Mit o švedskoj socijaldemokraciji u plamenu

Švedski model u političkom imaginariju mnogih i danas predstavlja sinonim vrhunca socijaldemokratske politike i dokaz mogućnosti kapitalizma s ljudskim licem. Izbijanje nereda u predgrađima Stockholma u svibnju stoga je moglo izazvati samo čuđenje i bespomoćnost mnogih komentatora. Catharina Thörn pokazuje zašto u predgrađima nisu gorjeli samo automobili nego i iluzije o naprednosti švedskog društva

Foto: pixabay.com
0

Čak i u Švedskoj. Naslov knjige geografa Allana Preda iz 2000. godine izranja mi iz sjećanja dok čitam izvještaje međunarodnog tiska o ustancima u Stockholmu.i Bilo je samo pitanje vremena kada će u Europi, zahvaćenoj dubokom ekonomskom, socijalnom i demokratskom krizom, ponovno izbiti urbani nemiri (nakon što smo im već svjedočili u gradovima Francuske, Grčke, Engleske i Španjolske). Pitanje je samo bilo – kada i gdje? Kada je siromašno štokholmsko predgrađe Husby buknulo, iznenađenje novinara bilo je gotovo opipljivo: čak i u Stockholmu! “Tko su oni?” pita se novinar Sky Newsa. A New York Times piše: “U Švedskoj ustanci dovode u pitanje identitet zemlje”.

Foto: pixabay.com

U svojoj obuhvatnoj historijsko-materijalističkoj analizi Allan Pred doveo je u pitanje dominantni imidž Švedske kao zemlje tolerancije i jednakosti, te pokazao da je duboko prožeta rasizmom i diskriminacijom. Pisao je o “prljavom metonimijskom triku” kojim se izolirane incidente koji uključuju pojedince pretvara u dokaz o ponašanju cijelih grupa ili susjedstva, što povratno racionalizira rasističke strukture koje uvelike karakteriziraju današnju Švedsku – diskriminaciju, marginalizaciju, isključenje.

Smrt švedske socijaldemokracije

Iznenađenje međunarodnih medija da je do pobune moglo doći u Stockholmu, navodno prosperirajućem “glavnom gradu Skandinavije”, proizlazi iz gotovo potpune ignorancije o procesima koji su se ovdje odvijali posljednjih tridesetak godina. Iza urbanih pobuna koje su Stockholm zapalile krije se druga, manje vidljiva revolucija: spori, namjerni i razorni napad na švedsku državu blagostanja. Urednici knjige Preobrazbe švedske države blagostanja (Transformations of the Swedish Welfare State) zaokret Švedske prema neoliberalizmu sažimaju ovako: reregulacija s ciljem podrške privatizaciji i marketizaciji javnog sektora; transfer odgovornosti na građane, koje se sada koncipira kao potrošače i suproizvođače; novi oblici disciplinske moći (pojačani nadzor i nove strategije policijske kontrole urbanih prosvjeda); novi oblici upravljanja (privatno-javna partnerstva); te napuštanje cilja pune zaposlenosti u korist “stand-by raspoloživosti”.ii Ove su politike implementirane, prije svega, putem restrukturiranja urbanih prostornih i društvenih odnosa.

Foto: pixabay.com

Švedska se u ovome trenutku vjerojatno liberalizira brže nego bilo koja druga zemlja zapadnog svijeta. U ožujku 2012. godine, dnevne novine Svenska Dagblat objavile su članak s naslovom “Liberalna revolucija”. Na temelju istraživanja koja je provela organizacija Heritage Foundation (desni američki think-tank), a koje su novine bile naručile, članak se hvali da je Švedska član “svjetske elite” u sferi privatizacije i deregulacije. Članak ponosno u sjećanje priziva 16. siječanj 2012., kada se na švedskom eBayu pojavila reklama za licencu za “slobodnu školu”, što je slavljeno kao veliki trijumf liberalizma.

No liberalni trijumfalizam maskira drugačiju stvarnost. Nedavni izvještaj OECD-a utvrdio je da dohodovni jaz u Švedskoj raste najbrže od svih ostalih istraživanjem obuhvaćenih zemalja, njih 34. Socijalna nejednakost najdramatičnije se očituje na urbanoj razini, oštro dijeleći bogate, korporacijske i birokratske dijelove centra glavnog grada od njegovih siromašnih predgrađa. Švedska stambena politika, koja je nekoć regulirala tržište nekretnina, od početka 1990-ih sistematski se demontira. Neprofitna općinska stambena poduzeća, stvorena da bi se svakome osigurao stambeni prostor, s posebnom socijalnom odgovornošću prema obiteljima s najnižim dohocima, privatizirana su, a nekolicina onih koja su privatizaciju preživjela, danas posluje po profitnoj logici.iii Deregulirano stambeno tržište u kombinaciji s politikama urbanog rasta (s načelom “rast prvo” na vrhu agende) neminovno stvara značajne nejednakosti: političke reforme postaju sve vidljivije na terenu, upisane u sve oštrije kontraste urbanog krajolika, njegove ulice i zgrade. Pune konzekvence tog procesa otkrit će budućnost, no već danas u trima najvećim gradovima Švedske svjedočimo porastu beskućništva, iscrpljenosti postojećih stambenih resursa i ozbiljnom manjku novog stambenog prostora. Program “Stambeni prostor za milijune”, iniciran u 1960-im i 1970-im s ciljem rješavanja nedostatka životnog prostora, danas je žrtva sistematskog uskraćivanja investicija, što za posljedicu ima da mnogi stanari danas žive u prostorima koji bi zahtijevali ekstenzivne renovacijske radove. No stanari su ti koji za te renovacije moraju plaćati, u uvjetima dodatnog pritiska u obliku rasta najamnina od preko 50 posto. Mnogi od njih nikada neće biti u stanju platiti te troškove, a stanari niskih primanja suočeni su s budućnošću kontinuiranog seljenja u dijelove koji još nisu renovirani i koje si stoga još uvijek mogu priuštiti.

Foto: pixabay.com

Gentrifikacija i pad investicija u postojeći stambeni fond dio su istog procesa, koji za posljedicu ima da jedan dio grada prosperira dok drugi propada. Prema izvješću “Područja urbanog razvoja”, u siromašnim dijelovima Stockholma više od 40 posto mladih ljudi između 20 i 25 godina ne radi, niti studira, dok istovremeno više od 50 posto djece odrasta u siromaštvu. Ključno je pritom da je urbanizacija u svom današnjem obliku duboko obilježena rasnim faktorom – centar Stockholma postao je temeljito gentrificirana enklava za bijele pripadnike srednjih i viških klasa, dok je u najsiromašnijim predgrađima sve više koncentrirano nebjelačko stanovništvo. Stigme mjesta i drugosti tako se preklapaju i duboko obilježavaju živote stanovnika predgrađa. Dakako, tokovi kapitala ulaze i izlaze iz Stockholma, ali se vrlo rijetko redistribuiraju. Nema “efekta kapanja nadolje” (trickle down effect). Upravo suprotno, akumulacija se, riječima Davida Harveyja, sve više ostvaruje izvlaštenjem. To je naličje prosperitetnog Stockholma – s onu stranu zavodljivog teatra potrošnje koji obilježava centar grada, ljudi se bore za život dostojan življenja ili samo za puko preživljavanje, dok im se zajedničke resurse kontinuirano trga iz ruku i privatizira.

Husby i pitanje demokracije

Nasuprot izvještajima nacionalnih i međunarodnih medija, koji ustanke predstavljaju kao problem neprilagođene mladeži – redom vandala i kriminalaca prema konzervativnom i liberalnom tisku, ili kao problem nezaposlenosti prema socijaldemokratskom, posrijedi je, prije svega, demokratski problem koji se tiče švedskog društva u cjelini. A taj problem traži radikalnu transformaciju trenutno vladajućih političkih odnosa u zemlji. Analizirajući pobune u pariškim predgrađima 2005. godine, geograf Mustafa Dikec napisao je da ih moramo shvatiti ne kao “bezumno” pljačkanje i palež, nego kao neartikulirane pokrete za društvenu pravdu. Taj zaključak vrijedi i za švedski kontekst, no ovdje pored toga svjedočimo i pojavljivanju novih, samosvjesnih, urbanih društvenih pokreta, koji otvoreno zahtijevaju pravo na glas i prostor. A tim se pokretima, i artikuliranim i neartikuliranim, moramo okrenuti da bismo razumjeli kako bi se Švedsku moglo demokratizirati. U otvorenom pismu objavljenom u tabloidu Aftonbladet, Pokret pantera iz Göteborga obraća se “naciji u plamenu” riječima: “Ako insistirate na tome da svako političko pitanje svedete na policijski problem, onda je možda vrijeme da na izborima počinjemo birati policiju umjesto političara. Još jedan dio ovog društva umro je u predgrađu Husby. Zato sada gledamo vatre. Ali to ste ionako već znali.”

Foto: pixabay.com

U najmračnijim tjednima prošlog prosinca u švedskim se medijima odigravala usijana rasprava o rasizmu, jeziku i kulturi. Iskustva svakodnevnog rasizma, u sistemu, u državi, u kulturi, u urbanom krajoliku, trivijalizirana su do nepostojanja. Rasizam je, još jednom, doveden isključivo u vezu s rastućim nacionalističkim pokretom u zemlji, kao da nema nikakve veze sa srednjom klasom, koja još uvijek čini golemu većinu u medijima, u politici i na sveučilištima. Pjesnik Johannes Anyuru tada je napisao: “Mi koji imamo roditelje iz crne Afrike morali smo svjedočiti kako pametni, obrazovani i ambiciozni ljudi u Švedskoj moraju pristajati na usrane poslove, svjedočili smo tome kako se njihovi životi i snovi pretvaraju u ništa zbog nečega u švedskom mentalitetu što očito ne umije prepoznati vrijednost u crnome licu. I tako su prolazile godine. Ta krv, koja je dugo kapala, sada je prelila čašu. Sjednite u tramvaj ili vagon podzemne i putujte do nebodera predgrađa i vlastitim očima pogledajte gdje se crna tijela smješta u Švedskoj: na periferiju, daleko od pogleda, u tišinu, u siromaštvo, duboko u središte borbe.”iv

Zatim, početkom 2013., započinje implementacija projekta REVA. Kao dio sve intenzivnijeg programa deportacije imigranata bez papira, REVA je policiji dala ovlasti da vrši granične kontrole u unutrašnjosti zemlje. Brojni svjedoci opisali su kako ih je policija zaustavljala nasred ceste ili u podzemnoj željeznici, bez drugog razloga osim što su na neki način “izgledali kao stranci”. Iskra koja je na koncu zapalila štokholmska predgrađa bila je, kao i u slučaju tolikih drugih urbanih pobuna, smrtonosna upotreba vatrenog oružja od strane policije. Nekoliko dana nakon ubojstva, društveni pokret Megafonen, aktivan u Husbyju, organizirao je manifestaciju i zahtijevao nezavisnu istragu. Policijski izvještaj, prema kojemu je ustrijeljeni muškarac umro u bolnici, ispostavio se kao lažan. Umro je u svome stanu, a hitna pomoć nikada nije ni pozvana. Ta činjenica, podsjetnik na nasilje koje policija u svakodnevnim upadima u stanove i pretresima vrši, a koje mladi iz Husbyja isuviše dobro poznaju, bila je benzin doliven na žeravicu koja već dugo tinja.

Foto: pixabay.com

Dan nakon prve noći u kojoj su automobili gorjeli, Megafonen je organizirao konferenciju za novine. Pričali su o policijskom nasilju i rasizmu. Riječi s kojima se susreću: “crnčuge”, “jebači majmuna”, “kmice”, riječi su koje im se upućuje ne samo u Husbyju. Nekoliko godina unatrag, kada je imigrantsko predgrađe Rosengård u Malmöu bilo u plamenu, rasističke izjave policajaca zabilježene su na videosnimkama – “jebena mala kopilad majmuna”. Istraga koja je uslijedila ubrzo je obustavljena.

