Pod hrvatskom zastavom hrvatski slikar i književnik Miro Glavurtić 1990.

Mjesečnik katoličke mladeži, „MI list mladih“, broj 10-11 od listopada-studenoga 1990., bio je u znatnoj mjeri posvećen utemeljivačkoj skupštini Hrvatskog vjerničkog zbora (HVZ-a) „MI“ (zapravo Hrvatskoga katoličkog zbora „MI“, koji je u toj fazi još čekao dopuštenje biskupske konferencije da smije u naziv staviti riječ „katolički“, a koje je uskoro i dobio), održanoj u Zagrebu 30. rujna 1990. u dvorani Župnog ureda Sv. Marka uz sudjelovanje 70 osnivača

Naslovnica mjesečnika katoličke mladeži “MI” list mladih, listopad – studeni 1990., XIV. god., broj 10-11.

U Proglasu javnosti HVZ-a „MI“, koji je objavljen u tom listu, između ostaloga piše da je Zbor osnovan kao društvena organizacija koja će okupljati katolike Crkve u Hrvata te da je on nastavak i novo uobličenje Zajednica mladih „MI“, koja je do tada postojala i djelovala u Crkvi, u nekoliko ogranaka i u središnjem vodstvu, već 14 godina. Duhovni vođa bio joj je vlč. Jozo Mario Tolj, kapelan u župi sv. Marka u zagrebačkom Gornjem gradu

Jedan od utemeljitelja HVZ-a „MI“ i član njegova Predsjedništva bio je i znameniti hrvatski slikar i književnik rodom iz Boke kotorske, Miro Glavurtić

O njemu je u navedenom Listu zapisano: „Njegovi pređi su u Kotor doselili s otoka Šolte (Maslenica). Završio je Srednju teh. školu u Titogradu i Šumarski fakultet u Beogradu. Osnovao je 1955. umjetnički pokret „Mediala“ gdje je bio glavni teoretičar i likovni kritičar. Od 1962. ima status slobodnoga umjetnika. Aktivno surađuje u mnoštvu časopisa i listova. Član je Udruženja književnika Srbije. Aktivno je surađivao s Josipom Suknerom u izdavanju edicije „Veliki Znak“. Izdao je više knjiga među kojima su poznatije: „Satana“ i „Pakao“. Zbog ovakvog rada često je proganjan i gotovo je upisan na sve crne liste koje su se stvarale na ovim prostorima. Oženjen je, otac dvoje djece. Živi i radi u Beogradu.“

Kako je poznato, godine 1993. Glavurtić je napustio Beograd i doselio se u Zagreb jer je, kako je sam navodio, u Srbiji u vrijeme Slobodana Miloševića izgubio mnogo dobrih prijatelja, iako su neki ostali uz njega, a doživio je i mnoge prijetnje smrću. U Zagrebu, gdje u kulturnim krugovima nije bio adekvatno prihvaćen, osnovao je 1995. sa suprugom izdavačko poduzeće Sion

U već spomenutom Proglasu navodi se da će organizacija djelovati na području Republike Hrvatske, gdje je i registrirana 15. listopada iste godine, te u drugim zemljama, u skladu s njihovim propisima. U proglasu se navodi da je HVZ „MI“ nastao „u trenutku duboke društvene i moralne krize, koja je posljedica višedesetljetnog totalitarizma, ali i u trenutku kada nastaje i stasa mlada demokracija. U tim prilikama Zbor je želio, kako se navodi „razvijati i utvrđivati katolički identitet, pridonositi obnovi Crkve, jačati katolički pokret, sudjelovati u novoj evangelizaciji svijeta i davati svoj prinos ukupnom društvenom boljitku.“

