Piše: Dražen Zetić
I zavapivši jakim glasom izdahnu (Mk 15, 37)
U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskršnja zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori… kroz usta uniženih proroka. U raspu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka…
… zaboravljene uskršnje nedjelje. Zamamni miris borova, čempresa… sjećam se Golgote ispunjene sunčevom svjetlošću. Sjećam se da sam nedavno otišao položiti crvenu ružu na Isusov grob… iznenada se sjetih i Goethovih riječi: Stoji križ gusto obavijen ružama. Tko je križu pridružio ruže… Uskršnji trenutci… Na početku sam spominjao Becketta i njegova uskršnja zvona – sada se prisjećam Bacha i njegove Muke po Mateju. Al’… o njima je isuviše toga rečenoga (njihovi blistavi portreti u raznim slikarskim tehnikama) prebivaju svugdje po ateljima, muzejima, katedralama, kavanama, kazalištima. Iskreno, radije bih govorio o jednom križevačkom režiseru, koji je susreo Boga u zrelim godinama svoga života. Jednom smo sjedili preko puta prekrasne grkokatoličke katedrale, kad sam u suigri vodenih nanosa jedne gradske fontane – prvi put čuo te divne (nezaboravne) riječi: Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane… to je zadnje uporište… Bog će Te sakriti u sama sebe… Dio tih riječi i sada odjekuju mnome…
Prije nepunih osamnaest godina, izgnan u vihoru stradavanja, naglo se izbrisah djetinjstvo. U polumraku jedne zore, u konvoju spasa… kao skupine beudina u svojim karavanama… zakoračili smo u nepoznato, još jednu datu neizvjesnost izmičućeg života. Te nesretne 92., istovarali smo kao hrabra djeca krcate kamione humanitarne pomoći… limene konzerve bile su dugo omiljene poslastica jednog dvanaestogodišnjaka. Bješe to moj zadnji Uskrs u zavičaju… Lipu su posjekli neki ljudi. Ohanula – prestala je cvjetati, kao i mirišljivi šljivini cvjetovi… U razaranju se ne daju utišati glomazne topovske cijevi… nakazne avionske bombe.. streloviti srebrni meci… Rijetko se događaju primirja… Izgleda da je bezbolnije dogovoriti nulti meridijan na Greenwich, negoli zaustaviti pobješnjele horde na onu divnu noć koja svojom svjetlošću raspršuje stravične tmine grijeha cijeloga svijeta. Izgleda…
… Previše je sirotinjskih popodneva… udovičinih vela na četvrtastim tv – ekranima. Nebrojena razorena naselja, jedino podsjećaju na vojnika dezertera koji u jezi vlastitog znoja strepi pred puščanim tanetom – koje će razoriti njegov tijelo, ugasiti njega… Umire li Uskrsli u ovozemaljskom smaknuću čovjeka? Teško je podnositi prizvuk smrtnosti… jer ne vjerujemo besmrtnosti! Od začetka rođenja, Dani Bog kleči, u onim blago sklopljenim Dürerovim rukama preklinje za dašak ljubavi nemali broj puta otvrdnjela čovjekova srca…
Bojimo se… preziremo susrete u kojima se razgolićujemo. Kako je to govorio sam češki književnik Franz Kafka, bojimo se sami stajati (goli) među obučenima… Sablasno je reći – ali kao što su se nekoć veličale neke vrednote, mistični doživljaji, danas se dičimo samo vanjskim znakovima vremena: dobro zakamuflirane fasade (make up), uglačane karoserije automobila, ističu se (lako prepoznatljiva) loga skupih košulja… naizust ćete reći – tzv. moderni stil života… Zar se ovaj / ovakav (iz)vanjski svijet ima obraza – pitati riječima raspetog Sina Božjega: Eloi, Eloi Lama Sabaktani…
Ako doista tako predano ljubimo Boga, zar ne bi trebali istinski tako ponizno ljubiti svoje Bližnje. Pa, makar netko bio i 0,1% čovjek, on je i dalje biće koje u svome ishodištu sadržava nerastaljivu jezgru ljubavi. Al’ tko smo mi da sudimo… Jadni su sudovi ljudski… Zar ime negdje kantar – koji će mjeriti koliko je netko čovječan u svojoj čovječnosti… Ima li igdje rendgen koji će pokazati koliko je netko duhovan u svojoj duhovnosti… Sve su to samo ljudski usudi i napose jedino uvijek nanovo okoštali ljudski sudovi… Ne sudite, da ne bili (o)suđeni!
Utišava li onaj zaboravljeni rabi iz Nazareta još oluje i mora? Iskapljuje li čaše ljudske patnje, do dna, do samoga dna? Zašto je i danas Nazarećanin odgurnut od čovjeka…? Na oceanima vremena sviće jedna maglovita misao: kuda današnji svijet ide – kamo on tako neobuzdano hrli…
No, na samu divnu uskršnju noć – samozatajni Dani Bog raskriva svoje neiscrpivo božansko srce u muci, krvi, znoju, smrti i besmrtnosti… s neizbrisivom porukom svijetu i malom sićušnom biću čovjeku: Ne boj se… Ja te ljubim… Od tebe neću odustati… iako ti odustaneš od mene…
Smiri se, ponosni čovječe! (F. M. Dostojevski)
… zar Ti moje probodeno srce ne može dati Mir…