Jedan od globalnih ciljeva Putina tijekom prvih dvaju mandata bio je pokušaj popunjavanja praznina multilateralnošću i multipolarnošću. Ukratko, htio je Rusiji vratiti kompleksno političko poštovanje i težinu koje se ne bi temeljila isključivo na oružju već i povijesnom značaju, diplomatskom i političkom iskustvu, vezama te utjecaju.
No, Putinovo „prokletstvo“ je bilo u tome što se, zajedno s obnovljenim, ali starim političkim elitama, nakon svakog neuspjelog pokušaja reafirmacije Rusije i rasta utjecaja drugih sila stalno vraćao konceptu neizbježnosti snažne vojne komponente.
Potraga za „pripadanjem“ i velikoj ulozi postala je lajtmotiv Putinove vanjske politike. Ukrajina, Sirija, Gruzija i druge ruske operacije su globalne i regionalne manifestacije želje za državnom samoaktualizacijom. U tom smislu, Moskvi je tijekom bogatih naftnih godina bilo lakše i prirodnije razvijati narativ „posebnog puta“ i stari model ponašanja nego se bezuspješno pokušavati adaptirati očekivanjima drugih.
Slijed događaja i pritisak zapadnih sankcija, popraćen dramatičnim padom cijena nafte djelomično je izolirao Rusiju i ozbiljno smanjio njen globalni utjecaj i privlačnost. U zapadnom političkom i sigurnosnom dijalogu, Rusija je postala sinonim za nevolje – neizbježno zlo kojeg treba potisnuti. Za Istok – povremeno udoban partner i izvor energenata.
Ipak, unatoč općeprihvaćenom mišljenju da smo zakoračili u novi Hladni rat, stvari bi se mogle za Rusiju promijeniti nabolje.
Prema posljednjim anketama Levada centra za analizu javnog mišljenja, većina ispitanika, njih 47% smatra da je glavna Putinova zasluga – realni povratak statusa velesile. Najveći propust je pak nepoštena raspodjela državnih prihoda.
Status velesile kao Putinovu zaslugu nakon aneksije Krima prepoznao je 51% ispitanika, što znači da je indikator u blagom padu. S druge strane, udio nezadovoljnih ekonomskim položajem porastao je na 10% u usporedbi s istim razdobljem.
U najširem smislu, to znači da bi demografski sredovječna i starija većina trebala početi ozbiljnije obraćati pažnju na ekonomiju i unutarnje probleme. Krpanje socijalnih i ekonomskih problema na račun vanjskopolitičkih avantura i sumnjivih uspjeha (Ukrajina, Sirija) vrlo je ograničena vremenom i kontekstom. Promjena ravnoteže ovih indikatora ukazuje na to da je zrelo stanovništvo zasićeno vanjskom turbulentnošću. Solidna popularnost druge političke opcije, Pavla Grudinjina na nedavnim predsjedničkim izborima to potvrđuje.
U političkom smislu, novi i ustavno posljednji mandat Putina nagovještava administrativnu, pravnu i zakonodavnu stagnaciju, ali istodobno otvara prostor za veću političku aktivnost. Sve političke opcije su na svoj način u stanju iščekivanja i nada. Aleksej Navaljni je ponovo aktualni generator prosvjeda; Ksenija Sobčak je postigla mali, ali pristojan rezultat na izborima uz veliko eksponiranje liberalnih i reformatorskih ideja na državnim televizijskim programima; Pavel Grudinjin i komunisti osjetili su da za režimsku većinu predstavljaju kakvu-takvu prijetnju dok se Putinovi krugovi brinu o tome da na kvalitetan način cementiraju svoj utjecaj.
U ovom procesu sredovječna demografija igra veliku ulogu. Najveći strah birača je da će nove političke snage izbjeći mirnu političku tranziciju i delegitimizirati sve što je dosada učinjeno: smanjiti vojsku, prepustiti određene međunarodne pozicije Zapadu, „rasprodati“ Rusiju, nametnuti državni osjećaj krivnje za politiku prošlih godina i tome slično.
Za sve političke snage ovo je istodobno problem i prilika. Za oporbu, ovakvo razmišljanje sužava manevarski i programski prostor ako se doista ozbiljno želi iz šačice nezadovoljnih transformirati u veliku snagu. Ako će oporba doista djelovati umjereno i promišljeno, vladajuća elita ne bi trebala vidjeti prijetnju za sebe. A to bi moglo rezultirati konvergencijom određenih politika, ideja i stavova te zaustaviti zakonodavnu radikalizaciju kojom se sada elita u Dumi paranoidno štiti od „stranih“ ideja.