Uz to, ističe se da će osobitu pozornost i napor „Mİ“ „posvetiti moralnoj i duhovnoj obnovi društva, napose hrvatskog naroda, kojemu ponajprije želi na svoj način nesebično služiti.“ Osim toga, navodi se i da će HVZ „MI“ „njegovati i promicati sve pozitivne tradicije hrvatske katoličke baštine, jer zaobilaženje i ignoriranje onoga što nasljedujemo i u čemu rastemo vodi u pogibeljnu iskorijenjenost odnosno u gubitak vlastite samobiti“. Uz to, Zbor je osnovan kako bi poticao, podupirao i poduzimao sve pothvate kojima je cilj „istinsko čovjekovo dobro i dobro naroda“, ne prihvaćajući nametnuto odvajanje Crkve i društva. Proglas završava pozivom cijeloj hrvatskoj katoličkoj i ostaloj javnosti „da shvati i prihvati Hrvatski vjernički zbor MI kao prepoznatljivu formu hrvatskoga katoličkog pokreta, kao činjenicu i zbilju od koje se mnogo očekuje i koju će sve teže biti zaobilaziti“.

U sklopu istog broja „MI lista mladih“ objavljen je i prilog pod naslovom „Zbor“. U njemu su objavljena uz ostalo i programska načela „MI“-a. Deseta točka programskih načela glasi:

„HVZ „MI“ djeluje u konkretnim prilikama i u konkretnom, hrvatskom narodu; svjestan preobrazbe javnoga i društvenoga života u našoj Domovini, HVZ „MI“ će suočen s potrebama nove evangelizacije i duhovne obnove našega naroda, nastojati naviještati Radosnu vijest i živjeti je na dobrobit hrvatskoga naroda na pragu njegovih četrnaest stoljeća krštenosti; hrvatski narod mora ponovo naći svoje kršćanske korijene na kojim se temeljima održao, kao i svi europski narodi; danas kad govorimo o osobi, o pravima osobe (liberalna kultura govori o pojedincu) kad govorimo o demokraciji; kao kršćani katolici svjesni smo da je o istinskoj demokraciji moguće govoriti samo u društvu u kojem se ljudi prihvaćaju kao braća, kao sinovi jednoga Oca; stoga nužno moramo govoriti o solidarnosti i društvenoj pravdi; hrvatski je narod potrebit novog govora pa i kršćanskog vrednovanja svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.“

Uz Mira Glavurtića među osnivačima HVZ-a „MI“ bili su i brojni drugi vrsni hrvatski intelektualci i stručnjaci iz raznih područja. Iako je Zbor bio nepolitička i nadstranačka organizacija, treba napomenuti da su njegov prvi predsjednik i član Predsjedništva Zdravko Gavran (poslije je bio između ostalog i savjetnik prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana), prvi dopredsjednik, Ivan Tolj (poslije visoki dužnosnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske i general Hrvatske vojske), drugi dopredsjednik, mr. Neven Jurica (kasnije hrvatski veleposlanik i predsjedavajući Vijeća Sigurnosti UN-a 2008.) te treći dopredsjednik, Božidar Petrač (poslije uz sve ostalo i savjetnik predsjednika Tuđmana) bili članovi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ-a) od njezina samog početka.

Važno je istaknuti i u kakvim je političkim, društvenim i sigurnosnim okolnostima u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji Miro Glavurtić sudjelovao u osnivanju HVZ-a „MI“. Naime, jugoslavenski ustavno-pravni poredak bio je već ozbiljno narušen još od antibirokratske revolucije 1988./89., kada je Srbija poništila autonomije s elementima državnosti Kosova i Vojvodine te smijenila političko vodstvo Crne Gore i na njegovo mjesto postavila prosrpsku marionetsku vlast. U siječnju 1990., uslijedio je konačni raspad Saveza komunista Jugoslavije. Potom je JNA u svibnju razoružala Teritorijalnu obranu Hrvatske i naoružala lokalno srpsko stanovništvo na području buduće tzv. „SAO Krajine“. Zatim su na poticaj srbijanske službe sigurnosti, srbijanskog MUP-a i JNA Srbi u Hrvatskoj na području Knina, Obrovca, Gračaca i Korenice 17. i 18. kolovoza 1990., uz zaštitu jugoslavenske vojske, započeli otvorenu pobunu protiv novoizabrane demokratske hrvatske vlasti, čime je pokrenut proces realizacije velikosrpskog projekta, kojemu je konceptualnu i ideološku podlogu dao velikosrpski projekt sadržan u Memorandumu SANU-a iz 1986. Naposljetku, 28. rujna 1990., svega dva dana prije osnutka Zbora, Srbija je donijela vlastiti Ustav, kojim se praktički izuzela iz pravnog sustava SFRJ i proglasila punu autonomiju, odnosno samostalnost u političko-upravnom, vojno-sigurnosnom i financijskom smislu, uključujući vlastitu carinsku politiku.

