Nikola Žic (KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1939.): O starim Hrvatima nedaleko Kosova Polja

Njemački etnograf Ivan G. Hahn (1811.-1869.), inače austrijski konzul za istočnu Grčku i vitez željezne krune trećega reda, dobro je poznavao Balkanski Poluotok i napisao nekoliko knjiga, koje nijesu bez cijene još ni danas. Njegove Albanesiche Studien (Jena 1854.) jesu osnovna radnja o Albancima, a njegovo za ono doba vrlo smiono putovanje od Beograda do Soluna i temeljiti opis toga putovanja u knjizi Reise von Belgrad nach Salonik, bijaše vrijednim poticalom za projektiranje i pomagalom za gradnju željezničke pruge dolinom Morave i Vardara iz Podunavlja do Egejskoga Mora

Drugo izdanje ovoga putopisa od god. 1868. je nagradila Bečka akademija znanosti. Njemu su priložene četiri rasprave o staroj povijesti Pomoravlja (Srbije) i dvije karte, od kojih je vrlo poučna ona, koja prikazuje porječje Morave i Vardara od njihovih vrelišta do ušća. Nju je prema Hahnovim podatcima izradio znameniti kartograf H. Kiepert u Berlinu god. 1867., a litografirao ju je F. Koke u Beču vrlo ukusno u mjerilu 1:1,000.000. Za ono doba je upravo savršena i prebogata svakojakim materijalom veoma slabo poznatih krajeva na Balkanskom Poluotoku.

Hahn je pošao na put iz Beča sa jenskim studentom Gottschildom, a u Beogradu mu se pridružio srpski artiljerijski major Franjo Zach (iz Brna, 1807.-1892.), tada zapovjednik vojne akademije u Beogradu, a kasnije general i zaslužan organizator vojske u kneževini Srbiji. Putovalo se dakako mnogo mjeseci kolima od Beograda preko Niša i Skoplja u Solun skrećući mnogo s glavnoga puta na stranu desnu i lijevu.

Glavni je cilj bio, da se upozna i prouči dolina Morave i Vardara za izgradnju spomenute željeznice, ali Hahna je uistinu zanimalo sve, i priroda i čovjek, sadašnjost i prošlost, materijalno i kulturno stanje. Idući iz Prištine preko Kačanika u Skoplje dobro je uočena orografska i hidrografska važnost kraja. Šar-planina i Karadagh (Skopska Crna Gora) izrazite su razvodnice moravskih i vardarskih voda tekućica, a u trokutu Priština—Prizren—Gnjilane — dakle u jugoistočnom dijelu Kosova Polja — vrelišta su istočnoj i zapadnoj Moravi, koje teku na sjever u Dunav, i Lepencu, koji na jugu utječe u Vardar. No u odlomcima svoje putopisne knjige, kojima je naslov »Janjevo« na str. 135. i »Gilan« na str. 141. zabilježio je Hahn zanimljivih vijesti o davnim hrvatskim naseljenicima u gnjilanskome kotaru.

Stara naselja Hrvata u sredovječnoj Srbiji i pod Turcima oko nekadašnjih rudnika nedaleko Kosova Polja nijesu posve nepoznata. Znade se nešto o njihovu dolasku u one krajeve, o životu i radu u prošlim stoljećima, pa o nestajanju i sadašnjem stanju u Novom Brdu i Janjevu, ali će biti dobro, da se saznade ono, što je njemački etnograf smatrao važnim, da se o njima zabilježi god. 1858., dakle pred punih osamdeset godina, kada je ondje bio.

