Napomena: Ovaj razgovor Andrije Tunjića s akademikom Golubom u skraćenom je obliku pod naslovom “Ivan Golub, Sloboda treba biti bogolika” objavljen u: “Vijenac”, Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, godište XXIII, broj 550, 2. travnja 2015., str. 4-5.
Dobrotom i odobrenjem akademika Goluba s radošću prenosimo cjelovit razgovor zahvalni za poticaj koji nam time daje. Nadamo se opravdati ga.
Ivan Golub; teolog, književnik i znanstvenik, član pet Akademija, autor brojnih knjiga i članaka, dobitnik brojnih nagrada, autor je i svojevrsne literarne autobiografije Običan čovjek, koja je nedavno tiskana u drugom, dopunjenom izdanju naklade Ljevak. Autobiografija i skori Uskrs povod su ovom razgovoru s Ivanom Golubom.
Profesor, pater, akademik, kako?
Najbolje je Ivan Golub. Na posjetnicama sve što je ispred, iza, iznad, ispod imena manje je od samog imena. Postojanje je Božji dar, kao dlan na koji On stavlja svaki daljnji dar. U biografskim bilješkama neki navode moje dužnosti i djelatnosti, a izostave: svećenik.
Svećenik je više od imena, to je veza s transcendentnim?
U poslanici Hebrejima čitamo: „Svećenik se uzimlje od ljudi, za ljude, u njihovu odnosu prema Bogu, sam ogrnut slaboćom da bi imao razumijevanja za one koji griješe iz neznanja“. Evanđelist Marko bilježi o Isusu: “Pozvao je one koje je – htio.“ To su apostoli, budući biskupi i svećenici. Nije kao u Starom zavjetu, gdje je postojalo svećeničko pleme Levijevo. U Novom zavjetu svećenikom se ne postaje nasljedstvom i rodoslovljem, već izborom i pozivom. Isus ih je pozvao, bilježi Marko, da budu s Njime kao prijatelji i da ih šalje. Na zadnjoj večeri odredio je da Njemu na spomen obavljaju večeru, euharistiju, svetu misu, u kojoj je i On prisutan.
I za svećenika i za umjetnika potreban je dar, što znači da je u vama prisutan homo ludens (igra) i imago Dei (slika Božja). Kako to dvoje uspijevate objediniti.
Čovjek slika Božja i igra je okosnica mojih bogoslovnih i umjetničkih zanimanja. Slika Božja počela me je zaokupljati još za studija bogoslovije, kada smo u vrijeme blagovanja trebali na zborištu/ambonu, kao vježbu propovijedati. Ja sam propovijedao o stvaranju svijeta i stvaranju čovjeka na sliku Božju.
Tu propovijed bio sam zaboravio dok nisam studirao na Papinskom Biblijskom institutu u Rimu gdje sam imao predmet Slika Božja i slava u djelima Svetoga Pavla. Na ispitu veli mi profesor Karl Prümm, očito zadovoljan odgovorima, neka se pozabavim Slikom Božjom. I kada sam trebao pisati habilitacijsku radnju sjetio sam se toga. U čovjeku je Bog zasijao sjemenke koje s vremenom rastu. A Bog se smije. Vježba u blagovaoni Bogoslovije, ispit na Biblijskom institutu i habilitacija uputili su me slici Božjoj.
Je li čovjek slika Božja?
Kada sam pisao habilitaciju „Čovjek slika Božja“ dao sam se na istraživanje. Tragao sam za istočnjačkim značenjem riječi „slika Božja” i utvrdio da „slika Božja“ na Istoku ne znači isto što i na europskom Zapadu – ne znači naličnost (sličnost) već prisutnost Božanstva u onome što se naziva „slika Božja“. To sam primijenio na biblijski izraz da je čovjek slika Božja. Bio sam ushićen.
Čovjek slika Boga znači prisutnost Boga u čovjeku!?
