znanstvenim instrumentima i metodologiji.

Nastojanje kompetentnih osoba s područja tijela i psihe, kao i društva općenito, oko toga da se duhovna zbilja svede (reducira) i izrazi pojmovima i saznanjima s tih dviju razina – gdje se ipak donekle snalazimo – ne vidim kao adekvatno rješenje. Ako je čovjek zbrinut na razini svoje tjelesnosti, ako vodi solidan društveni, psihički i emocionalni život, a ne poznaje duhovnu razinu svoje opstojnosti i za nju ne brine (živi bez obzira na nju), on postupno u sebi zapaža nezadovoljstvo. Dolazi do različitih neumjerenosti i pretjerivanja, do neispunjenosti i postupnoga gubljenja smisla – iako je na prethodne dvije razine sve «OK»…!

Glad i praznina čovjekove duhovne razine, u konačnici se ne može zadovoljiti sredstvima, rješenjima i metodama one tjelesne niti psihičke razine. Dakako, dotičnu se «glad» može se pokušati i nastojati «prevariti» ili «zatomiti» – što se obično i događa – ali se problem ne može zadovoljavajuće riješiti, a može se produbiti.

Mogući razlog velikog interesa javnosti za ove stvari vidim u konkretnim problemima zbog kojih brojni ljudi trpe; u postojanom nijekanju porijekla i izvora ovih problema (nepriznanje čovjekove duhovne dimenzije), kao i u nesnalaženju, zatvorenosti, nespremnosti i nespretnosti u nošenju s ovom problematikom. S druge strane, pojedinci – u skladu s Evanđeljem te praksom Crkve i Svetaca – ukazuju na izvor i rješenje dotičnih problema, odnosno učinkovito rješenje koje nam je – kao Crkvi, ako ne već civilnom društvu – na dohvat ruke…

Većina vjernika duhovno gube svoju vjeru

Foto: Pexels

Koliko vjernici uopće priznaju/znaju da postoje i zli duhovi, pali anđeli?

Vjera je za kršćane, kao Božji dar, duhovna kategorija koja bi trebala prožimati čitava čovjeka; dakle, njegove misli, spoznaje, uvjerenja, stavove; sve ono što on jest, sve ono što ima i čime se služi. Kada se vjera živi samo na razini tradicionalnosti i društveno prihvaćenih običaja ili samo za vrijeme nedjeljne ili neke druge mise, dolazi postupno do neke vrste vjerničkoga «vegetiranja», koje se ne može, doduše, nazvati «smrću», ali je daleko i od života na koji je čovjek po toj vjeri pozvan – i on to osjeća.

Kao da dolazi do «duhovne anemije» ili slabosti, koja vjerniku ne uspijeva osigurati snagu za borbu protiv invazije materijalistički orijentiranog svijeta. Tako dolazi do postupnoga nijemog, ali praktičnog konformizma; do udaljavanja od vjere i prianjanja uza svijet.

Pisac Poslanice Rimljanima poziva i upozorava vjernike da se ne suobličuju ovome svijetu (Usp. Rim 12,2). Vjerujem da više od 70% vjerničke populacije, upravo tako živi. Žive u ovom, kako vole misliti i reći, «realnom» svijetu, ali duhovno gube svoju vjeru, a da toga i ne moraju biti svjesni.

Prianjajući uza svijet, koji je uglavnom usmjeren samo na naravnu i donekle psihičku razinu, čovjek polako zaboravlja na razinu duha, koju svijet ionako ne priznaje, kao što su npr. duh, grijeh, pa utoliko pali anđeli. To za njih ostaje «lijepa priča» iz djetinjstva, koju su oni sad «ipak nadišli». Mogli bismo pomisliti da razina vjerodostojnosti samih vjernika uvjetuje priznanje i znanje o postojanju zloduha ili palih anđelâ.

U Hrvatskoj više ne postoje službeni egzorcisti; zbog čega? Zar za njima nema potrebe? Ipak ordinarij može dati dozvolu odabranom svećeniku za vršenje obreda. Po kojim kriterijima ordinarij izabire svećenika?

Mislim da nije toliko riječ o tome da u Hrvatskoj službeni egzorcist «ne postoji», nego da njegov identitet nije javno poznat. Koliko znam, papa Franjo je potaknuo braću biskupe da na području svojih biskupija imenuju jednoga egzorcista za potrebe svoga područja. Već to nešto govori o potrebama.

