Do podne Ilija, od podne Alija

Podaci o štovanju sv. Ilije kod pravoslavaca prikupljeni su u Kožuhama, u okolici Doboja. Ovaj lokalitet izabran je između ostaloga i zato što su ovu crk­vu prije rata 1990-ih posjećivali i katolici iz nekih sela koji pripadaju župi Foča. Alidžun, kako se u bosanskohercegovačkoj islamskoj tradiciji naziva svetkovina sv. Ilije, istraživano je na primjeru lokaliteta u Rijeci. Naziv Rijeka lokalno stanovništvo koristi kao zajedničko ime za nekoliko sela uz rijeku Krivaju, u okolici Olova i Zavidovića. Ovo svetište inače pripada stanovnicima Kamenskog, ali ga posjećuju i mještani drugih sela u Rijeci. Podaci o Ilindanu u Kožuhama i Alidžunu u Rijeci prikupljeni su otvorenim intervjuima bez osobnog sudjelovanja tijekom samih proslava. Osobitu pomoć kod terenskog istraživanja o slavlju alidžuna iskazali su mi šejh Azmir Muftić i derviši rifaijske tekije u Varešu. Cilj istraživanja bio je otkriti sličnosti i razlike u vjerovanjima i religijskim praksama u proslavi starozavjetnog proroka sv. Ilije u različitim religijskim tradicijama u Bosni i Hercegovini, onako kako ih tumače i prakticiraju današnji vjernici.

Ranija etnološka istraživanja

Pitanje podrijetla slavlja sv. Ilije u zajedničkoj tradicijskoj baštini bilo je predmet i ranijih etnoloških istraživanja. Tako se u dosadašnjim istraživanjima i u etnološkoj interpretaciji na prostorima bivše Jugoslavije čašćenje sv. Ilije u kršćanstvu i islamu u pravilu tumačilo u svjetlu slavenskog podrijetla ove svetkovine. Govorilo se o supstitutu za Peruna, Svetovida i druga slavenska božanstava.

Među značajnije autore koji se bave ovom tematikom u hrvatskoj etnologiji, posebno mjesto pripada Vitomiru Belaju, koji tumači da su sv. Ilija i sv. Vid dva sveca koja su dobila zadatak da priguše štovanje staroga pretkrš­ćanskog gromopucateljskog boga. Ovo je mišljenje na tragu općenitog stava o inkulturaciji u štovanju krš­ćanskih svetaca kod pokrštenih naroda, koji su u kult svetaca unijeli sebi svojstvene nekrš­ćanske predaje, vjerovanja i obrede. Oni su u tragovima ostali sačuvani i do danas.

Iako se bosanskohercegovačka etnologija nije posebno bavila religijskim temama, ipak su neki domaći autori, koje je zanimala pobožnost, specifičnu religioznost puka tumačili konceptom sinkretizma i preživljavanja starih vjerovanja u novim religijskim sustavima, ponekad koristeći termin prežitak. Etnolozi su ovu evolucionističku perspektivu stapanja sinkretičkih fenomena u čašćenju svetaca tumačili kao posljedicu zajedničkog (južno)slavenskog podrijetla u različitim religijama i različitim povijesnim razdobljima.

Dok se sinkretizam u štovanju sv. Ilije kod kršćana promatra u matrici (južno)slavenske mitologije naspram katoličanstva i pravoslavlja, kod muslimana se izvaninstitucionalna religiozna praksa proširuje na odnos između (južno)slavenske, kršćanske tradicije pravoslavaca i bosanskih krstjana te islama. Zajedničko čaš­ćenje sv. Ilije kod pripadnika svih triju bosanskohercegovačkih religijskih zajednica ističe i narodna izreka: Do podne Ilija, od podne Alija.

Vladar groma i munja

Među najznačajnijim zajedničkim vjerovanjima o sv. Iliji, njegova je povezanost s gromom. Tako hrvatska etnologinja Marijana Belaj u svojim istraživanjima o svecima zaštitnicima zaključuje: Dok se kod drugih svetaca, naime, govori o zaštitničkoj ulozi, dobrohotnosti, pomoći u rješavanju nedaća i zla, osobine sv. Ilije u prvome redu upućuju na njegovu moćnost. On je osvetoljubiv svetac, koji u ljutnji nemilosrdno rabi svoje oružje – grom – i može ubiti čovjeka. U takvome vjerovanju o sv. Iliji i u osobinama koje mu se pridaju naslućuju se primjese nekrš­ćanskog podrijetla.

Ilija vlada gromom, vozi kola po nebu, a kada njegovi kotači zatutnje, začuje se grmljavina. Negdje se tumači da munja sijevne kad Ilija zamahne bičem i udari konje. On upravlja gdje će udariti grom i za to bira posebna mjesta poput vrbe, sijena i sl. Đavao bježi od Ilije, dok ga ovaj gađa gromom. Jednako je rašireno vjerovanje da lješnjaci neće roditi ako grmi na blagdan sv. Ilije.

Zajedničko je i vjerovanje o zabrani rada oko sijena na samu svetkovinu sv. Ilije. Kod kazivača na sva tri istraživana mjesta, prekršaj zabrane rada u pravilu prati i kazna sv. Ilije, osobito na samu svetkovinu. Naime, kazivači po imenu spominju osobe koje su radile na Ilindan, osobito oko kosidbe i kupljenja sijena, a zadesila ih je nesreća. Međutim, uzrok stroge Ilijine kazne nije samo kršenje zabrane rada. To može biti i preziran stav pojedinaca o moćima sv. Ilije ili prkos svecu, čija kazna sigurno slijedi i može biti izvršena gubitkom blaga koje ubije grom ili smrću nekog člana obitelji. Tako se u Kožuhama spominje smrt dječaka kojega je ubio grom jer mu je djed bio bahat i radio na Ilinu.

Što se tiče različitosti u čašćenju sv. Ilije kod triju povijesnih bosanskohercegovačkih religijskih tradicija, ponajprije u oči upada činjenica da se sama svetkovina slavi u različite dane. Naime, od promjene u korištenju kalendara, katolici slave sv. Iliju 20. srpnja, a pravoslavci 2. kolovoza, kad i muslimani slave Alidžun. Katolici i pravoslavci za ovu svetkovinu imaju iste nazive Ilindan, Ilijindan ili Ilina.

Sveti Ilija je i svetac zaštitnik mnogih katoličkih župa i pravoslavnih parohija. Za katolike u Bosni i Hercegovini, sveti Ilija je zaštitnik cijele Bosne i Hercegovine od 1752., kad je apostolski vikar fra Pavao Dragičević isposlovao od Rima da se u Bosni štuje sv. Ilija kao glavni, a sv. Juraj kao drugotni zaštitnik Bosne, kako je napisao fra Julijan Jelenić.

Štovanje sv. Ilije

Mnoge župe u Bosni i Hercegovini posvećene su sv. Iliji. Slavlje u župnim ili  samostanskim crk­vama, kao što je slučaj u Karmelu sv. Ilije, svoju kulminaciju doživljava središnjim euharistijskim slavljem i prethodnim brojnim ispovijedima, kojima vjernici pristupaju kao dijelu zavjeta obećanog ovom svecu. Ono što u selima oko Buškog jezera čini poseban i popularan zavjet jest post uoči sv. Ilije. Post je obvezan i specifičan po tome što će vjernici reći: Svakom svecu se posti iz pobožnosti, samo sv. Iliji od stra’a.

Kod pravoslavaca u Kožuhama, vjernici se na svetkovinu sv. Ilije kod crk­ve okupljaju dva puta: prvi put ujutro, kada se slavi jutarnja liturgija s početkom u osam sati, dok se drugi dio slavlja, tzv. masla, obavljaju popodne. Prema kazivanju mjesnog paroha Mirka Jokića, na jutarnju liturgiju pretežno dođu omladina i muškarci, dok su žene zauzete oko spremanja ručka. Po rasporedu arhijerejskog namjesnika dođu dvojica ili trojica pravoslavnih sveštenika: jedan služi, drugi propovijeda, a treći pjeva.

