Alen Kristić: Bokeljski mirotvorac don Branko Sbutega

Osuda postmodernističkog relativizma, rasprostranjena kršćanska navada, korača ruku pod ruku sa sljepoćom za kršćanski relativizam, poguban relativizam u njedrima same Crkve, konkretno relativiziran lik Isusa, relativizacijom Isusov nauk lišen bezuvjetnosti nenasilja, mirotvorstva, ljubavi prema neprijatelju, kojim se u konačnici vješto opravdava život kršćana lišen proročke oštrice.

Umjesto sebe, relativizira se Isusa. Umjesto osude vlastitog relativizma u nasljedovanju Isusa, osuda za relativizam prijetvorno se isporučuje svijetu.

Da nije tako, mučio bi nas izostanak kršćanskih mirotvoraca za posljednjeg rata, usred poratne tranzicijske pustinje koja svakog trena prijeti buknuti novim ratom, do zemlje bi nas pritiskao stid zbog neprestanih provala mržnje kršćanskih vjernika i vjernica.

No jedna je zvijezda sjala na mračnom nebu svjedočeći za mirotvorstvo, neokrnjenu ljudskost i kršćanstvo lišeno relativizma: don Branko Sbutega.

Prorok krhkog tijela

Život mu u znaku granice, izbora između pristajanja na slobodu susreta, uvažavanje razlika i prisile podčinjavanja, potiranja razlika.

Uvijek je izabirao slobodu susreta u suglasju sa životnom mudrošću baštinjenom od stare obitelji bokeljskih pomorskih kapetana i proizvođača svile u kojoj je rođen od oca katolika i majke pravoslavke kao i od ljubljenog bokeljskog zavičaja, rubne pozicije mediteransko-zapadnog civilizacijskog kruga, u kojemu se splelo mletačko naslijeđe i austrijska državno-pravna uređenost i to u znaku vjerske tolerancije i civilnog suživota.

Sve to opet u znaku kršćanstva koje je, poučavan od don Gracija Ivanovića, proniknuo kao religiju slobode i duha: osobe, a ne mase. Od njega uči gledati svijet i istodobno biti zagledan u vječnost, da je superiornost kršćanstva u dostojanstvu križa, tajni kršćanske slobode. Istina razapeta na križu, objava božanske čežnje za slobodnom ljudskom ljubavlju, ne primorava i ne ugrožava nikoga.

Rođen je u Prčnju 1952. Slijede osnovna i glazbena škola, kotorska gimnazija, dvije godine medicinskog studija u Beogradu, onda neočekivano okretanje svećeničkom pozivu. U komunističko vrijeme, nesklono hinjenom življenju vjere, značilo je to ostaviti sve i slijediti Isusa, posve se pribiti uz nebesko kraljevstvo.

Studij teologije završava u Zagrebu, Beču i Rimu. Svjestan i svog napuklog čovještva, kao svećenik, nošen neoštećenim kršćanskim uvjerenjima i božanskom milošću, pokušava biti moralno uporište drugima, no ne onkraj slobode. Boležljiv, a iznimne duhovne snage, kao župnik svetog Stasije u Dobroti stasao je u sjajnog teologa i književnika, publicista i kritičara umjetnosti, glazbenika i kuhara, nadasve političko-socijalno angažiranog građanina vjernika.

U ozračju ratničkih pokliča i razbuktalih nacionalističkih instinkta 90-ih prošlog stoljeća, mareći jedino da ne bude uhvaćen od svoje savjesti, odvažio se na javnu riječ protiv zlih politika i lažnih mesijanizama u obranu nevinih žrtava, spreman žrtvovati sve, od stila do pameti, osim morala javne riječi, dok su vjerski poglavari, mareći za posljedice i popularnost, jedva i prozborili koju riječ o mirotvorstvu, a i te malobrojne bez proročke snage i geste.

Riječ je za njega etički čin, a tisak etički prostor: svaki zločin počinje u jeziku. Gnušao se riječi bez rizika. Još 1991. ispovijeda:

”Govorim iz ranjenog srca, iz srca koje će možda uskoro, poput mnogih, prerano prestati kucati i zato vjerujte govorim najiskrenije: ja nikoga ne mrzim i dok sam god živ, branit ću se svojom ljubavlju. Molim vas, pokušajte i vi.”

Unatoč ludilu srpskog nacionalističkog projekta, ne napušta Boku, odupirući se strahu za svoj život, makar 2,5 tisuće katolika i Hrvata do 1998. napušta Crnu Goru, a katolička zajednica, najstarija i najmanja u Boki, biva prokazana kao tuđinska i nepoželjna: ”Hoću da dam priliku svakome svom mrzitelju da me mrzi i kaznit ću ga svojom ljubavlju”.

Uosobljuje civilizaciju ljubavi koja ”može postojati samo u odsutnosti mržnje, i to ne znači dokinuti hrabrost, smjelost, dosjetljivost, ne, to znači samo jedno – ne mrziti, i jedino tako ostaje pravo na nadu, pravo na osjećaj vrijednosti života i smrti”. Ne želi biti ”tamna točka na crnom nebu, kao većina ići protiv savjesti (… ), protiv sebe, protiv ljepše naravi bića svoga, tek očuvati svoj plamičak”.

