Bokeljska mornarica

Boka kotorska nije u srednjem vijeku razvila nikakvu znatniju pomorsku aktivnost. Ni njezin tada jedini grad, romanski Kotor, koji je mijenjao gospodare, a onda dva stoljeća bio pod Nemanjićima (od Nemanjića do 1371.), a jedno vrijeme i sasvim slobodan, nije uspio da se jače afirmira na moru, a i njegova trgovina je ostala u vrlo ograničenim razmjerima.

U kasnom srednjem vijeku, 1382. godine, osnovao je bosanski kralj Tvrtko I. Herceg Novi, da bude izlaz bosanskog kraljevstva na more. Sam Tvrtko dao je novom gradu ime Sv. Stjepan, ali se već za njegovog doba zvao Novi (grad). Godine 1482., stotinu godina od svoga postanka, Novi, koji je herceg Stjepan Vukčić  uveliko trgovački podigao, pao je u turske ruke. Kao jaka tvrđava Turaka, Novi je ujedno bio zaklonište turske flote na Jadranu i smetao je mletačkoj dominaciji Boke. Perast, razvijen kao veće mjesto u srednjem vijeku, slijedio je, više ili manje, sudbinu ostale Boke kotorske, dok ga 1420. definitivno nije uzela Venecija, kad je uzela i Kotor, Ulcinj i Bar. Spočetka u nekoj zavisnosti od Kotora, postao je Perast početkom XVI. stoljeća samostalna komuna (prije 1535. godine). i njegovo stanovništvo, koje se posvetilo uveliko pomorstvu, ne samo da je stjecalo lijep imetak i gradilo lijepe kuće i palače, nego su Peraštani postali poznati i kao učitelji ruskih pomorskih kapetana, a jedan od njih, Matija Zmajević, postao je čak i admiralom ruske pomorske ratne flote.

I u bici kod Lepanta i drugim bitkama Venecije isticali su se bokeljski brodovi i bokeljski mornari, u prvom redu Peraštani i Kotorani. Mletačka vlada je dala Peraštanima privilegiju da za vječna vremena budu “gonfalonieri”, tj. čuvari duždeve zastave. oni su to bili i na komadnom brodu mletačke mornarice u bici kod Lepanta, na kojem se nalazio njezin vrhovni komandant Venier. Bilo je tu 15 galofoniera pod komandom Nikole Ðurišina, a poginulo je 7. I pilot galije glavnog komandanta Don Juana d ′Austrije bio je Peraštanin, Petar Stijepković Marković, Kotorska galija se pod komandom suprakomita Kotoranina Bizantija naročito istakla.

Godine 1624., 22. lipnja, napadoše 16 galija iz Bizerte i Tunisa na Perast, opljačkaše velik dio grada i odvedoše u ropstvo mnoštvo građana. Da otkupe svoje zarobljene građane, Peraštani su pored ostalog morali prodati i neke brodove u bescjenje. Međutim, četrnaest godina zatim peraštanski brodovi sudjeluju u floti Antonija Capella III., kad je ovaj napao jednu flotu Barbarosse u Valoni, i zajedno s njime zarobiše 16 galija s njihovom posadom.

I na kopnu su se Peraštani istakli u borbama s Turcima. Kad je 15. svibnja 1654. preko 6000 Turaka napalo Perast, oni su ih odbili i potukli. Tri godine zatim (1657.) napali su i opsjedali Turci Kotor, a 1670. Risan. U oba slučaja istakli su se Peraštani pomažući i Kotorane i Risance.