Hahh doduše ne spominje izrijekom Hrvata, on govori samo o katolicima, koji govore hrvatskim jezikom (zove ga »serbisch«), no mi smo na čistu, da se njegove bilješke odnose na potomke onih Hrvata, koji su se još za Nemanjića doselili ovamo na vrelišta obiju Morava iz dalekih primorskih strana. Hahnova je ekspedicija na ovoj česti putovanja prošla Prištinom, Janjevom, Gnjilanima i Kačanikom. Bojeći se snijega i blata pred zimu, koja je dolazila, zadržala se ovdje malo dana, i to manje, ne samo nego bismo mi željeli, nego i manje, nego što je želio sam Hahn. On se naime baš ovdje razbolio, jako ga je mučila glavobolja, pa je na putu iz Prištine prema Skoplju morao skratiti svoj boravak baš među našim katoličkim svijetom u Janjevu i okolo njega, a u Novome Brdu nije ni bio, već su samo Zach i Gottschild na konju učinili onamo kratki izlet. Čini se da je ekspedicija provela među katolicima samo dva dana, naime po jedan dan u Janjevu i Gnjilanima, da se kroz klisure Kačanik požuri u Skoplje. Premda su spomenuti razlozi orografske i hidrografske prirode mnogo mamili Hahna, da im posveti više vremena, on je vremenskim i zdravstvenim neprilikama bio prisiljen na žurbu, koja nije bila na korist potanjega upoznavanja hrvatskih naselja.

Evo, po Hahnovu opisu, u slobodnom prijevodu najglavnije o stanju naših davnih iseljenika na vrelištu obiju Morava u jesen godine 1858.:

Janjevski katolički župnik Don Beriš (»Berisch«) pozvao je ekspediciju u svoju župu. On je gradio novu crkvu, pa je živo želio, da je ovi putnici vide. Ekspedicija krenu iz Prištine pored manastira Gračanice istočnim rubom Kosova Polja i onda uz potok Janjevo (danas Janjevska rijeka, teče u Sitnicu) do uskoga klanca, u kojem se sakrilo selo Janjevo. Nije pošla dobrim putem i ne bi bila sama stigla bez muke ka cilju, da im dobrovoljno ne pomogoše turski seljaci. Trebala je poći boljim putem, na kojem su joj dolazili u susret katolički seljaci sa svojim župnikom na čelu. Zbog ovoga se nesporazuma desilo, da su domaći Hrvati, koji su čekali odlične goste s osobitom radošću, stigli kući jedan sat i po iza svojih posjetnika.

Župnik Don Beriš, Albanac, bijaše čovjek niskoga stasa i čiloga izgleda, a približavao se četrdesetoj godini. Rodio se u Skadru, a nauke je svršio u Rimu kod Propagande. U Janjevu je župnikovao već četiri godine, tako da je potanko poznavao prilike i neprilike čitava kraja. Hahn žali, što mu glavobolja nije dopuštala, da temeljito iskoristi prigodu, kako bi se obavijestio o svemu, što ga je ovdje zanimalo. Samo je površno pregledao gradnju crkve i odmah legao na počinak u susjednoj kući, koju mu je župnik stavio na raspolaganje. Već slijedećega dana su gosti otišli. Hahn je u pratnji župnika Beriša nastavio put kolima u Gnjilane, a Zach i Gottschild poduzeše izlet u Novo Brdo. Kako je Hahn bio još uvijek zbog bolesti glave neraspoložen, mogao se propitkivati samo o najbitnijim stvarima. Župnik mu je pripovijedao o svojoj župi i o susjednim katoličkim župama Skopske Crne Gore slijedeće:

Janjevo broji 150 katoličkih kuća sa 1720 duša, pa 22 albanske kuće muslimanske vjere i 20 ciganskih, također muslimanske vjere. Katolički stanovnici govore u kući hrvatski, a živu od obrta lijevajući mjed, od koje prave različite predmete, naročito svijećnjake za kuću i crkvu, prstene i žličice za kavu.

Te obrtnine prodavaju po Srbiji i Bugarskoj, Vlaškoj i Moldavskoj. Njihovi proizvodi nijesu osobiti. Žličice znadu primitivno također posrebriti nasuho. Nekada su nudili svoju robu također na jugu, pa su križarili po svoj Macedoniji sve do Bitolja, Soluna i Seresa, ali sve jači uvoz savršenijih i jeftinijih fabrikata iz Europe potisnuo ih je iz ovih južnih područja. Ista se pojava konkurencije opaža i u onim krajevima, u kojima još sada trguju, sve više i više, pa je sigurno, da će kovna industrija Janjeva potpuno propasti u nedalekoj budućnosti.