Ne biti otok

Ne pristaje na bezboštvo nacionalizma, da Božje mjesto zauzme narod, na sunovrat čovjeka u svijet biološko-animalnog, da čovjekov usud bude krv i tlo, a ne sloboda i duh, biologija naprosto, a takva mu i religija. Usred rata vjere u prijateljstvo i bratstvo među ljudima zastidješe se i malobrojni koji tu vjeru potajice sačuvaše, no Sbutega je ispovijeda i za bojažljive: 

”Narod, vjera, jezik, kultura, jesu odrednice naše kolektivnosti, zajedništva. Pa ipak, i kad se te kategorije između dva ljudska bića pokažu posve različitim ili čak i suprotstavljenim, još uvijek nije bitnije narušen stupanj istovrsnosti bića, familijarnost ljudi, nego samo otežana mogućnost da taj osjećaj i svijest o istosti artikuliramo.”

Besmisleno je i jalovo biti otok. Pravo prijateljstvo i zajedništvo ne zasniva se na biologiji, temelju lažne sigurnosti nacionalno-religijskih kolektiva, koja sobom nosi isključivost različitih: 

”U svijetu se ljudi ne udružuju po nacionalnoj pripadnosti. Ni po rasnoj pripadnosti. Gdje se udružuju nije srećno. Integracija ljudi po biološkim, religioznim i sličnim datostima, ljude odvaja. Odvaja te od onoga s kojim si, može biti, u mnogim stvarima srodniji, pa postaješ ujedinjen s nesrodnim. Srodnost se ne stvara na principima biologije.”

Osobnosti nema bez priznavanje ne-sebe, od sebe različite ljudske, a i božanske osobnosti:

”Nikad se nijesam po sebi i sam od sebe mogao osjećati čovjekom, ne mogu sam, trebao sam vas ljude, da bih bio čovjek. Ne samo ljude svog naroda, svoje vjere, svoje boje kože, svoga spola, uzrasta, ukusa i uvjerenja, trebao sam vas i trebam bez obzira ili s obzirom, jednim jedinim obzirom, onim prema sebi, svojoj različitosti, nekompletnosti, nesavršenosti, grešnosti, vrlinama, manama, svojoj ograničenosti. I sada vas nema, isparili ste, iščezli, u svoje tamne snove, u svoje očaje, svoje gladi i svoje mučnine. Izbjeglice u sigurna okružja naciona, konfesije, rase, klase, ideologije, mita, ideala, partije.”

Proganja ga nestanak čovjeka i udaljenost među ljudima:

”Sumirajmo gdje je ovdje Čovjek, Osoba, Individua? Gdje sam Ja? Ni antilopa, ni slon, ni krava, ni ovca, ni divokoza, ništa što me tek kao dio krda uspostavlja u broju i rodu. Gdje je čovjek, ta neponovljiva stvarnost i tajna individue koja bi da živi, da se rađa, reproducira, raduje, veseli, ako treba i pati u neponovljivoj stvarnosti vlastitog postojanja? Jedan manji i nerazvijeniji dio čovječanstva vjeruje, svjedoči i mučno radi na tome da uspostavi tu ideju da je čovjek – čovjek, i nipošto čovjek kao član krda, već grupe individua, od koje je svaki član grupe neponovljivo čudo vlastite posebnosti.”

Tragika života zato nije smrt – smrt je nužnost – nego izobličenje čovjeka u opreku onome za što je stvoren: za prijateljstvo i bratstvo među ljudima, čudesni projekt Isusa Krista, jedinog koji od nas ”ne pravi usamljene očajnike već ljude, pojedince i narode, upravljene jedne na druge u plemenitoj težnji sveopćeg bratstva”. Dati mu za pravo znači zvati se kršćaninom ili hrišćaninom.

Iskusivši bezrazložnu i istinitu ljudsku ljubav u životu, a kroz nju i božansku, nije mogao ipak otići od ljudi. Vjerovao je povjerljivo u ljudsku ljubav: ”Nikad ne reći: Sam sam! I nikad ne pobjeći od ljudi, ne ostavljajući ni sebi ni njima mogućnost voljenja”.

Posvetnici mržnje

Rat se sije u vrijeme mira, znao je, ”kad spokojno možemo raditi na trovanju svoga i tuđih srca”, usred duhovnog i materijalnog životarenja umjesto čišćenja pamćenja:

”Kad se osobni identitet gradi samo na mržnji prema drugome, prema svemu što misliš da ti nije isto, kad konstituanta bića postane tuđe nebiće, onda je smrt, razaranje do posljednjeg traga, jedina umna opcija, jedina mogućnost.”