Za vrijeme Kandijskog rata ističu se Bokelji u mletačkoj mornarici prilikom osvajanja Navarina, Arga, Neapolisa, Romanije, pri iskrcavanju kod Patrasa, pri osvajanju dvaju kaštela Rumelije i Moreje, Lepanta, Korinta, Atene i na Negropontu. Dva broda prve linije “Giove Fulminante” i “Costanza Guerriera” stajala su pod komandom dvaju Peraštana: Vinka Macarović a koji je pod Kandijom bombardirao neprijateljske baterije i Ivana Bronce. Poznato nam je još  27 mletačkih ratnih brodova kojima su komandirali Peraštani, čija su nam se imena sačuvala, a pored ovih bilo je mnogo drugih na kojima su komandirali Bokelji. Bili su to odlični mornari i kapetani koji su stajali u službi svoje tadanje države, njoj pomagali u borbama i pobjedama i s njom zajedno snosili tegobe rata i poraza. Svi su oni odreda dobrovoljno pošli u mornaricu i dobrovoljno služili tadanjoj svojoj državi, a ona im je davala komunalnu autonomniju i štitila njihovo tadanje komunalno uređenje, koje je daleko nadvisivalo sve ono što je bilo u njihovom neposrednom susjedstvu, u Turskoj. Svi su Bokelji bili ponosni na to, a da im pokaže koliko to cijeni, Venecija im je davala slobodu ne samo unutrašnjem brodarstvu i trgovanju, nego i sa svim pomorskim zemljama, kao i mnoge privilegije u svom glavnom gradu.

Prilikom zauzimanja Herceg Novog od strane saveznika 1686. godine, 16 peraštanskih brodova pridružilo se savezničkoj floti generala Cornara, pod svojim komandantima Ivanom Macarovićem, Zmajevićem, Sukanovićem i Burovićem. Tada su Peraštani iskrcali 360 ljudi kao pomoć savezničkoj desantnoj vojsci. Od ovih su 42 Peraštana poginula u borbama pod Herceg – Novim.

Bokelje nalazimo u borbama kod Santa Maure, Prevese, u zaljevu Arta, u borbama kod Kefala, u osvajanju Navarina, Modona, Lepanta, Castel Tornesea i drugdje.

Poslije zauzimanja Herceg – Novog od strane mletačke, papine i malteške mornarice 1686., razvila se mornarica Boke, a napose Perasta, do velikih razmjera. Koliki je to razmjer bio, a i koliki su pri tom bili dobici, vidi se iz upravo golemog broja – ravno 100 – peraštanskih brodova koji su samo u toku 50 godina propali na moru, što u olujama, što u sukobima s gusarima. Od toga je broja 59 propalo u olujama, a 41 u borbama s gusarima. Sve su to bili veći brodovi: fregadoni, polake (polacca), gripi (grippo), tartane (tartana), marčilijane (marcilliana), vašeli (vascello) i trabakuli.

I onda kada je između Venecije i Turske vladao mir, njega nije bilo na moru jer se gusari nisu mira držali. Napose su bokeljski brodovi imali česte sukobe s ulcinjskim gusarima. Od Požarevačkog mira do 1775. godine, imali su samo Peraštani 27 sukoba sa Ulcinjanima. Pri tome su mnogi peraštanski brodovi bili uhvaćeni i odvedeni, tovar oduzet, kapetani često ubijeni, a mornari ranjeni, ubijeni ili zarobljeni.

Tih pomorskih sukoba je mnogo, bilo da se tu radilo o ponekom brodu ili nekoliko njih, koji su nedovoljno naoružani plovili po trgovačkom poslu. I junaštva je tu bilo vrlo često, ali je ono ostalo nezapaženo, a osjetile su to gotovo samo porodice čiji bi hranitelj pao u sukobu.

Kao i ostali dalmatinski romanski gradovi i Kotor je već rano u srednjem vijeku imao svoje bratovštine. U njemu je još 1928. godine postojala bratovština “bičevalaca”, koja se kasnije pretvorila u bratovštinu “dobre smrti”. Godine 1352. postojala je u Kotoru i “bratovština mornara sv. Nikole” koja je, bez sumnje, kao i ona u Splitu osnovana još 1349. To je bilo udruženje mornara u svrhu ukopa i ispraćaja prilikom smrti i međusobnog pomaganja u izvjesnim slučajevima (neimaštine), ali i u zanatsko-društvene svrhe koje su bile napose istaknute. U Kotoru se ova bratovština naročito isticala kao “bratovština mornara”, i u doba mletačkog vladanja Kotorom (od 1420. godine) preuzela je ona na sebe i dobar dio brige za dostojno slavljenje zaštitnika grada sv. Tripuna.