S obzirom na to nastoji Don Beriš (taj se titul Don daje kao u Italiji ovdašnjim katoličkim svećenicima), da se njegovi župljani obrate poljodjelstvu. Njegov utjecaj je vrlo jak i uspjeh već vidljiv, ne samo kod katolika, nego i kod Turaka u Janjevu.

Pošlo mu je naime za rukom, da svi seljani bez razlike vjere složno i sporazumno podijele među sobom ona plodna zemljišta ispred janjevskog klanca, koja su nekada dobili od turskih vlasti za pašu svojih stada, i sada svaki posjednik obrađuje svoj dio kao njivu. Ta je dioba izvršena posve mirno, i pašnjak je u pojedinim česticama pretvoren u ratarsku zemlju privatnoga vlasništva.

No Don Beriš se ne brine samo za materijalno pridizanje svoje općine. On gradi i crkvu. Gradnjom prostrane crkve stiče zaslugu, koja se može potpuno ocijeniti samo onda, ako se shvate tisuće poteškoća, koje treba svladati kod ovakova pothvata u ovoj zemlji. Premda je župnik dobio izričitu dozvolu vrhovnih turskih vlasti, da slobodno gradi crkvu, ipak su lokalne vlasti na poticaj turskih susjeda, kojima je veliko značenje ove nove crkve, posve očito za svu okolinu, dugo vremena smetale i zanovijetale, no on je napokon izgubio ustrpljivost i na gradilištu podigao tursku zastavu, pa je pod njezinom zaštitom položio temeljni kamen. Sada se protivnici dakako ne usudiše odupirati se na silu gradnji crkve. Ali ipak neprestano razmišljaju, kako bi spriječili nastavak i završetak započetoga rada. Don Berišu se sad sudom, sad silom osporava vapno, kamenje, pijesak, podvoz, sve, a i njegov je život došao u pogibelj već nekoliko puta.

Tako se Hahn na pr. i u Gnjilanima namjerio na Albanca muslimanske vjere, koji ga je sa suzama u očima uvjeravao, da je nevino proganjan zbog pokušanoga umorstva nad župnikom, a dospio je pod istragu, jer je po noći bio u župnikovu stanu i bježeći odanle ostavio u njemu svoju sjekiru, koja se ne smije smatrati nikakovim dokazom za neke njegove tobožnje zle namjere. Lako bi bilo nabrojiti mnogo drugih uzroka, koji su uzbuđivali Turke protiv kršćana radi gradnje crkve. Tako su na pr. kršćani upotrijebili Hahnov put iz Janjeva u Gnjilane, da znatnu svotu zaostalih poreza, zbog kojih su bili opomenuti već više puta, ovom prilikom ponesu i izruče vlastima u Gnjilane, jer se inače nitko nije pouzdavao poći onamo s novcem, a bez zaštite.

Nova crkva nije izgrađena, i ne zna se, kada će biti gotova. Izgrađena su samo četiri osnovna zida, a dalje građenje je zapelo prije godine dana, jer nema novaca. Kršćanske su obitelji dale besplatno podvoz i ručni rad, kamenje i drvo, a imade već ondje i drva za krov. Izdatci u gotovu novcu vrše se dakle samo za dnevnice radnika u vapnenici i zidara na crkvi. Zidarska je radnja izuzetno dobra i solidna. Prozori i vrata imaju kamene pragove (Gesims). Nacrt crkve je izradio sam Don Beriš.

