Vukovar ‘91. – Hrvatsko društvo: 25 godina poslije Vukovara ‘91.

Zbornik radova devetnaestoga znanstveno-stručnog skupa Vukovar ‘91. – Hrvatsko društvo: 25 godina poslije Vukovara ‘91. podijeljen je u četiri znanstvene cjeline: društvo, religija, filozofija; demografija Hrvatske i Vukovara; kultura i mediji te rat, politika i ideologija.

Kao posljednji rad u Zborniku nalazi se autentično svjedočanstvo sudionika obrane
Vukovara 1991. godine i zatočenika srpskih koncentracijskih logora Danijela Rehaka.

Cjelina Društvo, religija, filozofija predstavljena je s pet radova. Tom cjelinom obuhvaćene su teme solidarnosti i općeg dobra, rata i teodiceje u sociološkoj perspektivi, odnosa ljudskog stradanja i Božje odgovornosti, religioznog iskustva i ratne traume te djelovanja Katoličke crkve u Vukovaru. Pitanje odnosa Boga kao apsolutnog dobra i činjenice da postoji zlo zaokuplja čovječanstvo od njegovih samih misaonih početaka.

Ta pitanja posebno su intenzivna u kontekstu graničnih situacija kakve su nesreća,
bolest i smrt. Filozofija i religija daju različite odgovore na to pitanje, a u okviru ovoga zbornika ti se odgovori kreću u sjeni rata, stradanja i traume.

U prvom radu Stjepan Baloban („Solidarnost i opće dobro: nerazdvojni u ratu i u
miru“) progovara o odnosu solidarnosti i općeg dobra. Poznato je da je u hrvatskom
Domovinskom ratu na iznimno visokoj razini bila prakticirana solidarnost, i to solidarnost pod različitim vidovima. Poznato je također da se u poratnim godinama sve do danas ta i takva solidarnost „praktično izgubila“! Zbog čega se to dogodilo pitanje je na koje hrvatski narod i hrvatsko društvo očekuju odgovor već dva desetljeća. Istina, više od istinskog traženja odgovora na to i slična pitanja hrvatska javnost, odnosno „određeni čimbenici u toj javnosti“, zadovoljavali su se „nostalgičnim prisjećanjem“ na takvu solidarnost i konstatacijama da u „novije vrijeme to nije slučaj“. U prilogu se želi ukazati na povezanost solidarnosti i općega dobra (bonum commune) bez koje, prema autorovu mišljenju, nije moguće razumjeti različite oblike solidarnosti u Domovinskom ratu. Na temelju empirijskih istraživanja i radova s njima povezanima ukazuje se na problem desolidarizacije hrvatskoga društva i na „praktičnu odsutnost“ tematiziranja važnosti općega dobra u hrvatskom javnom prostoru bez koje je teško zamisliti stvarne promjene ne samo u političkom nego i u društvenom životu općenito. Dok se u Domovinskom ratu jednostavno „podrazumijevala“ povezanost solidarnosti i općega
dobra i zbog toga se solidarnost djelatno prakticirala, dotle se u miru očekuju dodatni napori da se najprije teoretski utemelji a nakon toga pokuša praktično primjenjivati opće dobro. U izlaganju se naglašava problematika „nerazumijevanja“ značenja općega dobra u društveno-političkom životu što je jedan od glavnih razloga „brzog zaborava prošlosti“ i u odnosu na žrtvu Vukovara. Kako za vrijeme Domovinskoga rata tako i u miru solidarnost i opće dobro su nerazdvojni.

Ivica Šola („Gdje je bio Bog ‘91.? Ljudska stradanja i Božja odgovornost u filozofiji L. Pareysona“) također se bavi pitanjem teodiceje propitujući kroz filozofiju Luigija
Pareysona odnos ljudskog stradanja i Božje odgovornosti. U radu će autor propitati
odnos i pomirljivost postojanja Boga i stradanja nevinih. U židovskoj misli obilato se
nakon 1945. godine propitivalo: Što s Bogom nakon holokausta? U Hrvatskoj takva
analogija može glasiti: Što s Bogom nakon Vukovara, nakon Ovčare? Kad je proces
pomirenja u pitanju, onda se uglavnom govori o pomirenju između zločinca i žrtve, o
pomirenju među ljudima, no o pomirenju između nevine žrtve zla i Boga koji je takvo
što dopustio vlada vidljiva šutnja, uz poneke iznimke. Na tragu misli talijanskog filozofa kršćanske inspiracije Luigija Pareysona i njegovog nauka o zlu u Bogu, u radu se na jobovskoj matrici propituje postoji li odgovornost Boga u događanju zla.
Antun Šundalić i Željko Pavić („Rat i teodiceja u sociološkoj perspektivi“) propituju odnos rata i teodiceje u sociološkoj perspektivi. Prema njihovom mišljenju rat
je u političkoj diplomaciji moguće rješenje problema samo kada sva druga zakažu, a
uvijek je određen negativnim konotacijama koje ukazuju na njegovu razaračku prirodu.

