Višnja Starešina: Cijela Europa danas trpi posljedice Merkeličinog savezništva s Rusijom

“Njemačka je pod potpunom ruskom kontrolom zbog novog plinovoda. Čemu uopće služi NATO? Da Njemačka plaća Rusiji milijarde dolara za plin i energiju, a SAD plaća zaštitu Europe i potom gubi milijarde na trgovini? Mora se platiti 2 posto BDP-a! Odmah, a ne do 2025.”, prozivao je brutalno američki predsjednik zaprepaštene šefove država i vlada na summitu NATO-a u Bruxellesu. A onda je svima laknulo kada je uperio prst prema glavnome krivcu prozvavši: “Ti Angela!”

Bilo je to na summitu NATO-a prije četiri godine, a onaj brutalni američki predsjednik, koji je vikao na europske saveznice i saveznike upozoravajući na ovisnost o Rusiji i tražeći da se više posvete vlastitoj sigurnosti i obrani, bio je dakako Donald Trump.

No većina prisutnih tada nije izdvajala 2 posto BDP-a za NATO. “Švercali” su se uz njemačko-rusko partnerstvo, uživajući u redovnim i koruptivnim profitima od ruskih energenata, a samo oni najbolji među njima mogli su računati i na privilegirani – “čaj s Putinom”.

Na nedavnom summitu NATO-a u Bruxellesu aktualni američki predsjednik Joe Biden nije vikao na saveznike. Za razliku od Trumpa, on viče na Putina. A i nije bilo nikakve potrebe vikati na saveznike.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, koja ih je dakako sve zatekla i iznenadila (neki novi Putin?!), otrijezniše se prilično saveznici od ruskog čaja s votkom i jedva dočekaše Bidena u Bruxellesu. Da im kaže što i kako dalje.

Emmanuel Macron revidirao je svoju dijagnozu NATO-a (više ne misli da je – moždano mrtav), novi njemački kancelar Olaf Scholz je nakon prvotnog oklijevanja započeo ozbiljno slati oružje Ukrajini, odrekao se već dovršenog plinovoda Sjeverni tok 2, napravivši potpuni zaokret njemačke politike prema Rusiji. Barem na političkoj površini.

Ispričavali su se zbog ruskog “previda” svi: od kancelara Scholza do predsjednika Steinmeiera. Jedino umirovljena kancelarka Merkel još šuti o svojoj ruskoj politici.

Ukratko, NATO već odavno nije bio toliko važan i jedinstven. No, očito taj invazijom iznuđeni politički zaokret nije dovoljan za trajniju otpornost na “ruski virus”.

Politika dubokog njemačko-ruskog partnerstva trajala je u kontinuitetu više od dvadeset godina i danas ima snažne posljedice na europsku sigurnost i ekonomiju. Zapravo, nakon ruske invazije na Ukrajinu, čak i posljednji nevjerni Tome morali su priznati da je privilegiranim energetskim, gospodarskim i trgovačkim partnerstvom s Rusijom, Njemačka kao vodeća europska država, dovela cijelu Europu u energetsku ovisnost o Rusiji, praktički je izručila Putinu.

Da je cijelo to vrijeme i financijski i politički snažila Putina i ohrabrivala njegovu velikorusku megalomaniju. Da je vrlo bahato ignorirala sva upozorenja da to ne čini, da zaustavi izgradnju Sjevernog toka 2, koja su dolazila s druge strane Atlantika, čak i kada su bila mnogo nježnija od Trumpovih. Da je gdjegod i kadgod je stigla “gazila” Poljsku, koja je cijelo vrijeme upozoravala na pogubnost tog njemačko-ruskog strateškog partnerstva. Da to nije bio samo projekt Angele Merkel ili prije nje Putinova prijatelja Gerharda Schrödera, već je riječ uistinu o dubokom partnerstvu, a praktički cijeli aktualni njemački državni establišment (izuzev Zelenih) bio je njegov dionik.

To je partnerstvo samo započelo sa crveno-zelenom Schröderovom vladom krajem tisućljeća. No zapečaćeno je sramotnim protjerivanjem s političke scene oca suvremene ujedinjene Njemačke od strane njegove političke štićenice, njegove Mädchen iz DDR-a Angele Merkel. Nastavljeno je njezinim “čišćenjem” CDU-a od Kohlovih omladinaca i postupnim skretanjem od transatlantskog strateškog partnerstva prema ruskome. Helmut Kohl je pod američkim patronatom (a uz snažno protivljenje Francuske i Velike Britanije) ujedinio podijeljenu Njemačku, Angela Merkel ju je ujedinjenu vratila u Putinovu sferu.

Njemačka je zato danas zasluženo na optuženičkoj klupi, kao glavni krivac za hranjenje i ohrabrivanje Putinove imperijalne politike i rata u Europi. Njemačko gospodarstvo (a s njime i europsko) platit će visoku cijenu ruskog svrstavanja.

Njemačko vodstvo predvođeno kancelarom Scholzom razumjelo je da mora napraviti strateški politički i gospodarski, prije svega energetski zaokret, ako želi spasiti njemačku budućnost.

Ali zaista nije pravedno Njemačkoj i Angeli Merkel pripisivati svu krivicu, a zaboraviti koliko je rusko partnerstvo bilo lukrativno za igrače iz drugog, trećeg ili čak četvrtog reda i za njihove prijatelje: od francuskog Macrona, nizozemskog Ruttea, preko notornog mađarskog Orbana i cijele niske austrijskih kancelara, do naših lokalnih igrača i mešetara. Niti ih je Merkel tjerala na Putinove čajanke, niti ih je Putin lasom hvatao – čekali su u redu na svoju šalicu.

I zaista je vrlo nepametno ponižavati Njemačku i njezine najviše dužnosnike, onako kako to osokoljen trenutačnim zapadnim potporama čini ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sa suradnicima. Između ostalog i odbijajući primiti njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera. Jer nakon ove krize, Njemačka će i dalje biti velika europska država. A Zelenski i prijatelji će tek poslije rata morati (na)učiti koliko su politička prijateljstva varljiva i promjenjiva.

Izvor:  Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija