Mistični sjaj zvijezda oduvijek je privlačio poetske virtuoze koji su umijeli dohvaćati ponešto od ljepote misterioznog univerzuma. Moljaše tako i krivodolski Ujević za strasnu „smrt zvjezdanoga stvora“,ispisujući mnogom prolazniku poruku prstiglu iz beskraja. Sposobnost za udivljenje rađa se u šutnji, u tišini duše koja ponizno kleči pred otajstvom nebeskih kretanja i to zna svako dijete u noći – svaki čovjek na rubu vlastitoga svemira.
I kad obični pas laje na mjesec, valjda mu se tako divi – pozivajući uspavane duhove da mu ugledaju lice – u srebrnoj aureoli lunatske tajne koja spava među zvijezdama. Ne poziva li ovakav smiraj na počinak od ljudske gluposti? Gluposti koja očito zna za mjeru beskonačnosti, zatočena u svojoj privatnoj galaksiji. Otužna je glupost, poput otoka u presušenomu moru, vesla u soli bljutavoj bez sjaja i jede u proljeću života svoju nerođenu djecu. Tko može usnuti pod takvim nebom dok Crna kraljica izvikuje kletve s Medvedgrada, da vode presuše…
U Hrvatskoj se već dugo ne spava tako dobro, barem kad su u pitanju petokrake zvijezde. Bilo da su crvene ili crne, one su rotirajuće ortodoksne – komunističke i feminističke uzdanice. Vijesnice su nekih budućih ideološko-političkih kretanja, od kojih su jedna tek minula da bi se druga nametnula, a broj krakova je ostao isti. Nekoć od Vardara pa do Triglava, danas od Vijeća za suočavanje s prošlošću do Hrvatskoga sabora, sporne su dvije zvijezde koje traže prevlast na zajedničkom nebu.
Stoga, ovaj tjedan očekujemo „kišu meteora“ koju je izazvala moguća ratifikacija Istanbulske konvencije – dok se ova partizanska, zvijezda, u međuvremenu malo odmara od klasne borbe. Da, to je taj rotirajući efekt od kojega mnogima pozlije, prije ili kasnije, a odluku donese onaj tko je najglasniji – Führer među nama! Svako osporavanje je bespredmetno, sloboda mišljenja više neće biti slobodna ako nije usklađena s parametrima novog zvijezdanog poretka. Utoliko je nužno pogasiti suvišna svjetlila, onemoćati im poziciju pa da sama padnu u eter, u prašinu zaborava: “Tko je bio čovjek, tko su bili ljudi – žena i muškarac?“
Demokracija je izbrisala sve granice, počevši od geografskih, nacionalnih, rasnih, religijskih i konačno spolnih i rodnih ograničenja. Afirmirala je internacionalno dehumanizirano općenje i ispotencirala anarhijski manjinski elitizam poduprt legalizacijom totalitarističkih metoda. Jer, zakon je zakon, mišljenja pokraj njega postaju nemoguća, zabranjena – kaznena umotvorina posljednjih Mohikanaca koji utočište mogu pronaći u prilagodbi nametnutom sustavu ili u apsolutnoj šutnji. Anti-autoritarni feminizam je na snazi, spreman pod crnom zvijezdom na „dekonstrukciju patrijarhata i drugih odnosa, utemeljenih na muškom autoritetu, kroz široku frontu i suradnju različitih neprivilegiranih socijalnih grupa.“
Cilj ovog zvjezdanog rata je uništavanje svakog oblika tradicionalnog poimanja uloga, spolova i rodova, uništenje obitelji i bračne svetosti, provođenjem zamisli queer politike rotirajućom interpretacijom svake društvene i socijalne norme. Prevedeno, ono što će queerovci proglasiti nepodobnim ponašanjem, mišljenjem ili djelovanjem, naprosto će morati biti ukinuto, sankcionirano i zabranjeno. Saveznike imaju na globalnom frontu, istomišljenike u stranim veleposlanstvima koji hrvatsko društvo nazivaju netolerantnim dok u vlastitoj zemlji u javnim medijima vrijeđaju tuđe vjerske osjećaje i na to se ne osvrću.
Naravno, tu su britanski i njemački mediji koji također participiraju u „prosvjetljenju“ nazadnog hrvatskog građanstva čiji političari nisu u stanju sami provesti mjere sveopće tolerancije čineći od čovjeka „ono nešto“ – proizvoljno kompariranje stvarnog i osjećajnog da bi bio ono što želi, ne nužno ono što jest. Istina tako postaje relativna, čak štoviše, ne postoji i ne trebamo je tražiti. Ona postaje modificirano-obrtajna konstelacija, nešto poput ringišpila ispaljenog u orbitu, bestežinsko stanje uma pred kojim prvi osjećaj koji se dogodi u letu postaje nenadana istina, koju onda samo treba ratificirati. Za nagradu, svi će dobiti šećernu vunu u duginim bojama, slikovnicu i transformirani identitet – „to be enterprided.“
Ovo bi moglo značiti da svi koji su pritusnuti ovrhama, mogu konačno odahnuti! Ako je bio dužan Šime, a Šime je sada odlučio postati Kata, onda ona nema ništa sa Šiminim dugovanjem. Eto, nije svako zlo za zlo! A kako je u mnogm „naprednim“ zemljama na snazi zakon kojim se odobrava spolno općenje sa životinjama, predlažem da i to uskoro ratificiramo u Hrvatskoj kako bismo skratili put do konačnog „prosvjetljenja“. Bilo bi dobro ozakoniti i animalnu bračnu zajednicu, ali i mogućnost da se onaj tko se osjeća kao koza ili jarac, dobije potrebna sredstva iz proračuna za instaliranje bradice i rogova. Mužnju, dakako, treba ostaviti kozi na izbor.
I dok se zvijezde mrijeste u svome petokratskome moru, i dok Crna kraljica isušuje vode života jer se više ne može nagoditi s Vragom, pjesnike i mistike ostavljam pod nebom udivljenja. Prepuštam ih prostranstvu otajstvenih dubina da kušaju u njima „nepoznate mogućnosti stvari“. Ona traju i rađaju nove sinove ideala, da se na ješku bola uhvate srca novih Kranjčevića i Ujevića, onih koji umiju za Istinu mrijeti:
„Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola…
… Il’ su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?“