Kardinal Joseph Ratzinger: KLAUS GAMBER – Neustrašivost istinskoga svjedoka

Kao mali poticaj za kupnju ove knjige, dajemo vam poznati predgovor knjizi Josepha Ratzingera u cjelovitom prijevodu

0

 

KLAUS GAMBER – Neustrašivost istinskoga svjedoka

Nedavno mi je jedan mladi svećenik rekao: „Danas bi nam trebao nov liturgijski pokret“. Bio je to izraz zabrinutosti koju bi u današnje vrijeme samo namjerno površne duše mogle zanemariti. Tomu svećeniku nije bilo važno steći nove i odvažne slobode, jer koju si slobodu nismo već prisvojili? On je osjećao da nam je potreban nov početak koji bi proizlazio iz same srži liturgije, kao što je to bila namjera liturgijskoga pokreta u vrijeme vrhunca njegove stvarne naravi, kada nije bilo govora o fabriciranju tekstova, izmišljanju radnji i oblika, već ponovnom otkrivanju živoga središta, pronicanja u samo tkivo liturgije, a sve kako bi ostvarenje liturgije proizlazilo iz njezine vlastite supstancije. Liturgijska se reforma u svojoj konkretnoj realizaciji s vremenom sve više udaljavala od toga početka, što nije rezultiralo njezinim ponovnim oživljavanjem, već uništavanjem. S jedne strane, imamo liturgiju koja je degenerirala postavši „šou“ u kojem se religiju pokušava učiniti zanimljivom pomoću pomodnih besmislica i zavodljivih moralnih maksima koje postižu trenutni uspjeh među fabrikantima liturgije i dovode do sve izraženijeg uzmicanja onih koji u liturgiji ne traže duhovnoga „showmastera“, već susret sa živim Bogom pred kojim svako činjenje postaje beznačajno, budući da nam jedino taj susret može pomoći da dođemo do pravih bogatstava bivanja. S druge pak strane nalazimo očuvanje obrednih oblika čija dubina uvijek izaziva ganuće, ali koje dovedeno do ekstrema pokazuje tvrdoglavu izoliranost i u konačnici ne ostavlja ništa doli jada. Dakako, između tih dviju situacija ostaju svi svećenici i njihovi župljani koji slave novu liturgiju svečano i s poštovanjem, ali koje se dovodi u pitanje kontradikcijom između dviju navedenih krajnosti. Štoviše, zbog nedostatka unutarnjega jedinstva u Crkvi njihova se vjernost u konačnici tumači kao puki osobni oblik neokonzervativizma, s čime se mnogi od njih ne slažu. U takvoj nam je situaciji potreban nov duhovni poticaj kako bi liturgija ponovno postala zajednička aktivnost Crkve i kako bi ju se istrgnulo od samovolje župnika i njihovih liturgijskih ekipa.

Ne možemo „proizvesti“ liturgijski pokret na takav način – ništa manje no što možemo „proizvesti“ nešto živo – no možemo pridonijeti njegovu razvitku, stremeći ponovnom usvajanju duha liturgije i javno braneći ono što smo na taj način primili. Za taj novi početak potrebni su „očevi“ koji će poslužiti kao uzori i koji se neće zadovoljiti samo ukazivanjem na put koji treba slijediti. Oni koji su danas u potrazi za takvim „očevima“ nedvojbeno će naići na mons. Klausa Gambera koji nam je, nažalost, prebrzo uzet, no koji je možda upravo time što nas je napustio postao uistinu prisutan među nama sa svom snagom perspektiva koje nam je otvorio. Upravo stoga što je svojim odlaskom izbjegao razmirice među skupinama, mogao bi u ovo teško vrijeme postati „ocem“ novoga početka. Gamber je svim svojim srcem podupirao nade staroga liturgijskog pokreta. Možemo bez ikakve sumnje reći da je zbog činjenice da je došao iz strane škole ostao „autsajderom“ na njemačkoj sceni koja ga je vrlo nevoljko prihvaćala. Još je nedavno jedna disertacija naišla na velike poteškoće jer se mladi istraživač u njoj drznuo prečesto i pretjerano blagonaklono citirati Gambera. No možda je upravo činjenica da je Gamber toliko marginaliziran bila za njega providonosna, jer ga je primorala na traženje vlastitoga puta i pomogla mu da izbjegne teret konformizma.

Teško je ukratko reći što je u ovom okršaju liturgičara važno, a što nije, no možda će ovo što slijedi biti od koristi. J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, definirao je liturgiju u vrijeme u kojem je živio, onakvu kako ju se razumijeva na Zapadu napose u svjetlu povijesnih istraživanja, kao „liturgiju koja je plod razvoja“. To je vjerojatno dijelom učinio i radi kontrasta sa shvaćanjem liturgije u istočnim crkvama, koje ju ne promatraju kao proizvod povijesnoga razvoja i rasta, već samo kao odraz vječne liturgije, čije svjetlo kroz sveto djelovanje osvjetljava naše vrijeme mijenjajući svoju nepromjenjivu ljepotu i veličinu. Obje su koncepcije liturgije legitimne i u konačnici nisu nepomirive. Međutim, ono što se dogodilo nakon Koncila nešto je posve drukčije: umjesto liturgije kao ploda trajnoga razvoja dobili smo umjetno skrojenu liturgiju. Napustili smo životni proces rasta i razvoja i zašli u područje fabriciranja. Nismo htjeli nastaviti organski rast i sazrijevanje koji su se odvijali stoljećima, već smo ih – kao da je riječ o tehničkoj proizvodnji – zamijenili izmišljotinom, banalnim proizvodom trenutka. Gamber se, s budnošću istinskoga proroka i hrabrošću pravoga svjedoka, usprotivio takvom krivotvorenju te nas je, zahvaljujući svojem nevjerojatno bogatom poznavanju izvora, neumorno poučavao živoj punini istinske liturgije. Kao poznavatelj i ljubitelj povijesti pokazao nam je mnogobrojne oblike i puteve liturgijskog razvitka, a kao čovjek koji je povijest sagledavao iznutra u tom je razvoju i njegovim plodovima vidio neshvatljiv odraz vječne liturgije, one koja nije predmet naših čina, ali koja može nastaviti čudesno sazrijevati i cvasti ako se tijesno sjedinimo s njezinim otajstvom. Smrt toga znamenitog čovjeka i svećenika trebala bi nam biti poticaj, a njegovo bi nam djelo trebalo pomoći da pronađemo novo oduševljenje.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.