Ivan Meštrović o Jozi Kljakoviću u povodu izložbe u Buenos Airesu godine 1948.

0

Ivan Meštrović o Jozi Kljakoviću u povodu izložbe u Buenos Airesu godine 1948.

Prilažemo tekst Ivan Meštrovića objavljen u katalogu Kljakovićeve izložbe održane u Galleriji Müller u Buenos Airesu godine 1948., a u prijevodu Petre Briški s kastiljanskog na hrvatski jezik.

Najteže je govoriti o sebi ili o bliskome prijatelju. Takav je slučaj sa mnom i Kljakovićem. Potječemo iz istoga kraja, obojica smo sinovi hrvatskih seljaka, koji već više od tisuću godina obitavaju na Mediteranu, na istočnoj obali Jadranskog mora.
Oni žive patrijarhalnim životom, u kojem se miješaju i isprepliću tragovi starih helenskih i istočnjačkih kultura, koje su, preko naše zemlje, išle na zapad, praćene ostacima ilirskog primitivizma i upornosti i onime što su donijeli sa sobom, prelazeći preko Karpata, gdje se hrvatsko pleme odvojilo od velike košnice Slavena.
Iz te simbioze nastao je hrvatski narod sa svim svojim fizičkim i psihičkim karateristikama. Sa Slavenima ga spaja jezik i porijeklo, s Ilirima dijelom krv i zemlja u kojoj obitavaju, a sa starim Helenima i Latinima dijele priroden instinkt za jasnu i lijepu viziju.
Dionizijsko se tu proželo s kršćanskim, homersko herojstvo s kršćanskim mučeništvom. Naši preci bijahu vođe slavenskih plemena i učeni ljudi, kao Sveti Jeronim koji je propovijedao priču božanskog učitelja iz Nazareta.
U Kljakovićevom selu nalaze se ostaci poganskih hramova pretvorenih u kršćanske bazilike, torza statua Baka i grobnice prvih kršćanskih mučenika; s druge strane, u nedalekom Splitu, u hramu Baka koji datira iz vremena rimskog cara Dioklecijana, krstionica je hrvatskog kralja Tomislava. Zbog toga, na tom je mjestu ugravirana povijesna panorama događaja iz tog doba i ljudskih sudbina.

Postoji velika sličnost između simbioze iz koje je proizašao Kljaković i one na iberskom poluotoku, gdje se isto miješala krv i gdje je, paralelno sa jednostavnim i primitivnim životom, nastala velika kultura stvaralačkog duha koja je iznjedrila čuvene slikare.

Uvjeren sam, stoga, da ce Kljakovićeva platna naići na široko razumijevanje i toplo prihvaćanje u Južnoj Americi, koja je prvenstveno formirana od imigranata sa iberskog i italskog poluotoka, gdje su, kao i u Hrvatskoj, ljudi orali zemlju, gradili, klesali, slikali, živjeli u skromnim kućama gradeći veličanstvene crkve, znojili se za kruh svagdanji, no s vjerom da se ne živi same od kruha nego i od duše.

Nijedan «izam» nije privlačio Kljakovića, nikakva vanjska forma ili verbalizam, njemu nedostaju konvencionalne apstrakcije i neiskreno umjetničko vjerovanje. Njega zanimaju i zaokupljaju same provjerene istine, koje su stoljećima privlačile pažnju najsjajnijih duhova naše ljudske civilizacije, od Helena, preko kršćana pa sve do naših dana, stvarajući one novo koje se organski integriralo sa starim.

Žensko, uzdignuto do veličanstva u majčinstvu, i muško herojstvo uzdignuto do «prometejskog» u duhovnim borcima. Plastični stil njegov je način i pripovijedanja o tim stvarima, a kist i forma njegov su izričaj. Od fizičkog, povijesnog i legendarnog herojstva on prelazi u duhovno herojstvo, koje se nalazi u kršćanskim etičkim figurama i konceptima, i integralnom metafizičkom zivotu. Uz sarno oblikovanje, Kljaković kao i svi istinski umjetnici kroz povijest – osjeća potrebu za adekvatnim oblikom: naglašavajući u svojim figurama ono osnovno, ali i ono što najbolje ističe sto slikar želi izraziti, kao što su umjetnici to činili od davnine, jos od neobičnih i primitivnih slika u špiljama Francuske i Španjolske.

