Zoran FILIPOVIĆ (ZORO): Dosta su nas krali JEDNI S DESNA, sada neka nas malo kradu ovi DRUGI S LIJEVA!
U srijedu 17. travnja 2024. dolaze nam novi parlamentarni izbori – “praznik demokracije”. Na tim će se izborima, demokratskim putem, voljom naroda i demokratske većine, odlučiti tko će nas krasti u sljedećem period od četiri nadolazeće godine. Na tim se izborima odlučuje između dvije ubitečne opcije. Možemo demokratski odlučiti da li ćemo svi, kao narod, umrijeti od raka ili od leukemije. I to je neki izbor
Tumarajući bespućima interneta, pronašao sam fragment teksta koji se pripisuje glasovitom Sokratu, jednome od najznačajnijih filozofa svojega vremena i, ujedno, jednome od najznačajnijih filozofa zapadne tradicije, koji je živio, rodio se i umro u antičkoj Ateni u periodu od 469. do 399. godine prije Krista, dakle, otprilike 2.500 godina prije našega vremena. U duhu svoje filozofije Sokrat nije nikada zapisivao svoje govore i svoja učenja, te nije iza sebe ostavio niti jedno pisano djelo iz razloga što se, kako je sam govorio, s pisanom riječju ne može razgovarati niti polemizirati. Umjesto njega to su činili njegovi brojni učenici i sljedbenici. Jedan od njegovih najpoznatijih učenika bio je i glasoviti Platon. Sokrat je poznat po rečenici “Scio me nihil scire – Znam da ništa ne znam!”. Zbog svojega je učenja optužen da kvari atensku mladež, te je osuđen na smrt. U smrt je otišao dragovoljno iz poštovanja prema zakonima svoje zemlje. Umro je ispivši otrov.
Tako je govorio Sokrat:
“Demokracija će biti uništena. Siromašni će htjeti imetak bogatih. Mladi će htjeti biti uvaženi kao stari. Žene će htjeti biti kao muškarci. Stranci će htjeti prava starosjedilaca. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokracija će im sve to omogućiti. A kada lopovi i prevaranti demokratskim putem preuzmu vlast, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije!!!”
Zvuči li vam sve ovo odnekud poznato. Prepoznajete li i vi, kao i ja, da upravo živimo ove sokratove pradavno izgovorene proročanske riječi.
Demokracija, u svome izvitoperenom obliku, kakvu je sada imamo, dovodi na vlast najgore među nama, i upravo baš zbog tih demokratskih mehanizmama odlučivanja i biranja naših izabranih zastupnika, demokracija postaje ugrožena i trajno dezavuirana. Promatram to već neko duže vrijeme, kako u našoj domovini Hrvatskoj, tako i na planetarnoj globalnoj razini. Demokracija je postala samoj sebi karikaturalna ali, ne samo demokracija. U duhu Sokratovih riječi, izdvojio bih tri zla koja će nama – zapadnoj civilizaciji, dugoročno, neminovno doći glave. To su:
DemokracijaLjudska pravaPolitička korektnost
Na globalnoj razini, dovoljno je samo pogledati uzdanicu zapadne demokracije SAD – e, koja ne preže demokraciju u svijetu, u drugim navodno nedemokratskim zemljama, utjerivati čak i tenkovima i državnim prevratima. U već odavno započetoj predizbornoj kampanji za najnovijeg predsjednika SAD-a najizgledniji kandidat za sljedeći mandat na toj vrućoj stolici je iz redova američke Republikanske stranke, bivši američki predsjednik Donald Trump. Sjetimo se samo njegovog prošlog mandata, a posebice njegovog kraja. To je čovjek koji je, još uvijek nekažnjeno, 6. siječnja 2021. godine, uslijed nepriznavanja upravo demokratski provedenih predsjedničkih izbora, pozvao na oružanu okupaciju najvažnijih demokratskih institucija ove zemlje: Kongresa i Vrhovnog suda, smještenih u Washington-u na Capitol Hill-u. Bio je to, nedvojbeno, neuspio državni udar čiji su prizori nesmiljenog nasilja munjevito obišli cijeli globus, zbunjujući tako i dovodeći u dvojbu građane cijeloga svijeta. Sjetimo se, u ovome je neuspjelom državnom udaru bilo i ljudskih žrtava. Patološki samoljubnu osobu, izgledno, mogućeg budućeg američkog predsjednika Donalda Trumpa prati cijeli arsenal raznih sudskih tužbi za različita ne-djela koja je ovaj, očekivalo bi se, časni čovjek, počinio. To su ne-djela koja amerikanci ne praštaju nikome drugome u svijetu i zbog njih i u ime fantomske demokracije započinju čak i “časne” ratove, osim, izgledno, samo ovome čovjeku. Da nije tragično i opasno – bilo bi smiješno!