U drugoj minuti ovoga dokumentarca, g. Friedkin ističe da pola milijuna Talijana godišnje posjeti egzorcista. To nije malo i dodatno govori o potrebama. Nemam uvid u takve statistike što se tiče naših ljudi i prostora. Ipak, jasno je po sebi, da ako imate jednog ili nekoliko ljudi, koji imaju dekret i time se bave, da to ni približno nije dovoljno da bi se na adekvatan način odgovorilo stvarnim potrebama. Osim toga, kod nas se, barem, svećenik – makar i imao dekret i ovlast egzorcizma – gotovo nikad ne bavi samo time nego ima dodatnih obveza i dužnosti, pa to dodatno otežava ili produljuje agoniju onih koji trpe.

Što se načina na koji pojedini ordinarij bira svećenika za tu službu, mislim da to ovisi o više čimbenika: postoji li na području biskupije svećenik koji bi se toga prihvatio? Ima li dotični i drugih važnih obveza i dužnosti koje već obnaša i koliko ga je razborito dodatno opteretiti? U drugu ruku, samo razrješenje od nekih od tih drugih dužnosti, podrazumijeva opterećenje nekoga drugog, vjerojatne zamjene, premještaje i sl.

Mislim da je kod nas općenito prisutan problem opadanja broja svećenika. To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih velika većina biskupija nema svog egzorcista. Tu su zatim i osobne preferencije samoga biskupa, koje se, dakako, mogu bitno razlikovati od ordinarija do ordinarija. Izbor takve osobe također ovisi o kvaliteti odnosâ i povjerenja između ordinarija i podređenih mu svećenikâ itd.

Na karizmatskim susretima vjernici svjedoče različitim manifestacijama i urlicima. No, vrlo često uopće nije riječ o opsjednuću?

To je moguće i nerijetko varira od susreta do susreta. Ovisi o organizatorima, programu, voditeljima, kao i o samim vjernicima koji na takve susrete idu.

Ljudi su danas na različite načine potrebni ljubavi, razumijevanja, prihvaćanja, priznanja i pažnje te ne čudi što ima svega. Ima ljudi s manjim psihičkim smetnjama, kao i onih s ozbiljnim poremećajima; ima histeričnih osobâ, i slično no, pogrešno je s takvim osobama poistovjetiti osobe koje doista imaju dijaboličkih problema i smetnji.

Ako ljudi pomoć i savjet ne nalaze u svojoj župi, gradu, biskupiji ili pokrajini, traže pomoć dalje – i to nerijetko na pogrešnim mjestima ili kod pogrešnih ljudi, što dodatno opterećuje i komplicira njihov život, a onda otežava i stanje u našem društvu. Osim toga tako nešto je nerijetko povezano sa znatnim materijalnim izdacima i neudobnostima…

Cilj zlih duhova je svaku ljudsku osobu navesti na grijeh i odvojiti je od Boga… i to zauvijek

Utjecaj zlih duhova na naš život je redovit, svakodnevan, raznolik i nepredvidiv. Zli duhovi ili zlodusi su bestjelesna ili duhovna bića, nepromjenjive, izopačene naravi ili bîti; oni i dalje zadržavaju svoju inteligenciju, znanje, sposobnosti (kao što osobi koja je izvršila neki teški zločin i završila u zatvoru, ostaju njezino znanje i sposobnosti), samo što su se – svojevoljno ustavši protiv Boga i njegova plana i poretka – izobličili i prometnuli u zla, zlu predana bića.

Osim toga, zbačeni su s neba, jer za njih više nije bilo mjesta na nebu (usp. Otk 12,7-9). Njihovo je djelovanje također bitno ograničeno, a vječna im je postojbina, Pakao. Njihovo djelovanje je dakle trajno i – uglavnom – neprimjetno (ljudi njihov utjecaj ne pripisuju njima).

Njihov cilj je: svaku ljudsku osobu navesti na grijeh i odvojiti je – ako je ikako moguće – od Boga… i to zauvijek! Mjera njihova utjecaja donekle je «uvjetovana» ljudskim znanjem, vjerom i načinom života. Čovjek se može, već prema svom načinu života i praksi, u većoj ili manjoj mjeri «otvoriti» djelovanju tih bića; dati im svoje «povjerenje». Utoliko i njihovo djelovanje na čovjekov život može biti intenzivnije ili manje intenzivno.

