Ana MUNK: Tisućljeće dubrovačkoga svetog zaštitnika

Svetačke relikvije mnemonička su sredstva, uporišta kolektivnog sjećanja i identiteta te način manifestiranja društvenog konsenzusa o odabranom svetom zaštitniku, ujedinitelju i pomiritelju koji stoljećima stoji povrh svih lokalnih razmirica i podjela. Na isti način svetački su kultovi ugrađeni u procese stvaranja identiteta pojedinih gradskih komuna posvuda u srednjovjekovnoj Europi, pa tako i na prostorima Hrvatske. O tome svjedoči jedan od najranijih povijesnih izvora za naše krajeve, spis De administrando imperio (O upravljanju carstvom), djelo sastavljeno oko 950. godine, u vrijeme bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, na temelju izvješća koje je dvor u Konstantinopolu primao od svojih agenata i izvjestitelja s terena.

U 29. poglavlju, O Dalmaciji i susjednim plemenima, najvažniji gradovi jadranske obale precizno su diferencirani s obzirom na sveca zaštitnika pojedinoga grada i relikvije koje se u gradu čuvaju. Zanimljivo je da takav način opisa gradova u carskom priručniku nije uobičajen, što pokazuje da su za lokalne izvjestitelje upravo ti podaci ponajbolje definirali opseg utjecaja pojedinog urbanog središta. Tako se, među ostalim, navodi da se u Zadru čuvaju relikvije sv. Anastazije i „sveti lanac“ sv. Krševana, u Trogiru relikvije sv. Lovre, a u Splitu, u crkvi sv. Dujma, relikvije sv. Dujma i Anastazija. Uz Kotor se, pak, veže sv. Trifun koji „liječi sve bolesti, a naročito one koje muče nečisti duhovi“. Za Dubrovnik se navode relikvije sv. Pankracija u crkvi sv. Stjepana, koja nije samo po položaju u središtu grada, već je i po značenju središnja gradska crkva. Njezini arheološki ostaci danas su, nažalost, neprimjereno prezentirani javnosti.

Upućeni čitatelj primijetit će da se sveci zaštitnici dalmatinskih gradova nisu promijenili od 10. stoljeća naovamo, što ne znači da kasnije pridošli sveci nisu s vremenom preuzeli nove i specifične funkcije. Primijetit će i da bizantski carski spis ne spominje sv. Vlaha, što upućuje na to da je štovanje toga sveca u Dubrovniku nastupilo tek nakon sredine 10. stoljeća, o čemu neizravno svjedoče i drugi izvori. Vrlo je vjerojatno da se nužnost izbora novoga nebeskog pokrovitelja nametnula između 996. i 999. godine, kada je dogovorom između bizantskoga cara Bazilija II, bugarskoga cara Samuila i pape Grgura V. Dubrovnik (Ragusa) postao nadbiskupija.

No crkvena elita bila je samo jedan čimbenik u izboru zaštitnika, a sam proces usuglašavanja o svetačkom vođi bio je složen i podložan raznim okolnostima. Nameće se i pitanje kada je i zašto upravo sv. Vlaho (Blasius, armenski biskup i mučenik, pogubljen 316. godine), osvojio srca Dubrovčana, istisnuo ranije svece zaštitnike i posve preuzeo pokroviteljstvo nad Dubrovnikom, koje je zadržao sve do danas.

Legenda o biskupu bijele brade

Za razliku od sv. Pankracija ili sv. Zenobija, kojih su relikvije bile svečano ugrađene u temelje stare dubrovačke katedrale, kao i za razliku od drugih otprije štovanih svetaca, posebno onih kojih su relikvije stigle iz Rima, uz sv. Vlaha veže se legenda prema kojoj je njegova zaštita usko povezana s pojmovima slobode i samostalnosti, koji su se u srednjem vijeku mjerili sposobnošću samoobrane. Čini se da je upravo svijest o vojno samodostatnoj zajednici pod okriljem sveca presudni element koji je omogućio dugovječnost njegova kulta. Vrijeme nastanka legende nije precizno zabilježeno, ali kasniji dubrovački kroničari smještaju je na kraj 10. stoljeća, oko 971. godine. Prvi je put zabilježena sredinom 15. stoljeća kod Anonima te se uz neke varijante ponavlja i kod kasnijih kroničara. Te godine, piše Anonim, Venecijanci su s velikom flotom od 35 galije, 35 velikih brodova, 30 barki i 12 lakih jedrilica, doplovili u Gruž, Zaton i Lokrum. Dva su tjedna dolazili noću s kopna i s mora misleći da mogu nesmetano pljačkati po dubrovačkom području. Pobožnom svećeniku, plovanu crkve sv. Stjepana, zvanom don Stojko, u noćnom je viđenju bilo objavljeno da su Mlečani ovamo došli zauzeti grad i podvrgnuti ga svojoj vlasti. Ali gdje god su se Venecijanci pojavili, pojavio bi se i sv. Vlaho s velikim brojem naoružanih ljudi.