Na liturgiji se okupi tridesetak vjernika, a malo njih dolazi na pričest. Poslije liturgije nema nikakvih okupljanja ni slavlja oko crk­ve, a to je ujedno znak i da nema mnogo zavjeta. Obrede određuje propisana poljska molitva na čast sv. Ilije iz trebnika, pravoslavnog obrednika. Popodne, prema ranijoj tradiciji oko dva sata, a u novije vrijeme u predvečerje, slave se masla – obred koji se sastoji od blagoslova krsnog kolača i litji, zastava i ikona, a završavao je općenarodnim slavljem. Paroh Mirko kazuje kako se iskazuje posebno štovanje ikoni. Naime, ikona sv. Ilije postavi se u lađu crk­ve, a kad vjernici ulaze u crk­vu, klanjaju se i najprije poljube ikonu. Muško ide na desnu stranu, žensko ide na lijevu. Nakon obreda bude upriličena licitacija litja: najprije se ikone i zastave stave na dražbu, a tko plati najvišu cijenu za pojedinu zastavu ili ikonu, taj je u procesiji nosi oko crkve. Kod dražbe se najčešće biraju zaštitnici obitelji. Potom uslijedi i procesija u kojoj se pored crkvenih barjaka nosi i ikona proroka sv. Ilije.

Proslava Alidžuna

Kada se govori o Alidžunu, mora se uzeti u obzir tripartitno značenje ove islamske svetkovine: mjesto, osoba i događaj. Službeni dio kulta u slavlju Alidžuna kod muslimana je molitva za pokojne – dova, koja se slavi na posebnom mjestu uz neki grob – mezar ili groblje stećaka. U Rijeci je uobičajeno mišljenje da su muslimani od bosanskih krstjana naslijedili čašćenje gorskih visova i nastavili svoj oblik religijskih praksi, ali se to pokazalo upitnim. Naime, kazivači su rekli da se klanjati može samo uz mezar ili neki kultni objekt, a nikako samo na vrhu brda: gdje ništa nema tu se ne klanja. Pitanje zašto su onda stara groblja na uzvisinama, dio je nekih drugih tema.

Proslava Alidžuna u pravilu se uzima kao islamski supstitut za Ilindan. Ovo mišljenje potkrepljuje i jedna muslimanska predaja zapisana u 19. stoljeću, koju je objavio fra Anto Knežević: Čuvši Ilija da je došao Muhamed kao veliki pengaber (pejgamber – prorok, poslanik) doletje k njemu i zamoli ga da ga primi pod svoj barjak, i međ’ svoje sljedbenike. Muhamed mu odbije molbu iz uzroka, što on kao čifut nevjeruje u Isa-pengabera (Isusa proroka) a da je to dužan svaki Turčin vjerovati, jer premda je Muhamed najveći Božji prorok, nu da je i Isus bio pravi prorok; pače da je Muhamed baš zato od Boga poslan, da potpuni ono, što Isus nije mogao učiniti. Otkud ako misli međ’ njegove sljedbenike stupiti, da se mora najprije pokrstiti, i tako Isusa pripoznati, pa da se poturči. Ilija, želeći se spasiti, ode k jednomu fratru i pokrsti se te je kao pravi krš­ćanin bio do polu dana; a u podne poturči se, i postane pravi svetac. Zato ga oni od polu dana slave i svetkuju, odatle ona izreka: do podne Ilija krš­ćanin, a od podne Alija Turčin.

Tijekom ovih istraživanja nametnulo se pitanje koga ustvari bosanski muslimani slave 2. kolovoza, jer se u službenom kalendaru takvimu, jednostavno navodi da je to dan Rozi-Ilijasa, odnosno jedne osobe iz Kurana. Međutim, sama riječ alidžun izvedena je iz turskog jezika od imenice gün (dan) i imena Ali (Alija). Ovo objašnjenje podrijetla iste riječi navodi i Škaljić, pa bi Alidžun (Ali-günu, Alijin dan) bio Ilindan, 20. srpnja, odnosno po starom kalendaru 2. kolovoza.