Malo-pomalo ova je bratovština dobila vrlo velike privilegije i ona je doista imala u svojim rukama nadzor nad pomorstvom Kotora i njegova teritorija. Samo oni koji su bili njeni članovi mogli su ploviti morem. Brodovi koji su plovili imali su plaćati bratovštini za svako putovanje određenu svotu novca. Ta je svota iznosila 1503. godine 40 solida.

Članovi bratovštine bili su vlasnici brodova, komandanti brodova i mornari.

Uprava kotorske bratovštine mornara bila je slična onoj ostalih bratovština, iako su po Dalmaciji mornarske bratovštine, kao izričito zanatske, bile usmjerene i na čuvanje svih zanatskih privilegija. Na čelu bratovštine je “gastald”, a uza nj tri “prokuratora” i dva “sindika”.

U XV. stoljeću mornarska bratovština grada Kotora postala je njegova glavna bratovština.

Kad je na mornarsku bratovštinu u Kotoru pala glavna briga za što svečaniju proslavu praznika sv. Tripuna gradskog zaštitnika, ona je zaključila na svojoj skupštini 29. travnja 1503. godine da svi brodovi (vascelli) i fregate za svako putovanje povrh redovitih 40 solida plate još 20 solida, i da se ta svota ima upotrijebiti za trubače, bubnjare i dr. U slučaju da neki brod ne bi odmah poslije završenog putovanja platio tu svotu, ona se mogla prisilno utjecati, od strane organa samoga kneza ako bi to zamolili članovi uprave bratovštine.

Svi kotorski brodovi, veći i manji, morali su biti upisani u “bratovštinu mornara sv. Nikole”, a i isto tako i svi njihovi brodovi. Nadzor nad točnim sprovođenjem toga imala je uprava bratovštine. Na taj je način bilo omogućeno komuni, a kasnije mletačkoj vladi, da ima uvid u mogućnost pomaganja od strane kotorskih, odnosno bokokotorskih broda u slučaju ratnih potreba.

Na koji je način iz čuvara reda sv. Tripuna došlo do osnivanja mornarice, koja je bila u sastavu bratovštine (neke vrste poluvojnička organizacija, koja je trebala, kako neki tvrde, u slučaju potrebe služiti obrani Kotora, a i Boke), nije moguće odrediti. Sigurne su vijesti o njoj tek iz XVII. stoljeća. Tada skupština bratovštine bira majora, poručnika i dva narednika, dva kapetana i šest časnika. Barjaktar je bio izabran doživotno. Nije nam poznato da je ova mornarica bilo kada sudjelovala u nekom pomorskom sukobu.

U XVI. stoljeću skupština bratovštine bira i admirala kotorske luke, kojeg je trebalo da potvrdi državna vlast. Admiral je komandirao mornaricom, on je uzimao mornare u četu, vodio je točan popis svih kotorskih brodova i mornara koji je trebalo da budu evidentirani za slučaj poziva vlade da komuna odredi izvjestan broj mornara ili veslača za mletačke galije. U slučaju države, i to ne samo za slučaj rata, nego i za druge slučajeve: transport vojske, vojničkih potrepština, prevoženje diplomatske i druge službene prepiske, i sl. Admiral Kotora bio je plaćen od države, i njezin činovnik. Kao takav on vrši i sanitarnu službu i sanitarni nadzor u Kotoru i cijeloj Boki do druge polovine XVII. stoljeća, kada je vanjski dio Boke stavljen pod nadzor admirala u Herceg – Novom, u Kotoru i dijelu Boke do Veriga.

Ukinuta od Francuza, kao i sve ostale bratovštine po Dalmaciji, bratovština kotorskih pomoraca obnovljena je 1833. kao “Bokeljska mornarica” (La marinarezza di Catattaro). To nije bilo više zanatsko udruženje mornara, nego društvo Kotorana i okolnih Bokelja, koje je, organizirano u četu, po starom običaju učestovalo na svečanostima sv. Tripuna. Slično je udruženje imao Perast još od XVII. stoljeća.