Nadasve ga pogađa izdaja svećenika, napose Srpske Pravoslavne Crkve, gotovo do kraja upregnute u srpski nacionalistički projekt. Bez zluradosti, jer mržnja i zločin brata i vlastiti je poraz:

”Nikad nisam mislio da je politička akcija SPC-a bila generator zločina, već samo jedan od zabludjelih asistenata, kao uostalom i mnoge druge strukture koje danas peru ruke ili se oblače u privlačnija civilizacijska ruha, a fakta ostaju, i kao da se ljudi ne stide. A to je strašno, ne samo po duhovnu ljepotu pravoslavlja, nego i kršćanstva, tim i katolicizma. Kao što svaka svinjarija napravljena u ime katolicizma jednako kompromitira pravoslavlje i katolicizam kada se počini u ime kršćanskog vjerskog iskaza, tako to vrijedi i za sve druge, jer svi mi zovemo se kršćanima u ime vjere i povjerenja da je Isus Krist naš zajednički normativ.”

Raskriva ”koliko je hrabrosti i snage potrebno mojem krhkom JA da se suprotstavi onom moćnom i ponekad tako nasilničkom MI”, no ne dopušta kolektivu da mu zarobi savjest. Kritizira i hrvatsko-katolički političko-religijski nacionalizam, makar sputan planetarnom prirodom Katoličke Crkve:

”Nikad nisam imao dilemu je li mi mjesto u životu uz agresora ili žrtvu. Dok vjerujem u križ kao mjesto spasenja, ako već nisam na njemu, barem mi je biti uz njega. U momentu kad sam posumnjao da moj narod nije žrtva nego možda autor tuđe žrtve, ostao sam na mjestu svoje pripadnosti koja nije ni politička ni etnička, nego, nadam se, duhovna. Posve mi je svejedno tko je raspet na križu povijesti. Više volim biti uz taj križ makar i kao razbojnik, ali barem s desne strane. I posve mi je svejedno kakvi će me argumenti od toga odvraćati. Što vrijedi nekom Branku sav svijet zadobiti, a vjeru u spasenje u križu izgubiti? Baš ništa.”

Svećenička je zadaća, pisao je, ”hladiti zemaljske zanose”, podsjećati na kratkotrajnost ljudskih političko-vlastodržačkih projekata, makar se kite božanskim pridjevima. Uostalom, Isus je bio ”žrtva velike koncentracije političko-nacionalne ostrašćenosti njegove subraće i sunarodnjaka”:

”U temelju svakog pozitivnog pretjerivanja ugrađeno je osjećanje nekog pretjeranog nipodaštavanja i mržnje. Previše voljeti svoj pol, klasu, rasu, obitelj, pleme, narod, naciju, svoj jezik, svoju kulturu, svoje navike, može se učiniti uzvišenim osjećanjem samo onima koji to sve skupa premalo vole, pa misle kako će iz nečije strasne ljubavi dopuniti mlakost i prazninu vlastitog srca. Ali se pri tom zaboravlja, usuđujem se reći prenebregava, činjenica da svaki oblik strasne ljubavi prema određenoj kategoriji ili biću nužno i bez izuzetka uključuje i stranu mržnje prema onima koji iz te kategorije ispadaju.”

Podnošenje boli – isusovski oblik strasti i gospodstva – bio je njegov izbor.

Zgranut šutnjom, mukom mržnje, građana-vjernika i vjerskih službenika glede zlouporabe vjerskih simbola i zločina, osuđuje ratničko pokazivanje tri prsta – ”Što niko tom narodu ne kaže: ‘Skupi prste svoje, a kad ih već otvaraš, otvaraj šaku nježno da pomiluje uboga, energično da stisne dršku krampa, vješto da predire po dirkama klavira’ – lingvističko podizanje spomenika zločinu – Ko god je tiho, indiferentnošću, svejednošću, šutljivošću, dopustio da se, konačno, i korijen njegovog imenovanja Srb (Srbin) upotrijebi za preimenovanje Foče, zaklao je imenom ono što nije srcem”.

Proniče: Sve počinje političkom ohološću – ”Osjetiš se boljim, vrednijim, više čovjekom od drugih, povežeš se sa sličnim u želji da osiguraš sebi povijesnu pravdu. Laž kojom počinješ obično završava užasom koji posiješ” – i vađenjem truna u bratovu oku, iako Isus poziva na promjenu sebe – ”Operacija vađenja brvna iz svog oka bez sumnje je bolna, trun u bratovljevom oku mene ne boli”. Nemoću da se bude bez neprijatelja.

Crpeći snagu iz samotničkog dijaloga s Ocem Isusovim, volio je sv. Franju, Bosnu i islam.

K vječnosti

Na blagdan Ozane Kotorske 2006. kročio je u Vječnost kao posljednji glasnik životne mudrosti umiruće bokeljske kršćansko-mediteranske mikrocivilizacije, s oporukom:

”Isus Krist je dovoljan i preobilan da se osjetim uspostavljen u svojoj nedostatnosti. Dovoljan i kao punina čovještva i kao obećanje božanstva. Meni osobno dosada jedini argument strpljenja i nade, mjesto susreta i razdvajanja, spajanja i razlučivanja. Zapravo jedino istinsko povjerenje i jedini istinski ulog. Sve drugo bila je slama.”

 

Izvor: autograf.hr