Uništavanje ljudskih života, prirodnih dobara, naselja, ali i svih kulturoloških veza među zaraćenim stranama – učinci su rata koji se dugo i teško saniraju. Za vjernike su ratna stradanja iskušenje vjere imajući u vidu problem teodiceje, odnosno imperativ teološkog objašnjenja patnji i zla koji se u ratu događaju. Nadalje, potreba oprosta i pomirenja nakon počinjenog zla također su pitanja s kojima se vjernici nužno suočavaju. U radu se pokušava objasniti na koje su načine vjernici intuitivno tumačili ratna zbivanja tijekom Domovinskog rata u ovoj perspektivi, kakve je posljedice rat donio kada je u pitanju odnos prema vjeri te koja je uloga vjere u (re)konstrukciji društvene zbilje. Autori su ponovno analizirali i interpretirali istraživačke podatke prikupljene anketnim istraživanjem vjernika u razdoblju neposredno nakon Domovinskog rata.

Doprinos Ivane Bendra i Vine Mihaljevića („Religioznošću protiv društvene
marginalizacije – primjer branitelja grada Vukovara“) sastoji se u pomnom ispitivanju odnosa osobne religioznosti na primjeru branitelja Vukovara koji u vjeri nalaze primjeren odgovor na društvenu marginalizaciju. Autori su od 2010. do 2014. proveli kvantitativno-kvalitativno istraživanje „Religioznost stanovnika grada Vukovara tijekom Domovinskoga rata“ i došli su do zaključka da je za braniteljsku populaciju tijekom opsade grada i boravka u nekom od srpskih koncentracijskih logora njihova osobna religioznost bila jedan od ključnih čimbenika koji im je omogućivao lakše podnijeti teške psihofizičke uvjete. U nastavku istraživanja ispitivali su ulogu osobne religioznosti za braniteljsku populaciju u suvremenom hrvatskom društvu. Istraživanje je provedeno kvalitativnom istraživačkom metodom u devet dubinskih intervjua s istim ispitanicima nad kojima je provedeno prvo istraživanje. Rezultati pokazuju da u suvremenom hrvatskom društvu osobna religioznost ima značajnu ulogu u životu hrvatskih branitelja.

Njihova duhovnost postaje glavnim uporištem i snagom u suočavanju i podnošenju
teških egzistencijalnih psihofizičkih stanja u kojima se hrvatski branitelji i danas nalaze. Fr. Henrik Ivan Damjanović i fra Mario Zubak („Katolička crkva u Vukovaru
– čuvarica identiteta i promotor mira“) prezentirali su djelovanje Katoličke crkve u
Vukovaru, osobito djelovanje franjevaca. U kratkom povijesnom pregledu tematike
obuhvatili su cijeli prostor grada Vukovara na kojem su prije Domovinskog rata djelovale tri katoličke župe. Za vrijeme rata franjevci su ostali uz narod i tako uz duhovnu sakramentalnu pomoć pružali i moralnu podršku i braniteljima i žiteljima napadnutoga grada. Za vrijeme izgnanstva ostali su uz svoj narod, te su njihovi samostani bili i svojevrsni centri okupljanja i daljnjih kontakata Vukovaraca. Nakon mirne reintegracije franjevci se vraćaju u Vukovar i odmah prianjaju uz obnovu grada, kako duhovnu tako i materijalno, te uz bogoslužja koja se održavaju u improviziranom prostoru, organiziraju karitativnu pomoć i bivaju svojevrsni glasnici Vukovara u inozemstvu. Obuhvativši prijeratno, ratno i poslijeratno vrijeme autori su na zaokružen način dali koherentnu sliku djelovanja Katoličke crkve u Vukovaru.
Dva rada čine posebnu cjelinu Demografija Hrvatske i Vukovara. U tim su radovima autori obuhvatili demografsku problematiku Hrvatske („Demografska kriza u
Hrvatskoj: zrcalo društvene, ekonomske i vrijednosne krize“), a potom i samog grada
Vukovara („Suvremena demografska obilježja grada Vukovara – između rata, okupacije i poslijeratne obnove/povratka“). Ivo Turk, Nikola Šimunić i Dražen Živić čine tim znanstvenika koji su obje problematike obradili zajedno te na taj način dosljedno i koherentno prezentirali rezultate svoga istraživanja. U radu kojim su problematizirali demografsku krizu u Hrvatskoj općenito istraživanje su predstavili koncentrirajući se na društvene, ekonomske i vrijednosne čimbenike koji svaki iz svog aspekta utječe i na cjelokupnu demografsku sliku jednog društva. Izgledno je, naglašavaju autori, da će se negativni demografski trendovi u Hrvatskoj nastaviti jer oni nisu samo odraz nego i funkcija duboke društvene, ekonomske i vrijednosne krize. Sve dosadašnje projekcije stanovništva, neovisno o postavljenim hipotezama, upućuju na nastavak ukupne depopulacije i starenja stanovništva. Iako je cijela Hrvatska zahvaćena dubokom demografskom krizom, postoje regionalne razlike s trendom homogenizacije na temelju nepovoljnih obilježja. Postavlja se pitanje kako poboljšati postojeće vrlo nepovoljno stanje. Nada još uvijek postoji, no za poboljšanje stanja potrebno je što prije početi provoditi sveobuhvatnu demografsku i obiteljsku politiku. Ona mora uključiti niz pronatalitetnih mjera, a ujedno mladim obiteljima treba putem kvalitetno osmišljene obiteljske politike omogućiti kvalitetno roditeljstvo.

Izvor: pilar.hr