Nije bilo teško slutiti početkom 1941. godine kakvi će se tamni oblaci spustiti na Jajce, budući da se spirala rata širila nezaustavljivo i prijetila da će poput hobotnice zahvatiti i najzabačenije krajeve kontinenta. Unatoč tome grad na Plivi bio je tog proljeća trgnut iz svoga stvarnog ili prividnog mira, ulice su postale življe, pijaca razgovorljivija, a predskazanja i očekivanja oprečna i proturječna.

Nije drukčije bilo ni u jajačkom franjevačkom samostanu, s tom razlikom da se u njemu jedan fratar bez oklijevanja prihvatio pera, znajući da nastupa vrijeme koje treba zapamtiti (kako bi i Bog zapamtio). Uzori su mu bili dobro poznati. Jedno od imena takvih pregalaca bilo mu je posebno blisko, jer radilo se o starijem subratu koji je u jednom drugom vremenu kročio istim ulicama, osluškivao razgovore na istoj pijaci i bilježio sve što se njemu bilježenja činilo vrijedno. Riječ je o fra Anti Kneževiću i njegovom sljedbeniku fra Josipu Markušiću. Kao sijamski blizanci oni su, svaki u svoje vrijeme, a to će reći u dva različita stoljeća, stajali pred diktatom vlastite savjesti i potrebom da ostave pisano svjedočanstvo za buduća pokoljenja.

Na ravno 400 zasebnih listova fra Josip Markušić je kroz gotovo punih pet godina svojim sitnim rukopisom i u krajnje discipliniranoj samokontroli zapisivao što se događalo u njegovoj okolini: onoj najbližoj samostanskoj, zatim gradskoj, a onda, koliko su mu to mogućnosti, saznanja i informacije dopuštali, i izvan ovog uskog prostora. Vodio je jednu vrstu ratnoga dnevnika, koji ćemo uvjetno nazvati i samostanskom kronikom kakvu s takvom dosljednošću i detaljnošću tih godina nije vodio ni jedan drugi kroničar „Bosne Srebrene”.

Onako kako je bilo

Tko čita „Ratne zabilješke“ fra Josipa Markušića neminovno će mu se kao moto nametnuti maksima osnivača moderne historiografije Leopolda von Rankea koji povijest vidi kao znanost koja prikazuje „kako je zapravo bilo“. I kao da mu to nije bilo sasvim dovoljno, Markušić precizira: „na spominjanje u budućnosti, neka se zna onako kako je [bilo], i zlo i dobro“.

Dobro je kao i ljubav, dosjetljivo i maštovito.

Međutim, to isto se može kazati i za zlo.

Markušić se u svojoj svakodnevici susretao i s jednim i drugim i za ovaj oprečni par on ima bezbroj primjera. Nekada oni stoje jedan pored drugoga, dotiču se i niječu: „Pravoslavni bježe u katoličke kuće i oblače katoličke haljine.” „Hrvati katolici nose Srbima u mlin, daju im svoje haljine da se kriju i u kuće ih zaklanjaju.” „Katolici su Srbe oblačili u svoje haljine a katolkinje srpsku djecu dojile, i tako se ostajalo živu – to ne treba zaboraviti.” Ili: „Nekoliko liskovačkih obitelji (…) morali su pobjeći i skloniti se na Vlasinju po muslimanskim kućama: ‘u jednoj sobi klanjaju u drugoj sobi pozdravljaju Gospu‘“. Kroničar Markušić u ovim primjerima doduše zlo izrijekom ne spominje, ali učinjeno dobro je potvrda da zlo postoji i da je ono odgovor na ovo.

I najobičnije dobro u zlim vremenima može biti ne običan čin nego upravo hrabrost.

„Jedna Srpkinja potužila se gvard.[ijanu] da joj je neki željezničar na čaršiji oteo torbu graha koga je ponijela da proda. Gvardijan je sa ženom izišo na čaršiju i našo da je taj željezničar Primorac: pito ga za grah i zašto je oteo, on je odgovorio da je sve to na policiji! Izružio ga, u to je došo policija Ladan i napo gvardijana da je sramota za koga se zauzimlje?! On je policiju odbio: da s njim nema posla.”

Jajački apotekar Muha bio je u listopadu 1944. optužen kao kolaborant i doveden pred partizanski sud. Fra Josip i njegov gvardijan fra Bono Ostojić iskoristili su sva svoja poznanstva i veze da ga izbave, premda su imali dokaze da je on i njih uhodio i takoreći radio im o glavi. Pri tome su oni argumentirali stvarnim ili fiktivnim razlozima: jer „da je on mnogo vrijedio pa nas dva (…) ne bismo protjerani iz Jajca, ili nespremljeni u konclogor”.

Sve su to primjeri u vremenu kada je ono, što je dobro i što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo, bilo čin hrabrosti, a to znači rizično i opasno po vlastiti život.

Hrabrost je konačno bila i fra Josipova upornost kojoj danas imamo zahvaliti ove „Ratne zabilješke”, taj dokument od prvorazredne povijesne važnosti. Markušić je, kako je već rečeno, iz dana u dan bilježio ono što je osobno vidio ili iskusio, ali najčešće ono što je dolazilo do njega u obliku vijesti koje sam nije mogao provjeriti i koje su se nekada pokazale kao istinite, ali često i kao glasine ili smišljene dezinformacije.