Svakim činom nekažnjavanja uporabe sile, nasilje je, prešutno, postajalo legitimni način postizanja političkih i državnih ciljeva. Na tome su valu nestale i u bijedu bačene mnoge zemlje svijeta, pa tako i nekoć prosperitetne arapske zemlje, zemlje obilja: Irak, Libija, pa čak i Sirija,.. Neka od ovih sustavnih uništavanja drugih zemalja s, velikim silama neželjenim režimom i politikom, blagoslovilo je i odbrilo čak i Vijeće sigurnosti UN-a. Pandorina kutija zla je tako trajno otvorena, a zlo je pušteno da nesmetano ureduje po cijelome svijetu. Naravno, tu je metodu objeručke prigrlio i najdugovječniji ruski suveren “Car” Vladimir Putin.
Vojna okupacija i nekažnjena aneksija ukrajinskog Krima, nezakonitim otimanjem teritorija Ukrajine od strane Ruske Federacije 26. veljače 2014. godine, u svijetu je prošla gotovo nezamjetljivo. Politika nezamjeranja i popuštanja, kao i u prethodnim slučajevima provedenim od strane SAD-a i njihovih saveznika, promovirali su novu međunarodnu doktrinu prava jačega, na uštrb dotadašnjoj proklamiranoj međunarodnoj doktrini jačine prava i pravde. Sve to je u Ukrajini, 24. veljače 2022. godine, dovelo do masivne vojne invazije Ruske Federacije na rubni ukrajinski teritorij. Tako je započeo besmisleni anakroni ruski rat za ukrajinski teritorij koji još i danas traje, uz nepotrebna besmislena razaranja i ogromne ljudske žrtve na obje zaraćene strane. Sjetimo se samo, kada se i kako Ukrajina, međunarodnim ugovorom, rješavala svojih nuklearnih arsenala. Međunarodni jamci njezine slobode i teritorijalne cjelovitosti bile su tada, kojega li cinizma, upravo SAD – e i Ruska Federacija. Pokrenuti rat protiv Ukrajine, uz izmjenu ustava Ruske Federacije, osigurale su samoljubivom ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, na nedavno provedenim “demokratskim” izborima, njegovu doživotnu vlast nad Rusijom.
Sličnu metodu korištenja rata kao dimne zavjese, te odvraćanja pozornosti sa svoga poodmaklog sudskog progona za korupciju pred izraelskim sudom, proveo je nedavno i izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Slabo uvjerljiva teza da izraelska tajna obavještajna služba Mosad, navodno najefikasnija u svijetu, nije znala za namjere palestinskog Hamasa za napad na Izrael, malo koga je uvjerila u to. Izglednija i vjerojatnije činjenica je ta da su upravo Mosad i izraelski premijer Benjamin Natenyahu bili ti koji su stvarno upravljali tom Hamasovom vojnom operacijom uperenom protiv židovskog naroda i židovske države. U ratu u Gazi Izrael je ponovo primijenio gotovo zaboravljenu međunarodno nedopuštenu metodu izgladnjivanja cijelog jednog naroda, u ovome slučaju Palestinaca, kao legitimno sredstvo postizanja ratnih vojnih ciljeva. U civiliziranome svijetu ta se metoda naziva GENOCID.
U svjetlu tih događaja, očekivalo se to već dugo, u ovu “ratnu igru” uključio se i Iran. U noći s 13. na 14. travnja ove godine Iran je uputio cijelu jednu osvetničku eskadrilu ubojitih bespilotnih letjelica i dalekomentnih ubojitih raketa na teritorij zemlje Izraela. Kako će se ova saga završiti po čovječanstvo – neizvjesno je. Neka nam dragi Bog svima bude u pomoći. Tjerali ste zeca, a istjerali vuka!