Ključna riječ o stvaranju čovjeka na početku Biblije u doslovnom prijevodu s hebrejskoga glasi: „Reče Bog: Načinimo čovjeka na sliku svoju (hebrejski: besalmenu) kao sličnost svoju (heb. kidemutenu) da vladaju (vejirdu)“ (Post 1, 26). Bog je, znači načinio čovjeka na svoju sliku odnosno svojom slikom ili bićem kojemu je prisutan, dobrohotno prisutan, blizak, prijatelj. Čovjek slika Božja dakle znači da je Bog čovjeku prisutan, blizak, da mu je prijatelj. Čovjek je i sličan Bogu.
Time što je Bog stvorio čovjeka da mu On bude prijatelj pozvao je čovjeka da uzvrati na taj poziv. Prijateljstvo je uzajamni izbor, ne može se nametnuti, kupiti. Kako je uzajamni izbor Bog je obdario čovjeka slobodom, da bi i čovjek mogao izabrati Boga za prijatelja, kao što je Bog stvaranjem izabrao čovjeka za prijatelja. I zato je iskonsko stanje prvoga čovjeka bilo prijateljstvo s Bogom – „amicitia originalis“.
Biti umjetnik mnogima znači biti slobodan. Što je vama sloboda?
Čovjekova sloboda treba biti bogolika – dobra. Sv. Pavao piše : „Za slobodu nas Krist oslobodi… Doista, vi ste, braćo na slobodu pozvani. Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.’ Ako li pak jedni druge grizete, glođete, pazite da jedni druge ne proždrete“. Pavao nabraja djela načinjena pod izlikom slobode, djela tijela: „A očita su djela tijela: To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vraćanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično.“ Sloboda kao izlika za zlo. Pavao dalje nabraja plodove Duha, to jest plodove slobode: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5). Po plodovima se poznaje stablo i po plodu se zna što je što. Bog čovjeku daruje slobodu. Ivan Gundulić joj pjeva: „O liepa, o draga, o slatka slobodo / dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do.“
A koja je uloga igre u svemu tome?
Čovjek je sličan Bogu i po igri. Homo ludens je bogoliki igrač i zato igrivost nije nuzgrednost, ona pripada samoj biti čovjeka. Bog je svijet stvorio iz zadovoljstva a ne iz nužde, svakog dana stvaranja bio je zadovoljan onim što je taj dan stvorio. Za igru je Toma Akvinski rekao da je neslužna djelatnost koja pruža zadovoljstvo. Umjetnost izvire iz igre, a znanost iz rada. Rad je otac znanosti, a igra majka umjetnosti.
Kada smo dogovarali ovaj razgovor kod vas rekli ste mi da stanujete na Zvijezdi, Gupčevoj zvijezdi. Međutim, u jednoj pjesmi pišete : U zvijezdama sam uvijek sretao Boga…
Zvijezda je prisutna u mojem pisanju, kao i suze. Napisao sam i zbirku Zvijezde i suze.
Odakle obuzetost zvijezdama?
To potječe od vremena kada me je otac kao mališa na kućnom pragu posjeo na koljeno – neobrijanom bradom dodirivao mi je čelo, što je meni godilo – i onda smo gledali zvijezde. Tada mi je rekao: „To su male zvezde a ono je veliki mesec.“
Osobito potresno doživio sam zvijezde kada sam kao sjemeništarac bio na školskim praznicima i razmišljao biti ili ne biti svećenik, jer mi se ukazala jedna druga „zvijezda“ u obliku očiju djevojčice koja mi se sviđala. Njoj nikada ništa nisam rekao. Niti s njom ikada razgovarao. Dok sam o toj djevojčici razmišljao pogledao bih u zvijezde i oborio oči, a kada sam se odlučio za svećeništvo jasno sam gledao u zvijezde. Napisao sam pjesmu o zvijezdama i očima. Kad god vidim zvijezde sretnem Boga. Zvijezde su Božje oči, ali i oči su Božje zvijezde. Kada Bog gleda na zemlju, oči vidi kao zvijezde.
Jeste li o toj djevojčici što napisali?
Jesam svoju prvu pripovijest „Pred alternativom“ 1951, u svojoj 21. godini života, koju sam prenio u knjigu „Lice prijatelja“. Moji u Kalinovcu su me pitali: „Striče, kakve su to crne joči o kojema pišete?“
I tada su vas crne joči i zvijezde približile Križaniću?