Dimenzije su prema europskom shvaćanju dakako skromne, ali one odgovaraju obiIato potrebama janjevske župe. Na Zapadu bi ovakova crkva izgledala doduše malena, no u ovoj će okolici nadmašiti sve osim manastirske crkve u Gračanici. Kod lijepe katoličke crkve će se sagraditi i kuća, u kojoj će biti pristojan stan za župnika i školska soba. Škola već postoji, a učitelj je neki Skadranin, koji uči djecu čitati i pisati hrvatski i računati sve četiri vrste računa.

Nije čudo, što je Sv. Stolica imenovala župnika Beriša biskupom s naslovom albanskoga grada Pulati. Hahnu je pokazana također stara crkva, koja jedva zaslužuje to ime. To je kukavna baraka nalik na staju. U njoj je soba, u kojoj stanuje župnik i služi sv. misu. U njoj su na podu vrata (Falltur), kroz koja se ulazi u podrum. Ondje dolje se još pred dvadeset godina morala služiti služba Božja! Takove su prilike bile u ovome kraju do nedavna, a sada su ipak nešto bolje.

Pogled na ovu rupu i na novu crkvu u gradnji, nedaleko Kosova Polja, predočuje nam put, kojim se socijalna kriza kreće na Balkanskome Poluotoku, mnogo drastičnije, nego svaki drugi opis. Hahn moli čitatelja, da se dobro zamisli u ovaj kontrast, ako želi, da njegov sud o sadašnjem socijalnom stanju u europskoj Turskoj počiva na činjenicama, a ne na pričama. Pri tome se ne smije zaboraviti, da se u svemu ovom kraju, kad se želi upoznati neznanac na pitanje »tko si« dobije odgovor: ja sam kršćanin, Turčin, židov ili Franak (zapadnjak), a uzalud bi svaki Europljanin očekivao odgovor: ja sam Bošnjak (»Bosniake«), Vlah ili Grk, jer ovdje nitko ne mari za narodnost, nego svakoga zanima u prvome redu vjeroispovijest neznanca, pa se prema odgovoru u spomenutom smjeru udešavaju odmah simpatije ili antipatije i sav socijalni odnos među ljudima. Istaknuti se dakle kontrast ne odnosi možda samo na sporedno, nego je on glavna osnovka svega ovdašnjeg društvenoga života.

Stoga treba odvažnome svećeniku Berišu od svega srca željeti brzi napredak i sretnu izgradnju crkve, jer će novi Božji hram ojačati sveukupni socijalni položaj ovdašnjih katolika, ne samo u njihovim vlastitim očima, nego i pred albanskim mještanima i susjedima muslimanske vjere, a jamačno će trgnuti iz otupljenja (Verdumpfung) također izokolne kršćane pravoslavne vjere.

Doista je crkva u Janjevu već poslužila primjerom u neposrednoj blizini, kako se opaža u selu Novoj Gušterici, jedan sat puta niže niz Janjevsku rijeku, gdje se na neizravni poticaj katoličke crkve u Janjevu gradi pravoslavna crkva, koju je Hahn na prolazu također posjetio.

Janjevskoj župi pripadaju u Prištini četiri katoličke kuće i 28 kriptokatoličkih obitelji, a to su one, koje se u javnosti smatraju muslimanskima, a potajno ispovijedaju katoličku vjeru.

Druga je katolička župa u gnjilanskom kotaru, južnije od Janjeva, na sjevernom pristranku Crne Gore. Središte joj je u selu Letnici, a Letnica je udaljena od Gnjilana šest sati hoda. U Letnici je 25 katoličkih kuća, a toj župi pripadaju još ova sela: Šošare (Schaschare) sa 40 kuća, Stubla (po prilici jedan sat hoda još južnije od Letnice — kaže Hahn, ali se vjerojatno vara, jer Stubla leži baš na sjeveru od Letnice) sa 20 kuća, onda 10 minuta odavle (sudeći po karti mnogo više!) Vrnavo Kolo (»Vernavakolo«) sa 10 kuća i četvrt sata dalje Vrnez (»Vernosa«) sa 6 kuća, pa podrug sata Stubla Deps sa jednom kućom i konačno Binač (»Bintscha«), dva sata na zapad od Stuble, s pet rimo-katoličkih i 22 grko-katoličke kuće.

