U ponedjeljak, 8. srpnja, na Plehanu (Derventa) je kardinal Puljić svečano blagoslovio gradilište za novi franjevački samostan. Polaganju kamena temeljca prethodila je misa na kojoj su bili prisutni i u prvi plan stavljeni čelnici bh. HDZ-a predvođeni predsjednikom Čovićem. Uvodne riječi pozdrava uputio je lokani gvardijan fra Anto Tomas. Pozdrav je izgledao ovako:

Dragi naš predsjedniče, nas Hrvata u BiH, drago mi je da smo ovdje večeras zajedno sa svim onima koje vi kao predstavnike našega naroda hrvatskoga u Bosni i Hercegovine pokušate, evo, kao i ja gvardijan, ne samo brinuti se za njih nego im i govorit što će, kako i na koji način djelovati i raditi. Gospodine Čoviću drago mi je da smo ovdje večeras zajedno.

Očekivalo se da će gvardijan spomenuti da su dva mjeseca prije rušenja samostana od strane vojske Republike Srpske u Grazu jedne večeri bili zajedno Mate Boban (HDZ) i Radovan Karadžić (SDS) i dogovorili sudbinu Bosanske Posavine, tj. osiguranje koridora koji bi banjalučku regiju povezao sa Srbijom. A nasred koridora nalazio se Plehan. Vjerojatno gvardijan u tome ne vidi nikakav problem, jer da ga zanima ta izdaja ne bi se tako neukusno ulizivao nastavljaču i provoditelju u djelo te iste samoubilačke politike.

Podsjećamo samo na nekoliko detalja ljudi koji su bili aktivni sudionici tih događaja. Politički dogovor Boban–Karadžić ili, bolje reći, izdaja bosanske Posavine svoj epilog dobila je vojnim porazom hrvatskih postrojbi na tome području. O tome svjedoči pokojni general HV-a Petar Stipetić, direktno uključen u zbivanja u Posavini u to vrijeme. Na pitanje novinara tjednika Novosti da ga neki generali optužuju za pad Posavine odgovara: „Optužuju zato što ne znaju što se u Posavini događalo. Ne znaju kakve su se igre tamo igrale. Nenad Ivanković i danas optužuje Tusa i mene za pad Posavine, a pritom nije svjestan kakve gluposti izgovara. Tus i ja smo bili jedini koji smo u drugoj polovici 1992. nastojali da se presiječe koridor prema Banjaluci, a da nismo znali da postoji politički dogovor Bobana i Karadžića u Grazu da se Srbima ostavi koridor. Predsjednik Tuđman nikad nam nije rekao da se ne smijemo baviti presijecanjem koridora, pa sam kao zapovjednik slavonskog bojišta, koje je uključivalo i bosansku Posavinu, planirao operaciju zauzimanja koridora, što je – s vojničkog gledišta – bio najlogičniji mogući potez. Kad smo u prosincu 1992. stvorili pretpostavke za presijecanje koridora, smijenjen sam i vraćen u Zagreb.“

Sastanku u Grazu prethodili su raniji susreti Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u kojima je dogovarana podjela Bosne i Hercegovine. Stenogrami objavljivani zadnjih godina nepobitni su dokazi Tuđmanove opsesije podjelom BiH kojom bi se, kako je tvrdio, riješilo pitanje Hrvata i Srba. U moru izjava izdvajamo: ”Sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nikakvih izgleda… Čak i kad bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?” ili ”Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama” (zapisnik sa sastanka predsjednikaRH dr. Franje Tuđmana s delegacijom HDZ BiH uz nazočnost dužnosnika Republike Hrvatske, održanoga u Zagrebu 27. prosinca 1991. godine).