Međutim, ne smijemo zapasti u zabludu da s pijedestala vremenske distance i stvarnog ili umišljenog poznavanja prošlih zbivanja glasine okvalificiramo kao povijesno smeće ili himerične besmislenosti. Glasine su u jednakoj mjeri kao i istinite vijesti bile sastavni dio života i određivale ponašanje ljudi i uvjetovale njihove postupke. I to je odlučujuće. Stoga ćemo Markušiću kao kroničaru atestirati visoki stupanj svijesti o značenju informacija, pa bile one ne znam kakve prirode i porijekla. Kod njega u tom pogledu nema elitističkog držanja. Kako su njegovi sugovornici bili u svoje vrijeme osobe iz političkog i društvenog establišmenta, bili su to jednako i jednostavni ljudi s jajačke čaršije i oni koje mi nazivamo „puk”. (Pri čemu nećemo zaboraviti ni onu njegovu rečenicu: „Opažam, ima već dvije godine, da mi ni seljaci ne smiju doći, jer su čuli da sam ‘svoj’”.) On je sve uvažavao i bilježio – s osluhom skeptika, ali i optimista, jer njegov humanizam nije mu dopuštao da rezignira, čak ni u onim trenutcima kada svi drugi obore krila i malakšu: „Neki građani trgovci nisu izbjegli, jer je podžupan na konferenciji za bunkere reko: koji pokuša bježati svakom će kugla u čelo, a kad je nastala panika i opći bijeg onda se nije moglo. Fratri nisu pobjegli jer kapetani posljednji napuštaju brod.”

Izgovorena i zapisana riječ

U političkoj praksi postoji pravilo da govornici od ugleda i u važnim stvarima za potrebe medija neposredno prije nastupa ili nakon njega stavljaju na raspolaganje pisani tekst svojih govora, ali s načelnom bilješkom: „Važeća je izgovorena riječ”, što znači da govornik može i odstupiti od napisanoga koje nema više službeni karakter, važi jedino izgovorena riječ.

U našem slučaju važi zapisano. Ne preostaje nam ništa drugo nego da Markušićeve zabilješke uzmemo i kao njegove izgovorene riječi, to jest da usmeno i pismeno smatramo jedinstvom.

A Markušić je i u govoru i u pisanju bio oprezan čovjek. Krajnje oprezan.

Taj oprez nije bio bezrazložan. U Jajcu, pa i u samom samostanu, smjenjivali su se ljudi u različitim uniformama s različitim simbolima i svi su oni nastupali kao gospodari i mjesta i vremena, premda je njihovo gospodstvo bilo uglavnom kratkoga vijeka, ali ipak takvo da se predstavljalo kao apsolutno. Život u Jajcu, dakle i u samostanu, bio je život između Scile i Haribde, opasno žongliranje na oštroj ivici dnevne politike i zbivanja.

U političkom smislu Jajce nije bilo niti je moglo biti jedinstveno. Čak i malo samostansko bratstvo bilo je konglomerat mišljenja u kojem su fra Josip i njegov gvardijan stršili kao strana tijela, točnije rečeno kao oni koji su danonoćno glavu nosili u torbi.

Ali nije se radilo samo o njihovim nego još više o tuđim glavama, poput one apotekara Muhe, koju su oni po svaku cijenu željeli sačuvati.

Tako je Markušić, imajući pred očima fluktuaciju uniformi i vlasti, htio ostati vjeran sebi kao kroničar, a opet ne izlagati opasnosti druge, njemu poznate i nepoznate osobe. On vodi bilješke koje bi se, ako bi ih slučajno ili namjerno otkrilo bilo koje lice u bilo kakvoj uniformi, mogle čitati kao bezazleni zapisi dokonog fratra. Zato ih piše na zasebnim listovima, a ne u uvezanim bilježnicama. Mislio je da, ako nepozvani i nepoželjni na stolu nađu samo jedan list, on neće nikada imati takvu težinu i važnost kao u slučaju da se nađu svi zapisi na jednome mjestu. (Jeftini, naivni trik i samozavaravanje. Kakva iluzija! I kakva sreća da ti zapisi, bilo pojedinačni listovi bilo cjelina, nisu dospjeli u tuđe ruke!) Što on u tim slučajevima paničnog i opravdanog opreza radi? On mnoge osobe bilježi samo inicijalima, prevodeći ili navodeći kriptički njihova imena ili dajući im samo njemu poznate oznake. „Ratne zabilješeke” obiluju takvim rebusima i nepoznanicama koje će, nadajmo se, budući čitatelji pomoći odgonetnuti.

A to znači da Markušićev ratni dnevnik, kakav je sada pred nama, nije završen projekt.

Najveći dio posla oko odgonetanja i identificiranja imena i lokalnih zbivanja mogu obaviti upravo građani Jajca i bliže okoline kojima bi ovaj trud trebao biti i potreba i obveza. To je dug Markušiću, ali ne toliko kao osobi nego više njemu kao metafori domoljublja i čovjekoljublja koji je svojim „Ratnim zabilješkama” upravo ovome kraju ostavio spomenik trajniji od mjedi.

 

Autor: Jozo Džambo

Izvor: prometej.ba