Ima jedna mala djevojčica Josephine. Pošla je u prvi razred osnovne škole. Prije nekoliko mjeseci majka ju je dovela k nama u misiju. Kaže da ju opsjeda nečisti duh, bježi iz škole, noću ne spava, viče, urla i skače po kući, skriva se… Nikako nemaju mira.
Njezina majka pjeva u našem crkvenom zboru. Oca nema. Ima, zapravo, ali nije doma. To znači da ga nikad nije ni bilo, osim u trenutku začeća. Mnogi ovdje tako žive, bez obveza, vjenčanja, svatko sebi. Pa što bude – bude.
Baš smo uoči župne svetkovine, Uzvišenja Svetoga križa, slijedeći upute iz biskupije u povodu Godine milosrđa, u jednom danu krstili više od stotinu takve djece nevjenčanih ili samohranih roditelja. Redovito se takva djece ne krste dok ne pođu na pripravu za prvu pričest, kada se uoči tog sakramenta, nakon pouka, podijeli i sakrament krštenja.
Nego da se vratim maloj Josephine. Pomogli smo majci da ode i obavi uobičajene preglede u obližnjoj bolnici. Rekli su joj da je s djevojčicom sve uredno. Ali stanje se nije mijenjalo. Budući da ni nije bila krštena, predložili smo im da se uključi u pouke za krštenje, što su rado učinili. Poslali smo dijete na dodatne testove u bolju bolnicu. Ondje su dijagnosticirali teško i dugotrajno oboljenje od malarije, koje prijašnji pregledi nisu otkrili. Malarija koja se ne liječi i koja ostane neotkrivena može nanijeti velike štete, posebno djeci. Josephine je podvrgnuta tretmanu odgovarajućih lijekova te se, hvala Bogu, stanje prilično popravlja. Primila je i sakrament krštenja uoči naše župne proslave.
Taj primjer bar donekle pokazuje prepletenost tradicije, starih vjerovanja, neimaštine, slabosti primarne medicine, mogućnosti prave zdravstvene ustanove te blagodati sakramentnog kršćanstva. Uistinu, teško je odrediti pravu dijagnozu i dati pravi lijek u mnogim slučajevima. Komplementarnost duha i tijela, medicine i vjere, tradicije i suvremenosti, grijeha i ljudske slobode, uvjetovanosti i Božje milosti, česta je dvojba ljudi svih vremena i kontinenata.
Mala Josephine, rekli bismo rječnikom našega suvremenog čovjeka, imala je „sreću“. Mnogi je drugi, pa i u ovom našem kraju Tanzanije, u Arushi i okolici, nemaju.
Draga braćo i sestre, kad se dosta toga uzme u obzir i kad hladnom glavom i malo toplijim srcem sagledavamo svoje i tuđe živote, teško je oteti se dojmu ove rečenice iz današnjeg evanđelja: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti!?“
Misije su samo jedan između doista mnogih, da ne kažem i teško izbrojivih, načina našega kršćanskog djelovanja u svijetu. Baš kao što i mi misionari sve što imamo i jesmo dugujemo drugima, prvo Bogu, a onda i svima vama, braćo i sestre, da bismo to podijelili s drugima koji su nam povjereni, tako su i svi drugi kršćani, pa i mi svi osobno, pozvani koristiti sve svoje imanje i bivanje u službi drugoga.
Naravno, da bismo mogli davati, potrebno je prvo primiti. Ako sam išta iskusio u svojem relativno kratku misionarskom iskustvu, onda je to upravo primanje. Obilato, često, ponekad i bez mjere, uvijek dovoljno.
A onda davanje. Prosljeđivanje! Upravljanje dobivenim i poklonjenim. Ništa od svega toga nije moje. Tu sam tek da posredujem i nisam zabrinut. Doista, jednom kad se moja duša zaište od mene, ako što i preostane, čije će tada biti? Nikada nije moje ni bilo. Bog dao, Bog uzeo. Hvala mu na svemu!
Piše: don Bernard Marijanović,
misionar u Tanzaniji