U sjemeništu na Šalati, u gimnaziji profesor iz hrvatskoga Mirko Cerovac dao nam je za zadaću temu: „Juraj Križanić, hrvatski Don Quijote.“ Ne znam što sam napisao, vjerojatno ono što je on predavao, ali mislio sam da sam završio s Križanićem. No Onaj koji stoluje na nebesima očito se smijao znajući da će mi Križanić postati “križ”. Deus ridens.
Kada sam spremao doktorat iz dogmatike i predstojniku katedre prof. Stjepanu Bakšiću rekao da bih radio nešto o teologiji laikata, rekao je da se na našem Teološkom fakultetu radije uzimlju teme iz naše hrvatske teološke baštine. Uputio me profesoru Jurju Paviću, profesoru istočnog bogoslovlja, grkokatoličkom svećeniku i dekanu Teološkog fakulteta. On mi je dao monografiju Vatroslava Jagića Život i rad Jurja Križanića (Zagreb 1917).
Jagić piše da je Križanić znamenit jezikoslovac, da je vrstan ekonomski pisac ali, Jagić sluti, i da je Križanić veliki teolog, no da to nije njegovo područje i to treba istražiti teolog. To ću ja, rekao sam sebi. S tim se suglasio i profesor Pavić. Nakon godinu i pol odbijanja napokon 1961. dobio sam pasoš i otišao u Rim na studij, na Gregorianu, gdje sam za doktorsku disertaciju predložio temu „De mente ecclesiologica Georgii Križanić“ i u obrazloženju naveo Jagićeve riječi o Križaniću teologu. Tema je prihvaćena. Istraživao sam u rimskim bibliotekama i arhivima. Doktorsku disertaciju sam obranio 1963. a objavio je tiskom 1964. u Rimu.
Križanić vas je “upoznao” i s Krležom?
Da, on koji je od obojice stariji više stotina godina. Po objavljivanju Zbornika „Život i djelo Jurja Križanića“, 1974. pozvao me da dođem po autorski primjerak nakladnik Slavko Goldstein, koji je nazvao Krležu i spomenuo mu mene. Spustivši slušalicu rekao je kako je Krleža zamolio da mu ja donesem Zbornik. Bio sam uzbuđen i počašćen pozivom, od uzbuđenja nisam mogao dočekati tramvaj pa sam pozvao taksi. U Leksikografskom zavodu me vedro primio Krleža. Razgovarali smo o Križaniću. Nisam slutio da će naši razgovori potrajati sedam godina, od 1974. do 1981. i u svakome je bio prisutan Križanić.
Sjećate li se što ste razgovarali prvi put?
Kako ne. Među inim Krleža je rekao: „Križanićev općeslavenski jezik je paranoja.“
Tako nekako. Ja učtivo, smireno velim: „Ne, nego barok.“
Naveo sam srodne primjere naglasivši da je Križanićev jezik izraziti primjer baroka i da je Križanić izraziti barokni slavenski i hrvatski čovjek. Krleža je govorio i o drami koju piše o Križaniću, za koju će mu, rekao je, biti dosta dva tjedna da je završi. Prepričao mi je prvi čin, za drugi veli da se odvija u Čakovcu gdje je onaj Holandez… Nije se mogao sjetiti imena Holandeza, koji se zvao Witsen pa mu se omakla psovka. Sklopio je ruke i rekao s osmjehom: „Oče duhovni“.
Za nešto drugo što je kazao o Križaniću rekao sam da je to pjesnička sloboda, licentia poetica, ali nije povijesna istina. Po istini sam rekao. Nije opovrgavao niti odobravao, nego šutio. Na odlasku me na vratima još pitao koliko mi je godina i rekao s osmjehom da se mogu nesretno zaljubiti. Poslije, kada bih što objavio o Križaniću to bih mu odnosio i s njim razgovarao. Čini mi se da je prvi razgovor bio odlučujući, jer da sam se držao bezpogovorno vjerojatno bi bio i zadnji.
Je li kada govorio o Bogu?
Pripovijedao mi je kako je 1945. ili 1946. na predavanju u tadašnjem domu Jugoslavenske narodne armije u ulici Socijalističke revolucije, sadašnjoj Zvonimirovoj ulici, govorio o književnosti i da ga je u raspravi jedan iz publike pitao, koje je najznačajnije djelo?
