Foto: pixabay.com
Trenuci ispunjeni hrđom. Pusto predgrađe grada.
Zidovi zarobljeni odsjajem sunca… bez povoda… bez najave…
na prepad… prevareni…
Samotni sati u jeseni… sporo hlape k’o miris prolivena konjaka
na dotrajalom kafanskom stolu.
Gdje li si noćas!? Čije ti ruke,
skrivaju lice:
moje… nečije tuđe… strane… hladne… zgrčene… nepoznate….
samo, ne moje…
… kao Tolstoj na zadnjoj željezničkoj postaji,
u srcu Rusije…
… kao Buddha dok je plakao na gorama Astrahana….
k’o bijedni angolski rob prije svitanja…
još ti se nadam –
u blijedim sajmišnim licima… u prodavačicama cvijeća na prljavim kolodvorima,
ljupkim djevojkama što svakodnevno lepršavim lila haljinama
prose poglede sumanutih gradskih taksista…
Mi kerida…
Ima li igdje u svijetu:
ne napaćenih ženskih srca…
Ima li ih igdje… ne zarumenjelih zbog čari ljubavi… ne razigranih zbog šapata strasti…
Ima li ih igdje… neokrnjenih… netaknutih… ne osramoćenih…
ne pogaženih… ne iznevjerenih…
Mi kerida…
Ne. Nema ih….
Ni na jednoj strani svijeta… Ni na jednom djelu neba…
Mi kerida…
Ne. Nema ih…
Foto: pixabay.com
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=yCC_b5WHLX0