Kada je premijer Fredrik Reinfeldt komentirao događaje u Husbyju, opetovano je pozivao na poštivanje “švedskih zakona” i “švedske policije”, zaključivši da je “na ljudima u Husbyju da taj problem sami riješe”. Jedva prikrivena implikacija jest da stanovnici Husbyja nisu Šveđani, a njihovi problemi nisu problemi Švedske. Stanovnici Husbyja sve to već dugo znaju. Zato se već neko vrijeme sami organiziraju. Njihova borba protiv investicijskog projekta Järvalyftet traje već godinama. Järvalyftet je najavljen kao veliki investicijski projekt u tom dijelu grada, temeljen na dijalogu s građanima i poboljšanju stambenih uvjeta. No stanovnici Husbyja ubrzo su shvatili da se “dijalog” više svodi na formu nego na sadržaj i da ne znači stvarnu participaciju. Posrijedi je bila politika čiste površine, temeljena na svemu osim na stvarnim potrebama četvrti. Megafonen, pokret stanara, nastao je iz toga, zahtijevajući stvarnu demokratizaciju, dajući glas marginaliziranima. Već godinama se bori za kontrolu nad četvrti i za interese njezinih stanovnika – protiv rezanja javnih budžeta, protiv renovacija koje za posljedicu imaju rast stanarina, za pravedniji grad. Megafonen je 2012. skvotirao kulturni centar koji je grad htio zatvoriti. Njihova borba za zajednicu inspirirala je ljude diljem Švedske na mobilizacije protiv privatizacije stambenog fonda, rasta stanarina i tendencije zamjenjivanja socijalnih usluga policijskim nadzorom.

Foto: pixabay.com

No recentna su zbivanja javne rasprave okrenula protiv Megafonena, koji mnogi krive za prizore automobila u plamenu. Odgovorili su u Aftonbladetu: “Megafonen ne podmeće vatre. Zašto novinari i političari toliko žarko žele da Megafonen denuncira ovu pobunu? Demoniziraju se mladi ne bi li svi mi tako previdjeli istinu – jer istina ima otrovan žalac. Urednički feljtoni i policija demoniziraju i Megafonen, tvrde da smo odgovorni za ovo što se događa – jer smo odbili šutjeti. Razumijemo da je neugodno, čak i depresivno, biti prisiljen reflektirati o onome što se u Švedskoj danas zbiva. To je još teže za vladu i policiju, ali i za velik dio medija, koji se moraju suočiti s činjenicom da su dio razloga zbog kojih se sve ovo događa. Mi sa svoje strane svjedočimo vladi koja na socijalne probleme odgovara s još više policije. Svjedočimo policijskoj brutalnosti i maltretiranju u svojim susjedstvima. Svjedočimo verbalnom rasističkom zlostavljanju, svjedočimo šakama koje smrskavaju lica, svjedočimo teškim ozljedama od udaraca pendreka. Svjedočimo policajcima koji svoje službeno oružje upiru u mlade i viču: ‘Pucat ću!’ Svjedočimo školskom sustavu koji se neprestano iznova ‘reformira’, dok mi, naši prijatelji, naša braća i sestre, i dalje moramo pohađati škole kojima nedostaju osnovni resursi. Svjedočimo da oni svoju djecu mogu slati u druge škole, drugačije od onih u koje mi idemo. Svjedočimo stambenim politikama koje stvaraju manjak stambenog prostora. Svjedočimo kako se ljudsko pravo na dom odbacuje u ime izgradnje još jednog luksuznog stambenog kompleksa za bogate. Svjedočimo kako nam stanarina sve oštrije raste, pod izlikom renovacija koje se svode na nanošenje novog sloja boje na fasade. Sada su svi na strani predgrađa i natječu se u predlaganju rješenja. Ali gdje ste bili prije nego što je sve ovo zahuktalo? Mi smo bili ovdje, organizirali smo instrukcije, predavanja i koncerte. Borili smo se za svoje kulturne centre i svoje domove. Sada nastavljamo ustajati u ime svoga susjedstva i svoga grada.”v