Time si je uzela za pravo da po klauzuli poznatoj kao si volam (ako hoću), poštuje savezne zakone samo onda kada joj je to u interesu. Drugim riječima, Srbija je već tada preuzela za sebe brojne ovlasti koje su bile u ingerenciji savezne jugoslavenske vlasti i formalno-pravno prva napustila SFRJ, dok je pritom lažno optuživala Hrvatsku i Sloveniju za nasilni separatizam i protuustavni secesionizam. Sva navedena zbivanja vođena i planirana u Beogradu bila su uvod u skorašnji otvoreni srpski osvajački pohod na Hrvatsku.

Stoga, dolazak tada iz tog i takva Beograda u Zagreb radi javnog sudjelovanja u osnivanju jedne hrvatske domoljubne i rimokatoličke organizacije te zatim povratak i nastavak života u tom istom Beogradu, u predvečerje rata protiv Hrvatske, znači i jest bio uistinu iznimno hrabar i prkosan čin Mira Glavurtića – istinskog vjernika i hrvatskog domoljuba.

Na kraju ovog prisjećanja na velikog Bokelja prenosimo i njegov tekst u cjelovitu obliku pod naslovom „Jovan“, objavljen u već citiranom prilogu „Zbor“ od listopada-studenoga 1990., koji mu zasigurno nije olakšao život u Beogradu do odlaska 1993. U njemu, između ostalog, Glavurtić na sebi vlastit način gotovo proročki piše o neostvarivosti velikosrpskog projekta u Hrvatskoj, upozorava Jovana Raškovića da će zajedno s drugim akademicima i narodom što su ga „izludjeli“ udariti glavom u realnost. Miloševića, čije uhićenje priželjkuje,  naziva tiraninom i proziva akademike SANU-a zbog masovne potpore koju mu pružaju. Progovara o „osveti povijesti“ velikosrpskim projektantima koji obitavaju u „fatamorganama“, a „probudit će se u pustinji.“…   

Miro Glavurtić: Jovan

Izvadak iz teksta “Jovan” autora Mira Glavurtića, objavljenog u “Zboru” – prilogu “MI”-a lista mladih, god. I., broj 1., str. 11.

Nekada je priča o Ivici i Jovici, od kojih se jedan križa a drugi krsti, bila omiljena tema jugoslavenskih utopista. Htjelo se naglasiti u duhu Zmaj-Jove (dakle ne zmaj Ive) da su razlike beznačajne, ili, kako bi kazao Vuk Karadžić, svi su Srbi. Kao u vicu: u staroj Jugoslaviji smo bili na ivici (dakle ne na „jovici“) ambisa, a od tada smo napravili veliki korak naprijed.