Odgovorio je: „ Evanđelje.“
Nastao je tajac. U to se oglasilo zvono s nedaleke crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici. „To zvoni u vezi s tim djelom“- rekao je Krleža.
Tada je iz slušateljstva netko zaviknuo: „Dosta religiozne propagande!“
Zanimljivo.
To puno govori o Miroslavu Krleži.
Jedinstvo kršćana kao Križanić želio je i Marko Antun de Dominis.
De Dominis i Križanić se ne susreću, i ne kreću se na istim prostorima ali je obojici, kao teolozima, stalo do crkvenog jedinstva. Križanić je teolog pomirenja s kršćanskim Istokom, a de Dominis poglavito s kršćanskim Zapadom. Križanić odlazi u pravoslavnu Rusiju, a de Dominis u protestantsku, anglikansku Englesku.
De Dominis nastupa kao teolog pomirenja i sjedinjenja Crkava. Rješenje teškoća vidi u prihvaćanju osnovnih članaka vjere, dok se u drugome kršćanske vjeroispovijesti mogu razilaziti. Temelj vjere mu je vjera pracrkve, vidljiva u simbolima vjere (Vjerovanjima) i prvim koncilima Crkve.
Po de Dominisu, koji je glavni uzrok nejedinstva Crkava?
Papino prvenstvo, primat rimskog biskupa. Za njezino prevladavanje kao rješenje de Dominis predlaže aristokratski kolegij biskupa koji in solidum, to jest zajedno i pojedinačno vodi Crkvu. Ključ za postizanje jedinstva Crkava bilo bi kolegijalno – zborno biskupsko ustrojstvo crkvene hijerarhije, namjesto monarhijskog ustrojstva. Bez Papinog prvenstva, primata. Dakako, rimski biskup papa je jedan od biskupa u kolegiju biskupa. Jedinstvom i jednošću biskupskog zbora po de Dominisu, opstaje jedinstvo i jednost Crkve i premošćuje se raskol u Crkvi. Kao što vjernici raspršeni po svijetu tvore jednu crkvu, tako biskupi, raspršeni po svijetu tvore jednog biskupa – biskupski kolegij, zbor biskupa. De Dominis je stavljen na Indeks zabranjenih knjiga. Godine 1621. je za papu Grgura XV izabran kardinal Alessandro Ludovisi, de Dominisov učitelj i prijatelj.
A onda?
Postavši papa Grgur XV. de Dominisu piše prijateljsko pismo u kojem ga poziva da se vrati iz Engleske. De Dominis dolazi u Rim, papa ga vraća u časti i prihode, a on piše djelo „Preispitivanja –Retractationes“ – kojim preispituje ranija učenja, opoziva zablude. No Grgur XV. vladao je samo dvije godine. Čim je umro de Dominisa su protivnici utamničili.
I onda je otrovan?
Ne, postoje dokumenti iz kojih se vidi da je umro prirodnom smrću.
Ipak su njegove kosti spaljene.
To je točno. Ja sam u arhivu Svetog Oficija tražio i našao brojnu dokumentaciju o de Dominisu i naišao na zapisnik rasprave povodom njegove smrti. Raspravljalo se da li da mu se dade crkveni ukop ili da ga se preda civilnim vlastima. O tome u dva i pol retka piše: Saslušavši mišljenje prisutnih članova Svetog Oficija papa je odlučio da se de Dominisa preda svjetovnoj vlasti. To znači da ga se spali. Bilo mi je da zaplačem. Mladi papa Urban VIII. možda je – jer je trajao tridesetgodišnji vjerski rat – reformacija i protureformacija, katolicizam i protestantizam – htio poslati Urbi et Orbi poruku da nema „očijukanja“ s protestantima. Njegov daleki nasljednik Papa sv. Ivan Pavao II. je svete jubilejske 2000. godine zatražio oproštenje: „Molim oproštenje za sve nepravde što su ih neki sinovi Crkve nanijeli…“
Na jednom mjestu u Običnom čovjeku napisali ste da vam je molitva kao disanje.