Pored toga, prije nekoliko godina izišla je knjiga umirovljenog hrvatskog časnika Jerka Zovka „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.“ koja se sustavno i temeljito bavi padom Posavine. Na predstavljanju te knjige govorio je povjesničar i bosanski franjevac, danas vikar Bosne Srebrene, fra Petar Jeleč. U svome govoru objavljenom i u mjesečniku Svjetlo riječi u siječnju 2010. fra Petar piše:Zovak u svojim analizama pokazuje kako je službena hrvatska politika jasno preferirala interese hercegovačke hrvatske zajednice nauštrb one posavske, i općenito bosanske, što je konačno dovelo do tragičnih posljedica tijekom rata, a posljedice te politike se osjećaju i danas. (…) Nije stoga nimalo slučajan tragičan kontinuitet hrvatske politike u BiH i njezine fasciniranosti srpskom politikom koja i dalje traje: kao što je u nedavnim devedesetim godinama M. Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s R. Karadžićem u izdaji i seljenju posavskih i bosanskih Hrvata općenito, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično surađuje s M. Dodikom.

A u intervjuu koji je još jedan bosanski franjevac, rodom s Plehana, filozof fra Ivan Bubalo, dao portalu Prometej u veljači 2013., na pitanje da komentira dojam kako je aktualna hrvatska politika u BiH predvođena HDZ-ima potpuno zaboravila Posavinu i Hrvate u tzv. RS-u, te da radi za interese velikosrpske politike, odgovorio:U toj tezi sve je istina, pa i više od toga. Nije ta politika tek zaboravila, ona je žrtvovala, izdala i onda naredila zaborav toga dijela hrvatskog naroda. A da stvar bude još gora, dobar dio Hrvata – čak i bosanskih i posavskih – to ili ne vidi ili u tome ne vidi ništa loše.

Da dobar dio Hrvata to ne vidi ili ne želi vidjeti jasno nam je. Nametnuta šutnja režimskih politika učinila je svoje. No, zastrašujuća je danas činjenica ne samo šutnje nego ulizničkog odnosa nekih bosanskih franjevaca prema toj politici. Tim više, zastrašujuće je zbog tolikih žrtava, progonjenih ili „humano“ preseljenih. Oni ni nakon toliko godina ne nalaze svoj mir. Danas im se možda i više nego u ratu oduzima dostojanstvo.

Naravno, nasljednicima te politike su puna usta žrtava, dostojanstva branitelja, kršćanskih vrijednosti, jednakih prava. A u biti iza velikih riječi kriju najprizemnije interese. Zato oni i mogu doći danas na Plehan i sjesti u prvi red Crkve, i primati pohvale. Zato su oni mogli iza leđa običnih ljudi i vojnika dogovarati podjele teritorija, prekrajanje granica, etnička čišćenja, jer je to bio tada interes. Zato danas obećavaju graditi Crkve i samostane jer znaju da bi bez podrške Crkve izgubili najveći interes, vlast.

HDZ-ova nehumana politika tzv. humanog preseljenja predvođena Matom Bobanom, izdajom Bosanske Posavine oduzela je pravo ljudima da žive u svome zavičaju, a ista ta politika predvođena sada Draganom Čovićem oduzima im pravo istinitog sjećanja na osobnu tragediju. Čoviću u tome nesebično pomažu brojni fratri i svećenici. „Rat je učinio svoje“, moglo se čuti od čelnog čovjeka Katoličke crkve u BiH. Da, ali ovdje je bilo nešto puno gore od rata. Hoćemo li pristati na takva i slična deklarativna ponavljanja ili ćemo događaje u Posavini nazivati pravim imenom?

Bosanska Posavina gdje su živjeli Hrvati je na izdisaju. Na ruševinama kuća već su izrasla višemetarska stabla. Nekadašnjeg života uskoro neće više biti ni u tragovima. Početak gradnje samostana bila je prilika da se povede rasprava zašto, zbog čega, čijom krivicom i u kakvim okolnostima se sve to dogodilo. Međutim, akterima ovog događaja očito nije stalo do istine, a još manje do ljudi i njihovih sudbina. Ovakva bosanska Posavina koja je na samrti ovim činom ponovno je izdana.

 

Ivan Tučić, Prometej.ba