Glagoljica: drevno pismo Istre

Iako postoje brojne teorije kako se glagoljica razvila, uobičajeni stav među slavistima i filolozima jest da ju je u 9. stoljeću po uzoru na grčku azbuku stvorio Konstantin Filozof, monaški Ćiril. I dok su drugi slavenski narodi glagoljicu izbacili najkasnije do 12. stoljeća, među Hrvatima je ostala u upotrebi sve do četrdesetih godina 19.stoljeća, iako ne u svim krajevima u podjednakoj mjeri

Ovo pismo koje je prvenstveno nastalo da bi se na njemu zapisivala božja služba i kršćanstvo približilo puku, s vremenom je u Hrvatskoj nadišlo tu svoju prvobitnu potrebu. Glagoljica je tako postala pismo duhovnih i svjetovnih spisa podjednako, ispunjavajući u potpunosti kulturne potrebe naroda. Njome su pisane crkvene knjige, gradski statuti i zakonici, književna djela, klesani su natpisi na kamenim pločama, urezivane poruke na raspelima, zvonima i  zidovima crkvi.

Glagoljica u Istri

Posebno se ukorijenila u hrvatskom primorju, na Krku i u Istri, pogotovo središnjoj, gdje je u upotrebi bila gotovo tisuću godina. Usprkos pritiscima drugih kultura, narod u Istri očuvao je glagoljicu tijekom svih tih stoljeća, vezujući je usko uz svoj narodni jezik i identitet. 

Neki od najstarijih i najznačajnijih glagoljskih spomenika nalaze se upravo ovdje. 

Plominski natpis iz 9. stoljeća glagoljski je natpis na zidu crkve svetog Jurja u Plominu. Na njemu je uklesan muški lik, pretpostavlja se ili prikaz Svetog Juraja ili Silvana, rimsko-ilirskog boga flore i faune, a iznad njega je glagoljski natpis u dva reda, nedovršen, na kojem piše enigmatično „ovo je pisao s“. 

U okolici Pazina nalazi se Grdoselo, u kojem je u 17.stoljeću sagrađena nova crkva, a u hodniku župne kuće pronađen je Grdoselski ulomak – glagoljski spomenik za koji se procjenjuje da je nastao u 12. stoljeću. O njemu se ne zna mnogo, osim što iz dopisa iz 1903.godine saznajemo ga je ugradio poznati župnik i da je pronađen u „starom gradu“. 

Supetarski ulomak, fragment kamene grede otkriven je pak sasvim slučajno 1987. među kamenjem urušenog samostanskog zida u Svetom Petru u Šumi. Potječe iz 12. stoljeća i kako su na njemu u prvom retku urezana ćirilična, a u drugom glagoljska slova, svjedoči o vrlo ranom suživotu ovih dvaju pisama na području središnje Istre. 

Najpoznatiji glagoljski spomenik u Istri vjerojatno je Humski grafit. Pronađen je na fresci u crkvi svetog Jeronima u Humu i najvjerojatnije datira iz druge polovice 12. stoljeća. Freske ove crkve jedan su od najvažnijih spomenika zidnog slikarstva u Istri, a sam zapis je bilješka popa glagoljaša o misama koje je održao za kovača Martina. 

Glagoljica u Istri nije se sačuvala samo u kamenu: svoje je značajno mjesto pronašla u rukopisima, ali i u tiskanim knjigama. O glagoljici i tiskarskom umijeću na istarskom području tako svjedoči poznati usklik žakna Jurja iz Roča, kojeg je zapisao na stranicama Misala kneza Novaka: „Vita, vita. Štampa naša gori gre.“. 

Aleja glagoljaša

Urezane, ispisane, oslikane ili tiskane… glagoljske su riječi ostavile neizbrisiv trag u povijesti i kulturi ovog naoko zabačenog kraja. U želji da u istarskoj svijesti održe taj tisućljetni napor ljudi da očuvaju svoj identitet, akademik Josip Bratulić i kipar Želimir Janeš u naše su doba podignuli jedinstveni interaktivni spomenik.

Duž sedam kilometara dugog puta između Roča i Huma, dva glagoljaška središta, postavili su jedanaest spomen-obilježja koja otkrivaju važne figure i trenutke povijesti ovog kraja, a Zvane Črnja dao im je naziv – Aleja glagoljaša. Čine je redom:

1. Stup Čakavskog sabora
2. Kameni stol Ćirila i Metoda
3. Sijelo Klimenta Ohridskog
4. Glagoljski lapidarij
5. Klanac hrvatskog Lucidara
6. Vidikovac Grgura Ninskog
7. Uspon istarskog razvoda
8. Zid hrvatskih protestanata i heretika
9. Odmorište žakna Jurja
10. Spomenik otporu i slobodi
11. Vrata Huma

Uronjena u prirodu, Aleja će vas provesti kroz razvojni put i povijesnu ukorijenjenost glagoljice među Hrvatima, posebice u Istri, a dobit ćete i jedinstvenu priliku naučiti pokoje slovo drevnog pisma koje je u istarsko selo donijelo pismenost i visoku kulturu. 

Izvor: www.terramagica.hr