Već je grčki filozof Epiktet rekao: „Misli na Boga češće nego što dišeš.“ To sam sâm iskusio.
U djetinjstvu, kao i one zvijezde?
Kada bismo molili pozdravljenje tko god bi došao u kuću nije mu se obraćalo dok molitva ne bi završila. Kada bi završila molitva obraćalo se njemu. Bog je bio glavni sugovornik a ne pridošli gost.
A zašto je molitva kao disanje?
Sv. Pavao piše: „U Bogu živimo, mičemo se i jesmo“. Moja majka je govorila: “Bog je sigde i na sakem mestu.“
Dobitnik Nobelove nagrade za medicinu liječnik Alexis Careli, – s 39 godina dobio je nagradu,- nije bio praktični vjernik ali kada je čuo da se događaju čudesa u Lurdu otišao je tamo, obavio snimanja bolesnika i bio zaprepašten vidjevši da su bolesnici ozdravili. Nije smjesta postao vjernik, ali je potvrdio da je ozdravljenje očito. S vremenom je postao vjernik, i posvetio se i istraživanju utjecaja molitve, vjere na čovjekovo zdravlje . On piše:
„Čovjeku treba Bog kao što mu treba voda i kisik. A molitva bi imala poneku sličnost s djelovanjem disanja.“
U pjesmi Baš na Božić pišete “Kako je lijepo biti sam slušati kucanje svog koraka šutjeti u suhoj sobi…” Lako je vama samovati, s vama je uvijek Bog.
Točno ste odgovorili. Svaki čovjek je stvoren da samuje i društvuje. Za pojedine čine, reći ću krupnu riječ, za čine stvaranja treba čovjeku pribranosti i samoće, ali i druženja sa svijetom oko njega. Nije dobro biti samo samotnjak ali niti utopljenik u društvu.
Kad god čitam vaše Kalnovečke razgovore mislim da ste ih napisali iz tišine, samovanja i gledanja drugih?
Ja sam Kalnovečke razgovore završio, konačno uobličio u Alpama, u Dolomitima u Italiji. Daleko od zavičaja i svega što se u njima događa. I danas se pitam zašto sam Kalnovečke razgovore pisao u dijalektu/narječju i zašto sam napisao zbirku pjesama na latinskom i imam isti odgovor.
Koji?
Kalnovečki razgovori napisani su na narječju majke Bare, a latinske pjesme na govoru majke Crkve. Da je u misi ostao latinski ili da predajem na Fakultetu na latinskom možda nikada ne bih napisao zbirku latinskih pjesama. Također da sam ostao u Kalinovcu vjerojatno nikada ne bih napisao Kalnovečke razgovore. Ne bi bilo nostalgije.
Nostalgija vas je “natjerala”?
Možda točnije: čežnja.
Za vas je fra Bonaventura Duda rekao da ste franjevac bez habita. Je li teže biti redovnik od dijecezanskog svećenika?
Uvijek se misli da je drugom lakše. Redovnici su spomenici budućnosti, jer su pozvani pretkazati konačno stanje čovječanstva, njegovu vječnost. Zato su položili tri zavjeta: čistoću-beženstvo, poslušnost i siromaštvo. Držim da se redovništvo i biskupijsko svećeništvo upotpunjuju, da je to polifonost, suglasje u Crkvi. Nije dobro ako se u polifoniji zapostavljaju neki glasovi.
Isus je imao dionicu koja se zove skroviti život, kada je živio u Nazaretu i bio nepoznat. Tu dionicu nasljeduju redovi koji su odabrali skroviti život u samostanima, gdje žive i mole u osami. Nasuprot njima neki i redovnici i dijecezanski/biskupijski svećenici odabrali su nasljedovati dionicu kada Isus propovijeda. Tako misionari, kao nekoć Ante Gabrić, kao sada moji učenici, misionari u Africi vlč. Boris Dabo, fra Mirko Babić, nekoć misionarka časna sestra Mirjam Šurjan.
I Kašić je bio misionar, zapisao je svoje putovanje u Srbiju obučen na trgovačku.
Kada je prevodio Bibliju na hrvatski zaključio je da jezik mora biti razumljiv mnogima.