Asimilacija Srba u Hrvatskoj sigurno nije bila uvjerljiva, bez obzira na trajne Raškovićeve traume, kada on i dalje ostaje Jovan, što mu nitko nije ukinuo, pa ni osporio. A u Srbiji se i danas pitaju: zašto svi Hrvati ne mogu biti kao Ivo Andrić, a svi muslimani kao Osman Karabegović. Mile Budak u razgovoru s Miroslavom Krležom, a taj razgovor između dva naša književna ekstrema bio je moguć i u vrijeme NDH, naziva Ivu Andrića, Jovo Andrić, ili točnije – pop Jovan, kao što u Kninu zovu Raškovića: oče Jovan. Sada i Bogdan Radica svjedoči kako je to Ivo Andrić održavao svoj književni i diplomatski rejting: „smatrajući se politički Srbinom“. Radica se, kaže, nije odricao svoga nacionalnog identiteta i Andrić se nije mogao načuditi „tvrdoglavom“ ponašanju svog diplomatskog kolege i pragmatički ga je savjetovao: „Što čekate? Učinite se Srbinom. S hrvatstvom se ne može živjeti.“ Shvatit će ga tek u Americi. A kao nobelovac Andrić je postao – komunist, bez uvjerenja jer mu nije ni trebalo, a nije ni komunistima smetao taj njegov nedostatak „klasne svijesti“, u sveopćoj nesvjestici. Ipak su ga pitali, hoće li ući u Partiju, i Andrić je odgovorio, zamislite: „Što Roćko (Rodoljub Čolaković) kaže. „I Roćko je kazao: „Neka uđe!“) I tako je i bilo. Dakle, to je jedna priča o asimilaciji, jedna andrićevska priča. Sada, u prvom broju bošnjačkog časopisa mladih, Voks, vidimo Andrića nabijenog na kolac, jer je „mrzio zavičaj“. Proglašavaju ga Markizom de Sadom. Gnusnija je bila njegova agonija nego Voltaireova, koju sam opisao u Paklu. Erih Koš je donekle opisao Andrićevu agoniju. Ublažio je ipak gnusobu. Što je to isplivalo pred licem Smrti?

Ovo ljeto je bilo toplo. Gorjelo je. Neke vatre je potpirio i Jovan Rašković. Ne valja o njemu pisati. Treba ga prepustiti zaboravu i preziru. Mirko Kovač ga nastoji definirati: „To je čovjek lignja“. Zbog prevrtljivosti i ludosti, koju pripisuje čitavom jednom narodu, i to svom. Nijedan narod to ne zaslužuje, posebno ne od svog vođe, koji je uz to i psihijatar. Da li smo možda u jednoj velikoj ludnici? Dobro je kazao Jean Gaston Bardet, čije knjige želimo prevesti i objaviti: „Psihoanaliza je kolosalni aparat za proizvodnju ludila“. Koliko jedan psihijatar može doprinijeti izluđivanju jednog naroda, ovoga ljeta nam je postalo jasnije.

Dne 17. kolovoza vladao je nemir, ne samo u Hrvatskoj. Bio sam u Budvi. Tamo su bili i Vuk Drašković i Novak Kilibarda, voda Narodne stranke, koji u Cetinju, dva dana prije, izjavljuje da su dva najveća neprijatelja srpstva – katolicizam i islam. Pripremaju se dobrovoljci. TV dnevnik predstavlja Kecmana i plaši nas spiskom dobrovoljaca. Tvrdim da neće opaliti puška, poučen dobrovoljačkim pohodima na Sloveniju. Za zajedništvo nema dovoljno ljubavi, ali za građanski rat još nema dovoljno mržnje. Dobro je stari Chesterton govorio da sva moderna zla dolaze od intelektualaca. Njegovo užasavanje intelektualcima možda je najbolje izraženo u romanu Čovjek zvani Četvrtak. Izdajemo za budvanski Mediteran djelo Nikolaja Berdajeva, Filozofija nejednakosti. To je suma modernih intelektualnih i političkih zabluda, koje se valjaju Europom, poslije Francuske revolucije.

Koliko je književnika ušlo u ove naše političke zbrke, da bi kaos bio još veći. Zgrada u Francuskoj 7 postala je paradigmatična. To je izvor mutne rijeke, koja valja talog. Iz zgrade Akademije širi se memorandumska magla i otrovni mijazmi. Ukoliko intelektualci i akademici poput Raškovića ne vide realnost, udarit će glavom u realnost. I narod koji su izludjeli. To je bumerang stvarnosti. Ne živi se u prividima.