U studiji o svakodnevnom životu u Sarajevu u 18. stoljeću, temeljenu na tekstovima koje je 50 godina bilježio Mula Mustafa Bašeskija, Kerima Filan Alidžun izjednačuje sa Ilijindanom kod pravoslavnih. Ipak, ime Ilijas i Alija nisu ista, a u islamskoj tradiciji su to i dvije različite osobe. Ostaje pitanje koga to bosanskohercegovački sunitski muslimani slave 2. kolovoza. Neki istraživači ovaj dan povezuju s utjecajem heterodoksnih derviških redova, osobito bektašija koji u svojoj pobožnosti slave imama Alija.

U pučkoj pobožnosti bosanskohercegovačkih muslimana Alidžun nije jedini dan u godini kada se slavi spomen imama Alija. Naime, jedno od tumačenja je kako se slavlje Alidžuna promatra kao prekretnica ljetnog računanja vremena. Ako je to tako, onda je još jedan sufijski spomendan povezan s imamom Alijem računanjem početka proljeća i nove godine. To je svetkovina rođendana kalifa i imama Alija (21. ožujka) ili kako se još službeno naziva Sultan Nevruz. Uopće, pitanje utjecaja derviških redova na bosanskohercegovački islam još uvijek je slabo istražena tema. Alidžun obilježava i veoma bučno narodno slavlje uz razna natjecanja u trčanju, koje uvijek prati i velika buka. Također, veoma je značajno da se, protivno islamskim propisima, na Alidžun pije puno alkohola. I to se ponekad pripisuje bektašijama koji alkohol ne smatraju protivnim islamskom učenju.

Važno je pripomenuti da heterodoksija derviških redova u sebi ima snažna sinkretička obilježja kad je riječ o imamu Aliju, osobito kod bektašija. Tako Enzo Pace piše: Najheterodoksniji oblici toga nauka odnose se na središnje mjesto što ga zauzima lik Ali, zet proroka Muhameda i vođa šijitske sljedbe, koji se zato smatra prvim šijitskim duhovnim poglavarom. Za bektašije je on, naprotiv, zemaljsko očitovanje samoga Alaha koji mu je tek povjerio zadaću da potakne kuransko otkrivenje: Muhamed je tek manifestna Božja strana, dok Ali čini tajanstveni, okultni i ezoterijski pol. Kako se može vidjeti, nalazimo se pred sustavom vjerovanja neodređenih granica: prorok Muhamed ne smatra se polazištem i zaključnom točkom toga otkrivenja, dok se, naprotiv, u prvoj instanciji okrećemo liku Alija, prvog šijitskog vođe: nešto što za većinu sunitskih muslimana predstavlja ozbiljno teološko zastranjenje, jer vjeruju da se proročki ciklus zatvorio s Muhamedom. I ne samo to: bektašije čak imaju koncepciju svojevrsnog Trojstva. Na vrhu je Alah koji se izrijekom objavljuje preko Muhameda, a okultno preko Alija: nešto poput Oca, Sina (Muhamed) i Duha Svetog (Alija), s jasnim krš­ćanskim podrijetlom.

Pitanje sinkretizma u vjerovanju ogleda se i u korištenju mjesta koja u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine imaju međureligijsku kvalitetu. Tako su mjesta Gerzovo kod Mrkonjić Grada i Zovi Dol u okolici Nevesinja 2. kolovoza prostori zajedničkog susreta pravoslavaca i muslimana. U uvodu je već spomenuto da je crk­va sv. Ilije u Kožuhama bilo međureligijsko svetište do rata 1990-ih, kad su katolici iz sela župe Foča (mjesta Bukovac, Johovac i Foča) odlazili na popodnevno slavlje i sudjelovali u zajedničkim religijskim praksama s pravoslavnim vjernicima.

Sv. Ilija, starozavjetni prorok, krš­ćanski svetac i njegov islamski supstitut, najvjerojatnije imam Ali, i nadalje ostaju velik istraživački izazov. Ilija i Alija u istraživanju o prožimanju službenog i izvaninstitucionalnog kulta pokazuju kako se isprepliću pučka vjerovanja i službena ortodoksna tumačenja koja vjernici ne smatraju suprotnim, nego jedinstvenim načinom čašćenja posebnog, moćnog, osvetoljubivog gromovnika, ali istovremeno i moćnog zagovornika.