Zato je kod prevođenja Biblije odabrao štokavsko narječje koje se govorilo u Bosni. O tome piše dominikanac Stjepan Krasić u knjizi Počelo je u Rimu. Tko je “zaslužan” što početkom 17. stoljeća nije tiskan prijevod Kašićeve Biblije?
Kada je pokojni profesor Reinhold Olesch iz Njemačke uređivao izdanja prvih prijevoda Biblije na slavenske jezike, razgovarali smo 1978. poslije slavističkog kongresa u Zagrebu o tome koju Bibliju objaviti kao prvu hrvatsku i zaključili – Kašićevu rukopisnu iz 17. stoljeća.
Vi ste otkrili zašto nije tiskana Kašićeva Biblija?
Da. U arhivu Svetog Oficija, današnjem arhivu Kongregacije za nauk vjere našao sam pismo zagrebačkog biskupa Franje Ergelskoga koji piše kako je čuo da dubrovački biskup želi dati tiskati prijevod Biblije na dubrovačkom narječju. Ergelski piše da se najprije treba čuti riječ i drugih biskupa i redovničkih poglavara.
I odlučeno je da se ne tiska.
Ne, nego da se počeka i sve ispita. Osnovano je povjerenstvo, koje je nakon godinu dana zaključilo da je tiskanje suvišno.
Da je tada tiskana Kašićeva biblija sve bi bilo drukčije?
Zacijelo ne bi bilo ni Vukova ni Gajeva, jer bismo imali standardni jezik. Evo tu je Kašićeva Biblija, tiskana u Paderbonu, u Njemačkoj 1999/2000. i pročitat ću vam ulomak iz Kašićevog prijevoda o Božiću, da čujete kako zvuči: I pastiri bjehu u rusagu istomu bdijeći i pazeći bdijenja od noći varh stada svoga. Ter eto anđeo Gospodinov prista kod njih i svjetlost Božja obasja njih i uzbojaše se strahom velikim. I reče njima anđeo: Nemojte se bojati, evo bo pripovidajem vama veselje veličko koje će biti svemu puku jere se je rodio vama danaska spasitelj koji jest Isuskarst gospodin u gradu Davidovu i ovo zlamenje je vama najći ćete djetešce svitami zavito i položeno na jaslah… Što velite?
Razumljivo.
Što bismo danas imali da je tada tiskan taj prijevod! Koja je to šteta!
Možda štete ne bi bilo da je Juraj Križanić uspio u svojem naumu. Što je on zapravo htio?
Postoji brojna literatura i brojna razilaženja oko toga što je htio. Temeljno pitanje tiče se slavenstva i crkvenog jedinstva, unionizam i slavizam. Nakon 25 godina istraživanja napisao sam knjigu Slavenstvo Jurja Križanića, o 300-oj godišnjici njegove smrti u izdanju Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, a prevedena je i na engleski. Zanimljivo je da su stručnjaci, Rusi i Amerikanci pisali o knjizi i složili se. Amerikanci su napisali da moja knjiga predstavlja konačnu riječ o zamršenom pitanju slavenstva Jurja Križanića i jedinstva Crkava, a u Rusiji je prof. Morduhovič u svojoj knjizi o Križaniću napisao da su moji zaključci temelj za daljnje izučavanje Križanića.
Recite što je doista Križanić htio.
Križanić je svećenik i učenjak, pobornik jedinstva Crkava i sloge Slavena. Pobornik mesijanizma kulture. Ide za tim da Rusija iz etničkih i etičkih razloga pomogne slavenskim narodima pod tuđincima da dobiju svoje narodne vladare. Ne ide za tim da se stvori sveslavenska država na čelu s carem u Moskvi. A ide za tim da se ostvari jedinstvo Crkava s Rimom u raznolikosti obreda. To želi postići promicanjem znanja i umijeća. Križanić je doista prorok mesijanizma kulture. Nije slučajno da Križanić odlazi iz Hrvatske u Rusiju 11. lipnja 1646. na blagdan sveca inkulturacije sv. Barnabe apostola. Ako ima Boga nema slučaja. Ima Boga.