Stoga pitanje „Što nakon Putina?“ za Rusiju i Ruse nije tehnički detalj u demokratskom procesu već skoro pa civilizacijsko pitanje koje obuhvaća apsolutno sva područja čovjekovog djelovanja i razmišljanja. U tom kontekstu, politički procesi imaju potencijal za kvalitativnu evoluciju prema boljim zakonima i boljim odlukama.
Zbog postignutog dogovora između zemalja OPEC-a i Rusije o smanjenju proizvodnje nafte te nedavnog američkog povlačenja iz sporazuma s Iranom, cijena nafte je već neko vrijeme u usponu i bliži se granici od 80 dolara za barel. Ruski proračun za razdoblje 2018.-2020. izračunat je na osnovi projekcija od 40 dolara za barel. Ukoliko ne dođe do povećanja proizvodnje, cijena bi mogla blago rasti li oscilirati na tekućoj razini, što je sasvim dovoljno da državni prihodi Rusije poprime optimističan ton.
Odluke Trumpove administracije, prvenstveno na području sigurnosnih i gospodarskih odnosa s američkim saveznicima i partnerima bacaju sumnju na američki kredibilitet i čvrstinu saveza. Visoki dužnosnici EU sve češće otvoreno sumnjaju u sposobnost SAD-a podržavati europski projekt. U tom nerazumijevanju Rusija poprima blaže obrise.
Daleko do toga da će EU u neko dogledno vrijeme normalizirati odnose s Rusijom. Ali ukoliko se Moskva odluči provoditi nenametljivu i rezigniranu politiku, može barem računati to da se trenutno stanje neće pogoršati.
Za EU je politika SAD-a kudikamo veće razočaranje nego politika Rusije i to je jedna od rijetkih prednosti Moskve. Konstruktivnim umjerenim stavovima, Moskva može izgledati bolja nego što jest. Ukoliko se Sjeverni Tok 2 doista ostvari, Putinov režim dobiti će priliku da pokaže vrijednost pragmatizma i energetskih odnosa i preko Njemačke izgladiti oštre rubove u percepciji mnogih europskih zemalja.
Na globalnoj razini vidljivo je formiranje grupe zemalja sa sličnim vanjskopolitičkim pogledima, u kojoj su Kina, Rusija, Iran i Turska zasad najviše eksponirane. Autoritarni i slični režimi vrlo teško surađuju, a njihovi su mogući savezi uvijek rastrgani osobnim ambicijama vođa i nepoštivanjem pravnih normi i sporazuma. Zato ova grupa zemalja ne može postati čvrsto vezana organizacija ili struktura.
No čak i oportunistički vezani, svaki sa svojom privatnom regionalnom i globalnom agendom predstavljaju zanimljivu i utjecajnu formaciju koja na račun svoje religiozne, ideološke, civilizacijske i vrijednosne raznolikosti može biti primamljiva drugim, manjim zemljama. Kakvo god da bilo – časno ili nečasno – Rusija je tu našla svoje lidersko mjesto u kojem može provoditi svoju politiku i dobivati pohvale bez potrebe za dokazivanjem na Zapadu. Moguće je da će se nastavak podudaranja ciljeva tih zemalja i nastavak njihove kvazi-sinergije pozitivno odraziti na rusku vanjsku politiku zbog satisfakcije ambicija na ovakav alternativan način.
Rusija je prevelika da bi bila izolirana, a međunarodna scena previše raznolika da bi bila marginalizirana. Međunarodne i unutarnje okolnosti su takove da mogu prouzročiti određene pomake, blago preusmjeriti rusku politiku i činiti Rusiju aktualnom. Ta aktualnost će se i dalje temeljiti na staroj konstrukciji vojske i teritorija. Za kvalitativne promjene potrebno je puno više odlučnosti, rizika i senzibiliteta. No, za razliku od prošlih godina, Rusija po prvi puta ima priliku odmaknuti se od egzistencijalnih briga i odnosa sa Zapadom i posvetiti pametnijem i kvalitetnijem razvoju.
Autor: Branimir Vidmarović
22.05.2018.
Izvor: seebiz.eu