Alen TOMIĆ: U rukama nepoćudnog
U svijetu u kojem se nemaš protiv nekoga ili nečega boriti, nemaš se niti za što ili koga boriti
Teško je sa sigurnošću tvrditi što li je Charlesu Robertu Darwinu bilo na pameti kada se na istraživačkom brodu uputio u susret Tihom oceanu. Možda je pomislio da mu se sreća napokon nasmiješila i izvukla ga iz akademske učmalosti Cambridgea dopustivši mu da osjeti sve čari i nesputanosti pustolova.
Mladić od svega dvadeseti dvije godine pridružuje se na nagovor uglednoj skupini znanstvenika i biologa u nastojanju da istraže tajne skrivene i razbacane po dalekim krajevima svijeta. Od njega se nije previše očekivalo, štoviše vjerojatno je i sam bio znatno suzdržan i bez jasno oblikovanih stavova. Pomalo u strahu od otvorenog mora a pomalo u neizvjesnosti od svega onoga što takvo jedno putovanje nosi sa sobom, Charles je pomno i promišljeno spakirao svoju prtljagu i opremio se svim neophodnim.
Vjerojatno se djelomično osjećao poput neke endemske vrste igrom sretnog slučaja ukrcane na Noinu arku. Njegov Ararat obavijen je maglovitim plaštem neizvjesnosti, a na licu mu se, dok Beagle isplovljava iz luke, zrcale pogledi ljubomornih zavidnika izmiješani s ostacima europskog sunca. Pred njim je cijeli život a plovidba je neprikosnovena metafora za predočavanje svega onoga što se na tom putu može dogoditi.
Brod je pristao u jesen 1835. uz otočja Galapagosa. Darwinovu pažnju najprije je privukla ljepota i raznolikost krajolika. Naknadno uočivši arhipelašku raznolikost endemskih vrsta u njemu se budi istraživačka znatiželja koja nastoji usporedno secirati do sada poznati svijet s ovim ovdje novim. Ključni teorijski izazov bio je u tome kako pomiriti ono dobro znano i poznato s onim ovdje novim i pomalo pomaknutim. Kornjače i rode na koje je nailazio i o kojima je radio iscrpne bilješke ukazivale su od otoka do otoka na morfološke razlike u građi tijela.
Čuđenju i pitanjima nije bilo kraja. Nakon skoro pet godina plovidbe Darwin je od svojih zapažanja izgradio teoriju, koja će, doduše ne odmah već postepeno kroz dva desetljeća, doživjeti kulminaciju 1859. objavom djela O porijeklu vrsta. Time će, sada već zreli znanstvenik, objaviti jednu od onih knjiga o kojima se danas puno priča i zna, a malo ili nikako čita.
Viktorijanska Engleska upoznat će se s principom prirode koji apostrofira prilagođavanje kao temeljno načelo života i njegova razvoja, sa zakonitostima nasljeđivanja kao preduvjetima za djelovanje te faktorom slučajnosti kao vrhovnom ironijom organskog i anorganskog gradivnog elementa svijeta.
Viktorijanska Engleska upoznat će se sa svim onim odlikama darvinizma zbog kojih je, kao i većina ostalih europskih monarhija, u političkom smislu nekoliko godina kasnije de facto izumrla. Prijepor koji je Darwin izazvao objašnjava se uglavnom pomoću dva kritička izvora: najprije religijskog a potom i monarhijsko-političkog. Oba su ishitrena i uglavnom odraz konzervativne uljuljanosti vremena koje više ne počiva na istim temeljima iz kojih je proizašlo. Darwinova će teorija tako istovremeno postati znanstvena teorija o evoluciji živih bića i socijalni projekt za razumijevanje društveno-političkih mehanizama uređenja društva. Recepcija je naprosto nadmašila izvornu autorovu namjeru.
Manje je pak poznato da je na tom petogodišnjem putovanju u Darwinovoj prtljazi bila prisutna i Biblija u koju je prethodno bio upisan datum i vrijeme stvaranja svijeta: 23. listopada 4004. prije Krista u 9 sati prijepodne. Kao što su poslovično u postolara najgore cipele, tako je i Darwin s vremenom postao najveća žrtva darvinizma, one sulude želje da se život pod svaku cijenu do kraja objasni u svim njegovim dijakronijski nijansiranim nedorečenostima, one sulude želje da se i u prilagođavanju, nasljeđivanju i slučajnosti pronađe dovoljno čvrst temelj za opetovanu znanstvenu i dakako političku indoktrinaciju svjetonazora.
Nastanak nečega takvoga kao što je darvinistička teorija evolucije je iz današnje perspektive cinično osmišljenih demokracija sasvim razumljivo jedva moguć. Naša zbilja odraz je samodopadnog konformizma jednog svjetonazorski beskrajno recikliranog povijesnog trenutka. Akteri suvremenog znanstvenog i društvenog miljea putnici su koji praznih ruku odlaze na putovanja, a darove koje nose isprazna su obećanja. U svijetu u kojem se nemaš protiv nekoga ili nečega boriti, nemaš se niti za što ili koga boriti.