Poznate su različite kategorizacije njihova djelovanja na ljudski život i okolinu. Ljudi koji trpe od zloduha, općenito, mogu imati na stotine problema, bolesti, smetnji, uznemiravanja, nesanica, strahova, nemira, noćnih mora i sl., čiji intenzitet, kako rekosmo, ovisi o njihovoj vjerskoj i životnoj praksi.

Opsjednuće, za razliku od nabrojanih, spada na teži oblik djelovanja zlih duhova koji osobu «opsjedaju», ali još je uvijek ne «posjeduju», u mjeri u kojoj im je to moguće pri slučaju posjednuća.

Posjednuće je, prema mišljenju većine egzorcista, najteži oblik đavolskog utjecaja i taj oblik je prisutan kod Cristine. U svom uvodu, predstavljajući Cristinu kao jednu od osobâ koje trpe od tog problema, g. Friedkin kaže da je ona arhitektica koja «ne može raditi», što o. Amorth kasnije objašnjava iznenadnim provalama stranih osobnosti, koje Cristina nije u stanju predvidjeti niti kontrolirati. Osoba tada upada u stanje transa i ne zna za sebe. Kad dođe k sebi, ničega se ne sjeća.

Načelno su tri stvari koje, kada se (sve) manifestiraju ukazuju na vjerojatno posjednuće:

a) Provala strane osobnosti i averzija prema blagoslovljenim stvarima, relikvijama i sl.

b) Izvanredna fizička snaga i fenomeni (telekineza, levitacija, poznavanje str. jezika i sl.).

c) Kada se ti fenomeni nikako ne mogu objasniti znanstvenim i logičkim putem
Ipak, opsjednuće i posjednuće spadaju u rijetke, pa i vrlo rijetke slučajeve, što znači da je otprilike toliko rijetka i potreba obreda egzorcizma.

Bog je pobijedio Sotonu. Kako to da dopušta da mi, koji smo Božja djeca, budemo manipulirani i napastvovani na grijeh, u nekim slučajevima i mučeni od strane zlih duhova?

Točno: Bog je pobjednik nad Sotonom u Isusu Kristu, u Djevici Mariji, kao i u svim svojim Svetima, arkanđelima i anđelima.

Nisam s druge strane sklon mišljenju da je Bog taj koji dopušta da budemo manipulirani nego smo to prije mi sami. Na koji način? Općenito govoreći, Boga ne uzimamo za ozbiljno. Nerado u potpunosti prihvaćamo da je On temelj i izvor cjelokupne zbilje; da je On stvoritelj nadnaravnih i naravnih zakona; stvoritelj svemira i svih bića, pa utoliko i čovjeka te da – kao takav – savršeno zna, što je za čovjeka dobro.

Kada se držimo Božje objave, njegovih zapovijedi i naputaka, postajemo sve više ispunjeni smislom, nadom, radošću i krepostima. Ipak, u nama se narav i svijet bore «za sebe»; htjeli bismo živjeti mimo Boga; živjeti «svoj vlastiti život», bez obzira na Boga ili barem o neovisni o njemu. Ta naša želja je prikazana u Prispodobi o rasipnom sinu, koji kaže: Oče, daj mi dio dobara koji me ide. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno (Lk 15,12-13). Želeći ostvariti «svoj» život i «svoje» ideje i snove i to neovisno od Boga, čovjek se okreće od najvećega dobra k manjemu. Tražeći «svoj» život i nastojeći ga «spasiti» od Božjega plana za njega, čovjek svoj život gubi… Poput mlade osobe u pubertetu koja je puna snage, velikih idejâ i nepoznavanja sebe, čovjek baulja i – kao u prispodobi – spotiče se, posrće, pada i gubi svoje dostojanstvo. Otac (Bog) tu poštuje volju čovjeka (sina), očekuje ga, traži ga pogledom. Bog ponekad – izrazimo se tako – «nema izbora» nego čovjeka pustiti da padne; da pogriješi, da se sroza, ali i da shvati i nauči životnu lekciju.

S druge strane, Bog dopušta kušnje, teškoće, pa i napasti, kako bismo ojačali u dobru, u vjernosti, u strpljenju i u svakoj drugoj kreposti. Kušnje, jednom svladane, nakon što prođu, donose milost, mir, radost i zahvalnost… Čovjek raste u sve većem pouzdanju u Boga, kao Oca i ne zamjera Bogu na tome. Isprva je to neugodno i mučno; kasnije donosi svoje plodove.