Ova je dakle katolička župa brojem mnogo manja i rasezanjem mnogo prostranija. Broj kripto-katolika je u letničkoj župi veći nego u janjevskoj. Njezinih 17 obitelji je pred malo mjeseci izjavilo turskoj vlasti u Gnjilanima, da ispovijedaju katoličku vjeru, i vlast je to očitovanje prihvatila na znanje. Znak boljega vremena. Tih 17 obitelji pripada rodu onih 25 katoličkih obitelji, koje su god. 1846. zajedno sa svojim župnikom Don Antunom Marijavićem otjerane odavle (»aus Lesina«) u maloazijsku Brussu, jer su već onda htjele, da pred vlastima budu priznate katoličkim obiteljima. Od ovih 25 obitelji, koje se brojile 184 duše, 75 osoba se poslije četiri godine progonstva (dakle 1850. god.) povratilo u stari zavičaj, o kojemu je riječ, a ostale podlegoše patnjama izgnanstva s one strane Bospora. Ovi proganjani katolici potječu iz sela Stuble, Binča, Vrnava Kola i Vrneza. Sve je to jedna strahota, koja para srce, no čemu da se otvaraju stare rane, kad su eto ipak vremena postala mnogo blaža i onakovi su nemili slučajevi postali nemogući?!

Obje župe pripadaju katoličkoj nadbiskupiji skopljanskoj, kojoj je sjedište bilo odavno preneseno u Prizren, gdje je i danas. Prema posljednjim podacima broji čitava nadbiskupija manje od 10.000 vjernika, po svoj prilici 6500, koji su podijeljeni u šest župa, a to su pored Prizrena, Janjeva i Letnice (koju Hahn na ovom mjestu prema njezinu gorovitom smještaju nazivlje Karadag) još Jakova, Peć i Zumaj. Broj sviju katolika u sjevernoj Albaniji i Dardaniji iznosio je god. 1850. po Hahnovim informacijama oko 96.000 Ijudi. O tome imade vijesti i u njegovim Albanesische Studien na str. 19.

Broj sviju kripto-katoličkih obitelji u obje župe ne će iznositi više od 250, oko Prizrena će ih biti do 200 i oko Peći najviše 150. Prema tome iznosi broj sviju kriptokatolika (većinom Albanaca) u skopskoprizrenskoj nadbiskupiji najviše 600 obitelji ili 3000 duša, a drugdje i nema kriptokatolika. U Skadru se doduše govori o tri puta većem broju, ali Skadar nije jedino mjesto, gdje se sume iz dalekih strana podižu na kvadrat. Hahn nagađa, da su i ovi podaci, koje navodi, po svoj prilici pretjerani. No da su i pravi, oni ipak ovlašćuju na pitanje, da li, bez obzira na samo pravo, ne bi bilo u dobro shvaćenom interesu Visoke Porte, da primijeni svoje edikte o toleranciji (snošljivosti) također na ovo 3000 duša, jer koristi, što ih ona imade od ovih ljudi, kojima čini vjersko nasilje, nijesu ni u kakvu razmjeru s moralnom štetom, koja joj nastaje iz toga u javnome mišljenju Europe.

Porti je naime jedina korist nešto regruta. A kako dugo će još trajati oslobođenje kršćanskih podanika od vojne dužnosti? Ne bi li ovo 3000 duša, kad bi smjele javno ispovijedati katoličku vjeru, ipak morale plaćati glavarinu i ratni porez? Od toga bi Porti bilo više koristi. Kad se još pomisli na velike neprilike, koje je Porta već doživjela zbog svoga postupka sa kriptokatolicima, i na još veće zapletaje, u koje će zapasti, ako se progoni kriptokatolika nastave, onda mogu njezini iskreni prijatelji samo željeti, da njezini činovnici u kotarima, gdje imade kriptokatolika, budu što ispravniji i da ne prave poteškoća javnome ispovijedanju vjere. Ipak treba priznati, da vlasti u Gnjilanima postupaju bolje u posljednje vrijeme, a nada, da će se i druge vlasti povesti za njima, nije valjda varava.