S više ili manje pretjerivanja tvrdi se da je Rašković s 14 godina ubio ustašu, a u njegovoj primoštenskoj vili da je sastavljen „nepostojeći Memorandum“. Rašković ne priznaje ni svoje vlastite riječi na magnetoskopu. Piše dodvaračko pismo Miloševiću, ali komentar u Politici je pun prezira. Uvijek sam tvrdio da postolari i strojobravari bolje upravljaju državom nego što bi upravljali intelektualci.

Akademci masovno podržavaju Miloševića. Intelektualci hrane tiranina, a akademik Lavoisier je paradigma akademika u službi tiranije, i zabludjela svijeta; svoje ludilo platit će glavom u teroru 1794. godine.

Nesretni Charles Fort, iz newyorkškog Bronxa, kontestirao je ludilo Akademija, zadržavajući se na paradigmi Lavoisiera, kao i Fortovi učenici Pauwels i Bergier. Tvrde: Akademije su u službi nazadovanja. Akademik Lisenko (& co) je u službi Staljina, a srpska Akademija u službi Miloševića i to dok Joca Marjanović, ispred Skupštine, svečano poručuje Slobodanu: „Hoćeš li Temišvar!? Ako želiš sudbinu Čauševskog, imat ćeš je!“

Čudo jugoslavenskog novinarstva je Milovan Brkić. Spominjao sam ga, zar ne. Zajedno smo bili u Zapisu. Otkrivao je kriminal sudstva i policije. Sada se u Nezavisnim (listu koji potpisuje moj prijatelj Piroćanac) kandidira za šefa policije. Obrazlaže svoju kandidaturu. Kaže da bi odmah uhapsio Miloševića. Ustav daje velike ingerencije Predsjedniku, ali Bogdan Bogdanović, u Našim danima, tvrdi da bi u slučaju rata Milošević pao s konja, a to je svakako groteskna slika vojskovođe. Uostalom, dosta je i humora na našoj političkoj sceni. Svakako, crnog, ali ipak humora. I humor bi, dakako, mogao biti odlično oružje, ali se moramo naučiti služiti njime. Umjesto puškama i sjekirama.

U svakom slučaju, podržavam kandidaturu Milovana Brkića. Uhapsio bi i Dolanca, a pretpostavljam i Jakova Blaževića. Riječ revanšizam ga ne traumatizira, a i obećava pravedno sudstvo. U jutarnjim izmaglicama se katkada susretnem s Brkićem; posljednji put na parkingu jednog panonskog motela. Izmijenjamo pozdrave i osmijehe i idemo svojim putovima.

U Budvi je bio politički ringišpil. Kilibarda zastupa ideju ujedinjenja Srbije i Crne Gore, a u Krugu crnogorski nacionalisti prihvaćaju ideju, ali traže da se ta državna tvorevina zove – Crna Gora i glavni grad bude Podgorica, ili Cetinje. No, ovakav humor, u ozbiljnim vremenima, može posve kompromitirati Kilibardine i Bečkovićeve ideje ujedinjenja.

U Boki se, međutim, javila ideja autonomije, što je dodatno sablaznilo projektante Velike Srbije, za čije projekte arhitekt Bogdanović tvrdi da će se završiti s Malom Srbijom, poput nekadašnjeg beogradskog pašaluka.

To bi, dakle, bio taj bumerang, taj Nemezis, osveta povijesti, koja ne voli sanjare, trgovce maglama, one koji obitavaju u fata-morganama; probudit će se u pustinji. Ah, kako to da psihijatar Rašković nije proučio Vinchona i sve one psihologe koji govore o magijskim operacijama. Politička scena, pa i ona kninska, magijske su operacije, a uklete vrače s političke scene pogađa njihova vlastita vradžbina, kao Povratni udarac. (choc en retour). Salto morale akademika Raškovića opasni je salto mortale.

               Autor: redakcija portala Biram DOBRO, 16. siječnja 2025., Zagreb