Kad govorimo o Božjem dopuštenju da nas muče zli duhovi, dobro je znati da, s jedne strane, tu može biti riječi o odgovornosti same osobe (neoprezna radoznalost, otvaranje – među tinejdžerima je, npr. nerijetko popularna tzv. OUIJA BOARD), ali i odgovornost članova obitelji i društva, kao širega konteksta, u kojima uvjeti rasta i sazrijevanja ne moraju biti povoljni za osobu. Štoviše, mogu biti izuzetno neprijateljski, neugodni i tiranski.

Unutar same obitelji također može biti nerazumijevanja, svađa, grijeha, okultnih praksi i sl., gdje mlada osoba može biti izložena mračnim silama i inicirana u razne magijske prakse, a da nije svjesna što i zašto se događa. Bog u pojedinim slučajevima uvjetno rečeno «dopušta» neke stvari, ali uvijek kako bi iz te situacije – kako za samu osobu, tako i za ljude koji je okružuju – izvukao veće dobro, blagoslov i vječno spasenje. Nikako ne bi bilo svojstveno Bogu «dopuštati» da oni, za koje je njegov Sin umro, budu žrtve đavla. Tu je u većoj ili manjoj mjeri uvijek prisutna volja i povjerenje same osobe ili pak njezinih srodnika, ukoliko je riječ o djetetu.

Foto: Pexels

Vodite duhovne vježbe, razgovore, s ljudima ste. Vjernici su prepuni teškoća i križeva. Koliko im ispravna duhovnost može pomoći u suočavanju sa životnim teškoćama?

Ispravna duhovnost je jamstvo ispravne pobožnosti i života vjere. Duhovnost vidim kao umješnost čovjekova hoda prema spasenju i svetosti. Ona podrazumijeva proces, odnosno, vrijeme i nastojanje ljudske osobe oko upoznavanja Boga i same sebe te neizostavnu i otvorenu suradnju s Božjom milošću. Duhovnost općenito podrazumijeva i priznaje čovjekovu duhovnu razinu te nju posebno razvija, ne isključujući, naravno, razvoj ostalih dviju razina opstojnosti.

Unutar kršćanske vjere i tradicije ima mnogih i različitih izričaja jedne te iste kršćanske duhovnosti, koja se može manifestirati kroz različite karizme koje Duh Božji, u različitim povijesnim vremenima, budi u svojim svetim izabranicima te tako možemo govoriti o benediktinskoj, franjevačkoj, karmelićanskoj, dominikanskoj ili nekoj drugoj duhovnosti. Dakako, pod različitim vidicima, možemo imati i drukčije podjele tê, jedne te iste, kršćanske duhovnosti. Duhovnost čovjeka vodi prema zrelosti, kako u duhovnom, tako i u općeljudskom smislu.

Vjernici, koji uistinu imaju teškoća, križeva i problema mogu – upoznajući postupno Boga, sebe i duhovnu dimenziju svoga bića i života – rasti i napredovati u razumijevaju i prihvaćanju tih istih teškoća, križeva i problema, ukoliko su ovi nepromjenjivi; ili pak mogu upoznati kako se s istima nositi ili prema istim se postaviti. Duhovnost je svjesno i aktivno življenje svoje kršćanske vjere i odgovor osobe na Božju ljubav te utoliko i put posvećenja.

Trebamo li strahovati od uroka?

Kršćanin koji savjesno živi svoj sakramentalni život i koji svoju vjeru potvrđuje djelima ljubavi prema Bogu i bližnjemu – nema razloga za strah. Ipak, priznajmo da takvih kršćanâ nema mnogo, što upućuje na mogućnost da je većina vjernikâ, na ovaj ili onaj «pogođena»; u najmanju ruku, pogođeni su grijehom. Grijeh stvara duhovnu omamljenost, otvara «pukotinu», pa i «ranu» na čovjekovu duhu. Mi znamo pretpostaviti da kada je čovjek fizički povrijeđen; makar se radilo samo o povredi koja nije teška – npr. uganuće noge – on više nije sposoban ni brzo hodati, ni skakati, a ni braniti se, kao što to može čovjek koji nije povrijeđen. Slično je i u duhovnom smislu: kada smo ranjeni grijehom – naročito ako je riječ o tzv. smrtnom grijehu – osoba se izlaže utjecajima duhova koji nisu dobronamjerni.