Novi urbani pokreti

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju, švedsku socijaldemokraciju nisu izgradili političari nego društveni pokreti. Radikalan radnički pokret položio je temelje švedske države blagostanja. Veliki štrajk stanara 1930-ih bio je polazna točka za stambenu politiku koja je “dobro stanovanje za svakoga” dugo prihvaćala kao centralni cilj političkih reformi. No švedska je država blagostanja sa širenjem političke kulture konsenzusa mutirala u nešto što je najtočnije nazvati tehnokratskom praksom odlučivanja, koja teži balansiranju zahtjeva poslovnih krugova i civilnog društva. Ta mutacija danas čini osnovu postpolitičke kulture Švedske, a s njom i osnovu za kontinuiranu eroziju standarda socijalne zaštite.

Foto: pixabay.com

Hanne Kjöller, uvodničarka u liberalnim dnevnim novinama Dagens Nyheter, tvrdi da je Husby postao Rorschachov test – ljudi u događaje učitavaju ono što odgovara njihovoj političkoj agendi. Kritizirajući Megafonen i ono što naziva “ljevičarskom analizom”, osporava da su mediji i političari zanemarili Husby i kao dokaz navodi broj članaka o tom predgrađu objavljenih tijekom posljednje dvije godine. Iako je točno da su pokreti u Husbyju pokrenuli javne rasprave o neuspjehu projekta Järvalyftet, a njihova kontinuirana borba za svoje zajednice privukla određenu medijsku pažnju, samo pridobivanje medijske pažnje za njih nije dovoljno, makar zadovoljavalo Hanne Kjöller. Stvarni izazov leži u promjeni situacije na terenu, a urbani pokreti koji niču diljem Švedske za cilj imaju postići upravo to. Stanovnici Husbyja nisu sami. U drugoj štokholmskoj četvrti, Alby, ljudi se bore protiv privatizacije općinskog stambenog fonda pod sloganom “Alby nije na prodaju – mi nismo na prodaju”. U četvrtima Gränby u Uppsali, Skarpan u Linköpingu, Pennygången u Göteborgu stanari se odupiru “renovacijskim planovima”. U Göteborgu, u četvrti Biskopsgården, Pokret pantera bori se protiv diskriminacije, rasizma i segregacije. To su samo neki od novih urbanih pokreta koji niču u Švedskoj, temeljeni na lokalnim borbama, ali sa zahtjevima koji upućuju na političku agendu koja nadilazi lokalnu dimenziju i ujedinjuje njihove borbe u kolektivni zahtjev za radikalnijom transformacijom švedske demokracije i integracijom novih glasova te tako teži stvoriti zajedničke prostore za drugačiji društveni i prostorni poredak.

Vatre jedva da su se ugasile, a budućnost je sada radikalno otvorena.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

Catharina Thörn

Izvor: lemondediplomatique.hr,

27. lipnja 2013.

Izvorno objavljeno na web-stranici New Left Project, www.newleftproject.org, 30. svibnja 2013.

* Catharina Thörn je istraživačica i predavačica na Odsjeku za Kulturalne znanosti na Sveučilištu u Göteborgu.

i Zahvaljujem Håkanu Thörnu i Tomu Slateru na korisnim komentarima na prvu radnu verziju ovog članka.

ii Bengt Larsson, Martin Letell i Håkan Thörn (ur.), Transformations of the Swedish Welfare State. From Social engineering to governance?, Palgrave 2012.

iii Eric Clark i Karin Johnson, “Circumventing circumscribed neoliberalism: The ‘system switch’ in Swedish housing”, u Sarah Glynn (ur.), Where the other half lives: lower income housing in a neoliberal world, Pluto 2009.

iv Brett Christophers, “A monstrous hybrid: the political economy of housing in early-twenty-first century Sweden”, New Political Economy, 2013.

v Megafonen, “We don’t start fires”, http://libcom.org/news/megafonen-we-dont-start-nop-fires-26052013

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.