Kao što su nekada davno arapske živopisne znamenke zamijenile petrificirane rimske, tako se sve brže mijenja i sastav ovog Starog europskog kontinenta.
U svojoj postmodernoj uljudbi ta stara dama zazire od teme fertilnosti svoje populacije. U europskim se domovima desetljećima sve rjeđe čuo dječji smijeh i plač, a savjest se zbog toga umirivala (ako je uopće i postojala) činjenicom povećanja standarda pojedinca. Danas se staračkim rukama čvrsto steže uspomena na životni stil financijske sigurnosti i lijepih vremena koja se više neće ponoviti. Stara Europa očajno treba mladu krv i radnike, no sama ne želi rađati djecu.
I onda se u tom očaju radi očuvanja funkcioniranja ekonomskog sustava dosjetila ideje imigracije. Posegnula je u bliskoistočni islamski fertilni populacijski bazen, a koji je povukao i subsaharu pa sve do Pakistana. Europa se nada da će svi ti ljudi dolaskom zaboraviti vlastiti identitet i korijene jednom kada se oslaste onim životnim stilom kojeg spomenuh.
Za manje od deset godina muslimana će u Europi biti preko 100 miliona jer to dokazuje njihova stopa rođenih. Europa u kojoj će živjeti moja djeca bit će sasvim drugačiji kontinent od onoga u kojoj sam ja proživio svoju mladost, a da ne pričam o onoj u kojoj su živjeli moji djedovi.
Neke se europske zemlje malo koprcaju i pokazuju da neće samo tako predati svoj identitet, no brojke su neumoljive. I ovdje ne spominjem imigrante koji sada pokušavaju ući u Europu, nego govorim o onima koji su već desetljećima u njoj. Govorim o novim Europljanima. O onima o kojima je kao prorok govorio rahmetli Gadafi – neće biti potrebe osvajati Europu mačem, kada ju sve brže osvajamo čunom.
Možete biti bilo kojeg svjetonazora, biti za ili protiv imigracije, biti ljevičar ili desničar, ateist ili vjernik, ružan ili lijep, bogat ili siromašan. Možete već sada početi lamentirati ili ne nad predstojećim titanskim prevratima na europskom tlu, možete bježati od odgovora tko će uplaćivati doprinose jednom kada odete u mirovinu. Sve to ima parcijalnu važnost u scenariju ove priče jer, kako rekoh, brojke su neumoljive.
Bit priče je čista statističko biološka u pitanju – koliko djece imaš, odnosno nemaš.
Hrvatsku nemam potrebu spominjati u ovom kontekstu jer ta država unazad 27 godina, osim pobjede protiv velikosrpske agresije, nije definirala niti jedno strateško pitanje i realizaciju istog.
Da zaključim, budućnost pripada narodima koji su otvoreni prema životu. Svemu i svima drugima pripada samo privremena fusnota u povijesti, a dok se i ona ne izbriše iz kolektivne memorije onih koji će dominirati svojom brojnošću i jakim identitetom.