No, vratimo se mi u (S)lijepu našu. Kako je ono govorio Sokrat: “Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokracija će im sve to omogućiti. A kada lopovi i prevaranti demokratskim putem preuzmu vlast, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije!”.
A tko zapravo vlada Hrvatskom. Dvije su vodeće stranke. Jedna od njih je, navodno, konzervativna i desna, a druga od njih je, navodno, liberalna i lijeva. S obje te stranke upravljaju predstavnici bivše crvene buržoazije, crvene mladeži koja je život, i u vrijeme komunizma, a i poslije njegova pada, obilato kusala zlatnom i srebrnom žlicom.
Svaki od njih bi komotno mogao zamijeniti onoga drugoga u muljanju njegove stranke, i nitko u toj zamjeni ne bi primijetio nikakvu razliku. Niti jedan od njih dvojice nema nikakvi ideološki stav. Zoky bi komotno mogao na čelo HDZ-a, a Plenky na čelo SDP-a i nitko u tome ne bi primijetio ništa čudno. Njihove stranke, kojima upravljaju i manipuliraju, njihovi su na prepad zauzeti taoci koji, nakon tolikog protoka vremena, pate od “švedskog talačkog sindroma” gdje se talac, vremenom, poistovjećuje sa svojim otimačem i zlostavljačem. Tako predsjednik Zoran Milanović, navodno, desničari uzduž i poprijeko, dok mu SDP – e na tome izdašno plješće i drži svijeću, a navodno desni plenkovićev HDZ – e traži i nalazi zaštitu u SDSS-u Milorada Pupovca. Krajnje cinično, kada se zna recentna povijest ove zemlje. Oba ova stranačka i državna čelnika pate od ozbiljnog psihološkog poremećaja osobnosti. Dok predsjednika Milanovića lupa narcizam, premijera Plenkovića lupa njegov uzvišeni grandizam – psihološki poremećaj kod osoba koje sebe doživljavaju faraonski ozbiljno.
Osim nezajažljivog malignog narcizma, predsjednika Zorana Milanovića rese još i druge dvije ugodne vrline: lijenost i primitivizam. Predsjednik Vlade Andrej Plenković tu je u nešto boljoj situaciji – nije lijen i nije primitivan, što je u usporedbi s onim prvim, jako, jako puno. Zamislite kako su nam kriteriji tako nisko pali, da se traži (i dobija) tako malo.
Već svi prilično dugo pratimo kako je hrvatski međustranački politički govor zatrovan govorom mržnje i primitivizma, u čemu se svi, bez iznimke, nadmeću već godinama. Političke stranke u Hrvatskoj nisu politički oponenti već su politički neprijatelji. Dugo nisam shvaćao zašto se to događa s našim, tako bi to valjda trebalo biti, demokratski izabranim najboljima od nas, izabranim da nam vode ovu u, doslovce u krvi stvaranoj zemlji, dok mi nije napokon sinulo i prosvijetlilo me. Tolika je strast i borba mađu njima jer je u pitanju borba i grabež za plijen. A plijen je Hrvatska, i svi mi s njom. Pljačkati je nemilice, u sljedećem mandatu, time je motivirana ta strastvena stranačka borba. A koliko je ta jadna Hrvatska bogata pokazuje i ta činjenica da se već tridesetak godina nemilice pljačka, krade i razvlači, i da, ipak, još za krasti i te kako ima…
U srijedu 17. travnja 2024. dolaze nam novi parlamentarni izbori – “praznik demokracije”. Na tim će se izborima, demokratskim putem, voljom naroda i demokratske većine, odlučiti tko će nas krasti u sljedećem period od četiri nadolazeće godine. Na tim se izborima odlučuje između dvije ubitečne opcije. Možemo demokratski odlučiti da li ćemo svi, kao narod, umrijeti od raka ili od leukemije. I to je neki izbor.
Tko preživi – pričat će!
Zoran Filipović
Zagreb, 15. travnja 2024.