Kad je uz mornarsku bratovštinu, odnosno u njoj samoj obrazovana i mornarska četa, s admiralom na čelu, mletačka je vlast, da pokaže kako je ta mornarica važan faktor u čuvanju grada i u njegovoj obrani, prilikom svečanosti sv. Tripuna, 3. veljače, davala svu vlast u Kotoru admiralu. Komunalne vlasti su za vrijeme od 3 dana prije i 3 dana poslije svečanosti prestajale sa svojim uredovanjem i admiralu su predavani ključevi gradskih vrata i tamnica. Za to vrijeme mogli su oni prognanici iz Kotora i njegova teritorija, koji su bili prognani zbog gusarstva, duga ili nekog nasilja koje nije imalo smrtnih posljedica da dođu u svoj grad.

Pored toga, imala je kotorska mornarica pravo da prilikom blagdana sv. Tripuna predloži da se nekima oprosti izgon zauvijek. To joj je pravo bilo neko vrijeme (od 1566.) oduzeto, a onda opet vraćeno.

Kotorska mornarica je, dakle, od XVI. stoljeća dalje sastavni dio bratovštine mornara, ali unutar nje zasebno tijelo, sa svojom komandom i svojim pravima i dužnostima. Kotorski admiral, spočetka mletački činovnik, kao i po ostaloj Dalmaciji, biva od XVI. stoljeća biran od bratovštine mornara sv. Nikole, i – potvrđen od mletačke vlade – vrši družnost nadzornika stanjem kotorske, prčanjske, i okolne mornarice koju, prema potrebama, upućuje na razne službe Republici.

Povezana je svojim gradom, najbogatija bratovština u Kotoru, brine se za što sjajnije svečanosti. Pri tom joj pomaže i država, kojoj je mnogo stalo do toga da ovakvim slavama i sitnim zadovoljenjima pojedinačnih ambicija, i javnoga sadržaja, pridobije za sebe narodne mase. I te su mase doista bile uz Veneciju, jer su se iza njezinih granica nalazili Turci. Nije nikakvo čudo, nego je to štoviše posve razumljivo da su i u Kotoru, i u Perastu, i u Prčnju, i u Herceg – Novom, smatrali Veneciju državom u kojoj je njima bila razmjerno dobro, pogotovo onda kad je pod Venecijom njihovo pomorstvo procvjetalo, u XVII. i XVIII. stoljeću, dok je odmah do njih, u turskom carstvu, raji bilo isuviše teško.

Gledano s našega nacionalnog stanovništva, bokeljska mornarica je bila samo od strane Venecije iskorištavana, i naša se krv lila po svim morima istočnog Mediterana za slavu krilatog lava, dok je naš narod bio bespravan. Ali, ako to gledamo s aspekta onoga vremena, Bokelji su morali pomagati Veneciju, jer ih je s druge  strane čekalo samo tursko podaništvo i orijentalna zaostalost.

Zbog toga ne smijemo osuđivati bokeljske mornare što su se borili za Veneciju, nego naprotiv treba u tome da gledamo svakog pojedinog našeg čovjeka, junaka i mornara, koji za svoju slobodu, kakvu je on tada zamišljao, gine ili pobjeđuje.

Poslije Kandijskog rata nisu više dalmatinski gradovi, ni oni na otocima, ni oni na kopnu, osjećali neposrednu opasnost od Turaka, ali su se njihove čete i te kako junački borile protiv njih još i za vrijeme od 1712–1718. U Boki kotorskoj je to bilo drugačije. Tamo su Turci još uvijek neposredni susjedi, i borba se nastavlja ne samo za ciljeve Republike, nego i za ciljeve pojedinog mjesta, pa čak i mjestašca.

Tu je na tisuće strane neispisane naše historije, mnogo i kopnene i pomorske slave, često tihe i nezapažane. Tradicija svih tih mjesta naše Boke cijela je jedna velika historija naših pormorskih sukoba, uspjeha, neuspjeha i slave.

Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća. Do prodaje Dalmacije Veneciji 1409. godine (I. dio), Marjan tisak, 2004., str. 81–87.