Dražen Zetić: U rukama seljaka
Crtice o izgnanim Posavskim Hrvatima iz sela Bosanske Posavine
Jutra u boli
Rasulo se inje,
dugim noćima.
Razlomljeni kipovi Gospa, nagi korpusi Krista bez ruku.
Pali su s nekog oronula zida,
dotrajale vitrine,
kabasasta smeđa kredenca.
Jutra u boli,
kao rani pjev pijetlova,
zaleđeni plugovi u izbrazdanim rukama,
taru posavske duše
trideset godina.
Raseljeni ljudi.
U blagim sjenama lipa, agacija.
Progonjeni.
Starci samuju
k’o pastiri na ispašama,
s frulom u ruci,
tablicom množenja na ranjenim koljenima.
U rukama seljaka
Žetve. U rukama seljaka rane.
Za mrvu kruha. Litru zejtina. Zrno soli.
Svaki dinar gorak k’o gutljaj ustajale rakije u staklenim
pletarama.
Sijela.
Rahli mirisi dunjinih cvjetova na vezenim oplećcima.
Reklje na čivilucima. Šargije. Kolo u narodnim nošnjama.
Ptice na mahovini derutnih crijepova,
napuklim zidovima napuštenih ognjišta,
oplakuju uvele jorgovane,
trošne vodenice,
izblijedjela lica mlinara na nemirnoj rijeci Bosni.
U tuđini, mlade pralje, majstori kovači,
venu,
poput rosnih poljubaca mladenkinih usana,
stoljetna hrasta nad samotnim seoskim kapelicama.
U Garevu
Patrice u oteščalim rukama.
Dozivaju.
Tragom bosonoge djece.
Jutarnjom rosom umivenih oraha.
Mednim mirisima razlomljene prove
s opustjelih starinskih sinija.
Vojnici.
Naši očevi iz prošlih ratova.
Vojničke bluze sive boje,
istrule u vlazi crne zemlje,
zatamnjelim dubinama muljevitih rijeka.
Iz straha,
u zelenkastim sjenama divljih vrba,
pocijepani papiri pukovnija,
potrgano znakovlje s okovratnika,
skrivene kolajne u tajnim pretincima drvenih kutija.
Ostale su freske ognjenih kola proroka Ilije,
krvave stope bosonogih seljaka u Burića štali,
jecaji udovica koje kleče
pred trnjem obgrljenim plaštem Isusove majke Marije.
Zadihale posavske zore
Studena caklina na drvenim pendžerima.
Žmirkasta svjetlost rasklimanih fenjera
proviruje kroz zahrđale ključanice.
Sjene propetija
poput perja od jastuka
lagano padaju na strožce od slame,
vezene lađe na hrapravim otarcima.
Zadihale posavske zore.
Odletjele k’o plašljive grlice.
Šljivini cvjetovi u proljeće.
Protutnjale.
Projurile k’o divlji konji kasom gustim maglama.
Inje je prekrilo stare udžere.
Razmrvljena slova na grobovima.
Otmjene šešire.
Pletenice prosijedih matera u crnim maramama.
Sinovi,
gladna čeljad,
rasuli se k’o ružini pupoljci,
sjaj zlatnih dukata na nevjestinim bijelim vjenčanicama.
Gorčina kruha
Svilene niti kudjelje ostarjelih užara.
Izraubani koferi s mračnih tavana.
Posavina.
Ljupka k’o raskošna boja bademova cvijeta.
Bezazlena bijela janjad na prostranim ozenjelim poljima.
Napaćena.
U nadnici zidara,
prigušenim jecajima molitvenika u drhtavim rukama.
Vjekovima istkana u crvenim ružicama,
zlatnim mustrama.
Zanesena.
Opojnim mirisima bjelkastih jasmina
tamjanom na svetim euharistijama.
Ćuti
u mirnoj vodi opustjelih zdenaca.
Dražen Zetić, ciklus pjesama ‘Gorčina kruha’