Dubrovačke snage u to su vrijeme nedvojbeno bile skromne. Venecijanci se susreću sa slabo opremljenom vojskom koja se brani „hladnim oružjem“ i bakljama. Ipak, Dubrovčani postavljaju naoružane straže i na morske i na kopnene prilaze, a napadači koji su se približili ili su ranjeni ili ubijeni, tako da je naposljetku venecijanska flota odustala od svojih namjera i krenula put Levanta. Pred zborom Dubrovčana željnih da čuju tko je i kako spasio grad, don Stojko izvješćuje o „nebeskoj vojsci“ pod vodstvom biskupa duge bijele brade, u kojem prepoznaju sv. Vlaha. Kod Anonima je jasno izražena svijest da je ugroza time tek privremeno izbjegnuta i da je potrebno osigurati obranu grada u budućnosti te izgraditi crkvu novome svetom zaštitniku, dok kasniji kroničar Serafin Razzi uspješno odvraćanje neprijatelja tumači kao poruku „o slobodi po cijenu života“.

Mnogi se povjesničari ne bi složili da je ova legenda starija od 14. stoljeća, jer se koriste pojmovi kao što je sloboda, pojam koji nije svojstven starijem razdoblju. S druge strane, nedostatak spomena razvijene strukture gradske vlasti, zapovjedne strukture i jakih fortifikacija upućuju na ranija stoljeća. Prema legendi, Dubrovčani tek u trenutku napada određuju mjesta straže. Iako se pretjeruje u opisu broja i snage venecijanske flote, ipak stječemo dojam da je riječ o velikoj, možda i prvoj pravoj ugrozi s kojom su se Dubrovčani suočili ab urbe condita.

Prema kroničaru Razziju, sv. Vlaho poručuje Dubrovčanima da „u budućnosti želi da se oni čuvaju sami, s velikim marom, i da nikada ne vjeruju naoružanim susjedima“.

Razvidno je da je legenda nastala u vrijeme dok organizirane obrane još nije bilo, no to je ujedno razlog njezina uspjeha, jer ona pobjedu pripisuje pojavi i vodstvu sv. Vlaha, ali i sposobnim Dubrovčanima, koji su se uspjeli sami obraniti. Usprkos mišljenju da je riječ o legendi iz 14. stoljeća, držim da nedostatak čvrste vojne organizacije u gradu i ad hoc samoorganizacija u slučaju vojne opasnosti odražava vrijeme i okolnosti u kojem se mogao naći omanji kastron, koji nije mogao imati više od tisuću stanovnika. Bio je to grad koji se razvijao na periferiji bizantske vlasti, grad koji se tek pozicionira na političkoj karti Mediterana i Europe.

Crkvene riznice, prestižne relikvije i hodočasnici na putu u Svetu Zemlju

Legendu o pojavi sv. Vlaha u Dubrovniku stoga vjerojatno smijemo datirati u prvu polovicu 11. stoljeća, točnije oko 1026. godine, kada se popunjavaju i druge komponente svetačkoga kulta u gradu. Te je godine, naime, kako bilježi Milecijeva kronika, u vrijeme nadbiskupa Vitala, relikvija glave sv. Vlaha nađena i prenesena u Dubrovnik s kotorskoga teritorija, zajedno s relikvijama petilovrijenaca (radi se o tri kotorska brata mučenika: Petru, Lovri i Andriji). U kasnijim se stoljećima prešućivalo da je relikvija glave stigla kao rezultat krađe, no u srednjem su vijeku prijenosi (translacije) relikvija iz susjedstva bili uobičajen način njihova stjecanja, dapače, češći nego prijenosi s originalnog mjesta ukopa svete osobe.

Važnost relikvija sv. Vlaha odražava se u hodočasničkim putopisima 14. i 15. stoljeća. Putujući iz Venecije u Svetu Zemlju, brojni srednjovjekovni hodočasnici iz raznih zemalja današnje Europe staju i u gradovima duž jadranske obale. Najraniji hodočasnički putopis obuhvaćen ovim tekstom djelo je irskog svećenika Simona Semeonisa (poznat i kao Simon Fitz-Simon) iz 1323, koji spominje glavu sv. Vlaha po čuvenju, premda je sam nije vidio. Među relikvijama, a često se sam spremnik-relikvijar poistovjećuje sa svetim moćima koje sadrži, posebno su bili na cijeni ostaci glave.