Potaknut svojim sklonostima, Kljaković je – zbog cjelovite forme i točnosti u crtežu – blizi renesansi, budući da – prema njegovom vjerovanju – ni tonovi ni nijanse ne mogu zamijeniti formu. Koliko god cijeni boju i čisti piktoreskni moment u slici, ono najvažnije i transcendentalno za njega ljudsko je tijelo, čiju formu ne želi žrtvovati efektima, kakvi god oni bili. Ponekad se stoga u svojim djelima pokazuje grub i neobrađen, kao kipar koji crta figure.

Taj način gledanja, svojstven umjetniku, potaknuo je nadahnuće i kompozicija njegove male domovine, Dalmacije, hrvatske provincije gdje se sve crta i profilira oštro i jasno; nedostupne i ogoljele planine uz plavo nebo, stakla i ljudi ispred plavosivog kamenja, gdje je zrak tako čist i proziran da se ljudske figure naziru u daljini, i gdje, kada se popnu na kamenit brežuljak, izgledaju kao spomenici.

Trenutna Kljakoviceva izložba predstavlja samo djelić njegova stvaralaštva; značajna jer sadrži sve prethodno navedene karakteristike njegovih umjetničkih sposobnosti, ali usredotočen i na druge teme. I dok su veličanstvene freske na crkvi Svetog Marka u Zagrebu i drugim mjestima patetične, praćene hijerarhijskim ritmom i obojane klasičnim formama, druge njegove teme, ribari i vinogradi iz rodnog sela, izražavaju mnogo intimnije osjećaje, osjećaje koji izviru tjeskobno i tužno kao krik oneraspoloženog djeteta na kojeg viče majka.

Iako je ovdje isto prisutna jedna vrsta patetičnosti i tvrdoće u izrazu tjelesnih formi i crtežu figura, sve je drugačije od freski, sadržajnije i ublaženije, i u podsvjesti se čini puno daljim od svetaca sa freski. Sveci se bore protiv zla u ljudskom zivotu, dok se ovi ljudi bore protiv samog života. Oni ne otkrivaju zamišljene fizionomije, ali se primjećuje da u svojim svakodnevnim teškim poslovima imaju, premda mračan i sakriven, osjećaj da postoji viša pravda i savršeniji red od onog kojeg ljudi obično imaju. Pa ipak, isto kao i sveci, oni predano i marljivo ispunjavaju svoju dužnost i funkciju koju im je sudbina dodijelila.
U svim se slikama, makar u nagovještaju, uvida nostalgija, «saudade» za malom domovinom, čežnja za ljudima, okolinom. Na slikama koje predstavljaju njegovo selo i Klis, koji je gledao izvirujući kroz prozor, raspršena je ista nostalgija, ista bol i ljubav. Obrise na nekima od njegovih platana, koje je kasnije izveo na «Roma Eterna», osmislio je i napravio u zatvoru, gdje nas je neprijatelj zajedno zatvorio, u našoj domovini. Dokaz je to da svatko nosi beskonačnost u sebi, odijevajući je svojom odjećom, odjećom svoje domovine, koja za njega postaje sastavni dio besmrtnosti.

El Greco je isto beskonačno čeznuo za svojom Kretom, iako je kao mladić otišao sa svog otoka, no on je u svojim vječnim djelima pronašao simbiozu izmedu grčke i španjolske duše. Pronašao ju je jer je duša jedna i nedjeljiva, kao što je to i čovječanstvo. Uvjeren sam, stoga, da će Južna Amerika biti naklonjena Kljakoviću, i da će otkriti kako slikar govori o poznatim stvarima: o istoj duhovnoj tradiciji.

Kljaković ce, prije svega, naići na razumijevanje onih koji znaju da su nosioci čistih duhovnih vrijednosti gotovo uvijek bili brodolomci, no da one sto su nosili nikada nije propalo.

Ivan Meštrović, Syracuse, N.Y.

Zahvaljujemo prof. Željki Zdelar, kustosici Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, na poslanom tekstu.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.