Janjevo leži sakrito u klancu potoka istoga imena. Kuće su toga sela gradskoga izgleda, zbijene su gusto jedna do druge na strmim bočinama klanca. Čini se, da je današnje Janjevo preostatak starijeg većega grada, a možda je bilo središtem onih rudnika, od kojih se tragovi vide na putu od Janjeva do Gnjilana. Na to upućuje također kovna industrija, kojom se stanovnici Janjeva bave još danas. Na bočinama klanca prema nizini sačuvane su ruševine dvaju čvrstih zamaka (»Schlosser»). Njima je nekada jamačno bila zadaća, da brane ulaz kroz klanac u Janjevo. Staroga kamenja imade također kod tzv. stare crkve u Janjevu. Ono potječe, vele, od ruševina staroga grada, koji je ležao jedan sat hoda južnije od sela Janjeva. To se mjesto zove Baziović (»Basiowitsch«), a leži na Kosnici Rijeci. Dok je major Zach sa studentom Gottschildom bio na izletu u Novo Brdo, poveze se Hahn, koji još ne bijaše ozdravio, sa župnikom u Gnjilane. Kočija je pošla cestom uz Kosnicu rijeku (koja teče paralelno Janjevskoj Rijeci u Sitnicu) do njezina vrelišta i dalje niz drugi potok kroz hrastovu i bukovu šumu, gdje su opaženi mnogi tragovi staroga rudarskoga rada.

Gnjilane leži u kotlini. To je grad modernoga izgleda. Nije stariji od četrdeset godina. Osnovao ga je Rešidbeg iz Novoga Brda, a starinom iz Prizrena. Poslije podne stigoše Zach i Gottschild na konjima iz Novoga Brda u Gnjilane. Prema njihovu pripovijedanju Novo Brdo je stara sredovječna utvrda na visokom brdu. Na ruševnim gradskim zidinama su bolje sačuvani jedino tornjevi. Gradić leži na sjeveroistočnoj strani brda.

U njemu je 15 turskih i jedna kršćanska kuća. Sve su kuće građene od masivnoga kamenja, koje potječe od zapuštenoga zamka. Turci pripovijedaju, da je Novo Brdo bilo nekada znatan grad sa 6000 kuća, a kršćani čak podvostručuju taj broj. Premda ne treba poklanjati vjere ovim pretjeranim brojevima, osobito onda, kad se odnose na prošlost, ipak se nekadašnje cvjetanje ovog grada potvrđuje također vijestima turskih povjesnika i zemljopisaca, koji ga zbog njegovih bogatih rudnika srebra nazivlju »majkom gradova«, a to jamačno znači, da je Novo Brdo vrlo star grad. Ni za Janjevo ni za Novo Brdo se ne može reći, kada je taj rudarski rad ovdje prestao.

Novo Brdo leži izvan prometnih pravaca. Stoga nema ni trgovačke ni strateške važnosti. Kad su dakle propali rudnici, moralo je propasti i ovo naselje. To je posve prirodno. Većina se njegovih žitelja preselila u Prištinu i kasnije u Gnjilane. Stari se grad vjerojatno prostirao do južnoga podnožja brda, gdje su danas kod bugarskoga sela Bostana ruševine crkve i velike palače, u kojoj je stanovao Rešid beg i njegovi pređi prije preseljenja u Gnjilane. Hahn je ostao u Gnjilanima još jedan dan, a to je vrijeme upotrijebljeno za razgledanje okolice do Kačanika. U tom kraju nije opazio ni zabilježio više ništa, što bi bilo u vezi s našim davnim hrvatskim iseljenicima na vrelištu Morave.