Premda hodočasnički putopisi nisu uvijek posve pouzdani izvori – Semeonis tako umjesto Ragusa piše Agulya – imena svetaca ispravno se bilježe jer su ranokršćanski mučenici, među ostalima i sv. Vlaho, svojevrsni srednjovjekovni celebrities, naširoko poznati i u drugim dijelovima Europe. Kao takvi, oni su trenutačno prepoznatljivi, kohezivni element srednjovjekovne Europe, a njihova svetišta mjesta okupljanja hodočasnika. Reputacija pojedine relikvije, iz perspektive hodočasnika, nadmašuje reputaciju sama mjesta pa su se srednjovjekovne sredine trudile nabaviti relikvije kršćanskih svetaca s pedigreom čudotvorne materije. Njihova slava, naime, proizlazi iz vjerovanja da je iscjeliteljska energija postumno sačuvana u njihovim tjelesnim ostacima. Tako je i danas dio rituala štovanja sv. Vlaha dodirivanje ili ljubljenje relikvijara sv. Vlaha kako bi se vjernik okoristio energijom svetačkih moći sa svrhom zaštite ili ozdravljenja.

Francuski plemić Ogier, podrijetlom iz Anglurase, zastaje u Dubrovniku na putu u Svetu Zemlju 1395. U crkvi sv. Stjepana bilježi relikviju prsta sv. Stjepana, relikvijar sv. Križa (sačuvan) i druge relikvije muških i ženskih svetaca, koje smatra vrlo dobro optočenim u srebru. Iz riznice sv. Stjepana potječu najraniji primjeri dubrovačkog zlatarstva prije nego što su ti predmeti nakon velike trešnje preneseni u riznicu prvostolnice. Prema izvješću iz 1493. crkva sv. Stjepana imala je tridesetak relikvija u moćnicima koji su svojom umjetničkom kvalitetom zadovoljavali standarde zahtjevnih hodočasnika, redom svećenika ili pripadnika više klase plemića. Svi su oni, započinjući hodočašće u Veneciji, imali prilike upoznati riznice bogatih venecijanskih crkava i s njima usporediti dubrovačku ponudu, o čemu pišu s odobravanjem.

Iz brojnih hodočasničkih putopisa 14. i 15. stoljeća nameće se dojam da su relikvije i obilazak riznica bili dio diplomatskog, a ne samo vjerskog rituala, način procjene akumulirane kulturne i ekonomske snage neke sredine

Relikvijar glave sv. Vlaha

Dubrovnik je dragocjene relikvije svoga sveca zaštitnika krajem 14. stoljeća čuvao u crkvi sv. Vlaha, koja je već 1395. godine, kada Ogier stiže u Dubrovnik, bila u cijelosti dovršena. Ogier tamo zatječe glavu sv. Vlaha u srebrnom relikvijaru, desnu ruku sv. Vlaha, koju opisuje kao cijelu uključujući i nokte, te škrinju s brojnim drugim srebrnim relikvijarima. Kada je taj srebrni relikvijar glave sv. Vlaha nastao i kako je izgledao, nije detaljnije zabilježeno, ali možemo pretpostaviti da je oblikom bio sličan sadašnjem. Naime, u prvom inventaru dubrovačke katedrale iz 1335. spominje se bacino za glavu sv. Vlaha, što se odnosi na ceremonijalni okrugli pladanj za nošenje. Stoga je osnova relikvijara zasigurno bila kružna, dok je tijelo najvjerojatnije bilo cilindrično i završavalo kalotom. Takav oblik relikvijara nalazimo u Zadru, na sačuvanom relikvijaru sv. Jakova s kraja 11. stoljeća, te u Kotoru, a iz opisa su nam poznati i drugi primjeri. Riječ je o obliku moćnika podrijetlom iz Bizanta, dok su se na Zapadu uvriježili antropomorfni, odnosno mimetički relikvijari, kakvih imamo i u dubrovačkoj riznici. U novijoj se literaturi kalotasti oblik sadašnjeg relikvijara sv. Vlaha često tumači kao simbolična referencija na bizantsku carsku krunu. Za to, međutim, ne postoje dokazi, ali se bizantski cilindrični relikvijari s kupolastim završetkom u izvorima nazivaju krunama mučenika. Specifično za riznicu dubrovačke katedrale, od sveukupno 42 relikvijara glave koji datiraju od 13. do 17. stoljeća, njih 28 imitira prvotni kalotasti oblik srebrnog relikvijara glave sv. Vlaha.

Sadašnji zlatni relikvijar glave sv. Vlaha iz 1694. rad je venecijanskog zlatara nastanjena u Dubrovniku po imenu Francesco Ferro, koji se i potpisao koristeći filigransku žicu. Dokumenti spominju Ferra u nekoliko navrata između 1678. i 1712. godine. Nakon boravka u Korčuli oženio se i udomaćio u Dubrovniku. Ferro je izradio kupolasti moćnik imitirajući oblik izvornog relikvijara, kao što se to često radilo s predmetima kojima se pripisivala čudotvorna moć i u tom smislu relikvijari se mogu usporediti s ikonama. Kada je bilo potrebno izraditi novu verziju svetog predmeta čiji oblik se usjekao u kolektivnu memoriju, vjernici često nisu bili spremni na drastične promjene.