Kad je riječ o Križanićevu općeslavenskom jeziku jeste li imali uvid u radove poljskog kardinala Stanislawa Hozjusza koji je predlagao da hrvatski kao najljepši bude sveslavenski jezik?
Nisam se bavio time, ali mi je drago to čuti. I Križanić u svojoj Gramatici piše da je među slavenskim jezicima najljepši hrvatski. Križanićev opći slavenski jezik, na kojemu piše gotovo sva svoja djela, je njegov jezik koji ide za tim da bi njegova djela i djela koja prevodi razumjeli svi Slaveni kao čitatelji. Nije išao za tim da svoj jezik nametne kao obavezan zajednički jezik.
Pred Uskrsom smo, što je vama Uskrs, potvrda nade u vječni život?
Uskrsnuće tijela je najtvrđi orah kršćanske vjere i najradosnija jezgra Radosne vijesti. Sveti Pavao, koji je bio progonitelj kršćana, nakon susreta s Uskrslim Isusom, nakon obraćenja piše: „Ako Krist nije uskrsnuo uzaludno je naše propovijedanje i uzaludna je vaša vjera.“ Isus živi. Sada i vazda. I mi ćemo uskrsnuti i živjeti vazda. „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen“ . (Vjerovanje).
USKRS! Isus je ustao iz groba živ živcat i najavio da ćemo u tome biti mi njemu slični, da ćemo i mi u onaj dan, Bogu samo znan, ustati iz groba, uskrsnuti u proslavljenom tijelu, sličnom njegovu uskrslom tijelu. Ovo naše tijelo, koje nam je omogućivalo mjesto pod Suncem i smještaj na Božjem dlanu, živjet će. I ovo lice, kojim smo prolazili dijelom zemlje kao baklja, kao goruća svijeća, opet će prosjati, i kako! I naše oči kao zjenica plamena opet će planuti. Naše ruke koje su primale druge ruke, naše noge koje su utiskivale korak, opstat će. Uskrsnut ćemo s drugima, s kojima smo u ovom ili onom stupnju dijelili dionicu životnoga puta. Ne će se za vazda ugasiti oči koje su nam sjale i koje su nas grijale. Ne će zauvijek usahnuti ruke koje su nas privijale. Ne će nestati lice kojem smo se radovali i za kojim smo čeznuli. Ne će se za vazda ukrutiti noge s kojima smo išli ukorak. Ne će za vazda umuknuti usta koja su nas učila, koja su nam tepala, koja su nam pjevala.
Je li u uskrsnuće tijela vjerovao vratar Bogoslovije Ivek, kojega je zanimalo kako je na drugom svijetu?
Drago mi je da ste spomenuli Iveka koji nije znao čitati ni pisati, ali ga je strašno zanimalo kako je na drugom svijetu. To je ono iskonsko u čovjeku i svakog čovjeka to zanima. Samo netko to potisne, a netko se u to zadubi.
I što ste mu rekli?
Više ne znam. Ali govorim i pišem o Novom nebu i Novoj zemlji, o Novom Jeruzalemu, Svetom Gradu, konačnom stanju čovječanstva. Graditi radom i igrom, znanošću i umjetnošću ovaj svijet ne znači spremati gorivo za vatru sudnjeg dana, već – ako se tako može reći – spremati opeke koje će vatra sudnjeg dana pretvoriti u čvrstu građu što će se ugraditi u novi Jeruzalem, u novo Nebo i Novu zemlju.
Nije li premalo dobra u ljudima?
Dobro se može mjeriti po kolikoći i kakvoći. Možda po kolikoći ima mnogo zla, a po kakvoći puno dobra. Možda je dobro manje glasno jer, kako je rekao Isus, što čini desnica neka ne zna ljevica. Kakvoća dobrote je velika ali nije toliko oglašena. Svatko se od nas susreće sa zadivljujućom dobrotom. Dobro je biti dobar.
To ste vi.
Ja sam grješan čovjek. Znam reći: Kad molite za grješnike tada se time samim molite i za mene.
U Zagrebu, Veliki tjedan 2015.
PROČITAJTE JOŠ:
Sjećanje akademika Ivana Goluba na otvaranje II. vatikanskog koncila