Uroci su izvanredna djelovanja zloduha, izazvana čovjekovim namjernim okultnim djelovanjem (okultnim činom ili obredom). Vračar ili osoba koja izvodi dotični magijski i okultni obred, zaziva pomoć jednog ili više zloduhâ, kako bi oni djelovali na osobu koja je odabrana kao žrtva. Ako je dotična osoba vjernik koji nemarno živi svoju vjeru ili manje-više trajno živi u teškom grijehu, sasvim je izložena takvom negativnom djelovanju zloduha, što može, ali i ne mora, dovesti do teških problema. Nije nužno da osoba bude vjernik kako bi urok na nju učinkovito djelovao; dovoljno je da živi u grijehu i već je izložena takvom ciljanom djelovanju. Utoliko je jasno da je sakramentalni život vjernika važan, ali i sámo prakticiranje sakramenata treba nastojati integrirati u svoj vjerski život.

Što osoba koja sumnja da je opsjednuta treba učiniti? I koja je “procedura” od strane Crkve u tom slučaju?

Veoma je preporučljivo da dotična osoba prvo razgovara s osobom od povjerenja; osobom koja je neće ismijati ili od nje pobjeći. Poželjno je da to bude svećenik koji je u takve stvari upućen, koji ih razumije i ne ismijava, ali nije nužno da svećenik bude prva, pa ni jedina osoba.

Sada dolazimo do teškoće koju bi bilo dobro prvo uočiti, priznati te pažljivo i s više vidika sagledati. Prema mojim osobnim saznanjima, relativno mali broj biskupâ i svećenikâ pokazuje otvorenost i razumijevanje za takve stvari. To nas upućuje na vjerojatnost da oni, kojima su od Isusa Krista predane i vlast i zadaća da pomažu i služe Božjem narodu, nisu dostatno informirani ili o tome uopće i ne žele biti informirani. Ta nedovoljna otvorenost vrlo vjerojatno odgađa, ali i produbljuje sâm problem, a sukladno tome povećava i odgovornost samih nositelja spomenute vlasti i zadaće…

Što se tiče procedure od strane Crkve, teško je sa sigurnošću nešto konkretno reći. To u prvom redu ovisi o tome je li u nekoj biskupiji riješeno pitanje osobe koja bi se prihvatila obnašati zadaće toga tipa ili ne te ima li ona povjerenje mjesnog ordinarija. Ako to pitanje nije riješeno, onda se ne može očekivati ni «procedura». Pretpostavljena će osoba, ukoliko je problem ozbiljan, izvjestan i nadnaravan, vjerojatno trebati potražiti pomoć izvan svoje župe ili biskupije. Ukoliko na području dotične biskupije postoji svećenik kojemu je mjesni biskup iskazao povjerenje i predao ovlast, onda se «procedura» može pokrenuti.

Procedura bi se trebala sastojati u tome da se prvo eliminira mogućnost svake tjelesne bolesti ili psihičkoga poremećaja, kao mogućih izvora ili uzroka samih «smetnji». Ako je uz pomoć dostatnih znanstvenih i medicinskih nalaza, otklonjena mogućnost da se radi o tjelesnom ili psihičkom izvoru problema, onda se pristupa razmatranju mogućnosti da je riječ o njegovom nadnaravnom ili duhovnom uzroku. Tu je sad potrebno uključiti ona tri spomenuta uvjeta koji bi se svi trebali ispuniti kako bi se opravdano moglo pretpostaviti da je riječ o jednom od ona dva teža poremećaja, kao i to da za to osposobljena osoba koja prosuđuje dotično stanje treba steći i moralnu sigurnost da je uistinu riječ o težim oblicima utjecaja na život dotične osobe kojoj se nastoji pomoći…

Najbolje bi i najučinkovitije rješenje bilo da se na razini biskupije oformi tim stručnjaka koji bi pojedinačno, a po potrebi i grupno, ispitao dotičnu osobu. Takav bi tim stručnjaka, u svom sastavu, mogao imati liječnika opće prakse, psihologa, psihijatra te dva ili tri svećenika. Naravno da je poželjno da svi oni budu ljudi vjere i molitve. Nakon razgovorâ, pregledâ potrebnih nalazâ i savjetovanjâ, dotični tim bi s izvjesnom sigurnošću mogao prosuditi stanje osobe te onda – ako je potrebno i tako dogovoreno – kontaktirati mjesnog ordinarija, koji bi u slučaju potrebe te uz uvjet da službenog egzorcista nema, odredio konkretnu osobu i dao joj ovlast za taj slučaj.