Relikvijar je posve prekriven zlatnim pločicama ukrašenima raznovrsnim cvijećem, laticama i listićima u emajlu plavih, zelenih i ružičastih nijansi. Hrpice sitnih bisera poput raspupanog cvijeta ukrašavaju gornji dio moćnika. Osnovni crtež biljnih vitica rađen je od tankog filigranskog užeta, a emajlne ćelije zlatnom niti ravnog brida. Ravnomjerno raspoređene emajlne pločice s prikazima svetaca znatno su starije, iz 12. stoljeća, i stilski se mogu podijeliti u tri grupe. Naime, nakon velikog potresa 1667. mnogi su zlatarski predmeti teško stradali, pa je Ferro s oštećenih predmeta i s izvornoga srebrnog relikvijara skinuo i ponovno upotrijebio dvadeset emajlnih pločica-spolija.

Hodočasnik Gabriele Capodilista, padovanski plemić i pravnik, divi se dubrovačkim relikvijama 1458. Relikvije sv. Vlaha ne zatječe više u crkvi sv. Vlaha već u katedrali. Spominje glavu i ruku sv. Vlaha ukrašenu zavjetnim prstenjem te njegovu nogu sa stopalom. Sva tri relikvijara postoje i danas, iako su relikvijari lijeve ruke i noge sv. Vlaha također kasniji rad Francesca Ferra. Desna ruka sv. Vlaha sjajno je zlatarsko djelo ukrašeno filigranskim ukrasima, plavim safirom i emajlnim ukrasima koji su bliski emajlima nastalima u 12. stoljeću u carskoj radionici u Palermu. Relikvijari glavnih dijelova tijela dubrovačkog sveca zaštitnika čine prizor koji je sigurno bio dojmljiv i drag hodočasničkom ukusu. Pobožni putnici, naime, ne procjenjuju relikvijare samo po vrijednosti metala i umjetničkoj kvaliteti obrade, već se njihov doživljaj temelji na sveukupnom umjetničkom dojmu, pri čemu je instalacija glavnih dijelova tijela u kvazicjelinu ključna u cjelokupnoj dramaturgiji kulta. Iz inventara mnogih riznica zaključujemo da i sami naručitelji teže sakupiti što više tjelesnih ostataka i predmeta kako bi se sugeriralo cjelovito tijelo, osobito ako se radi o svecu zaštitniku. Capodilista se divi i drugim relikvijama i navodi s odobravanjem da u cijelom gradu ima toliko relikvija da se njima može „ukrasiti“ 400 redovnika. Saznajemo i da su relikvije bile pohranjene u škrinji (arca) i da je srebrna i zlatna ornamentika bila prebogata.

Spomenimo na kraju podatke iz putopisa Roberta de San Severina, vojnog kapetana na milanskome dvoru. On je u Dubrovniku iz diplomatskih razloga, što doznajemo iz pisma koje šalje ujaku, Francescu Sforzi, u kojemu ga obavještava o napredovanju Turaka. San Severino traži da vidi riznicu katedrale i bilježi s divljenjem nebrojene relikvije optočene srebrom. Izdvaja Kristovu pelenicu, glavu, nogu i ruku sv. Vlaha, ruku sa zavjetnim prstenjem. Svi prisutni ljubili su relikvije, a za uspomenu dobili su impresivnu količinu svijeća posvećenih dodirom s relikvijama. Okom diplomata zadužena za napredovanje Turaka, on obilazi zidine i procjenjuje vojnu sposobnost grada. Iz tog putopisa nameće se dojam da su relikvije i obilazak riznice bili dio diplomatskog, a ne samo vjerskog rituala, upravo kao način procjene akumulirane kulturne i ekonomske snage neke sredine.

Četrnaesto i petnaesto stoljeće razdoblje je kada možemo utvrditi da je kult dubrovačkoga svetog zaštitnika bio nadaleko poznat i cijenjen zahvaljujući hodočasnicima koji su širili svoja iskustva putem putopisa. Ti su putopisi bili popularna literatura koja se često prepisivala, tako da nije bilo neobično da su cijeli ulomci posvećeni mjestima koja hodočasnik zapravo nije posjetio. No to samo govori o tome što je putopiscima bilo važno izdvojiti pri opisu nekog mjesta. U kategoriji važnih informacija koje su hodočasnici prenosili relikvije su bile pri vrhu dragocjenosti. Budući da su relikvijari najčešće izrađeni od plemenitih kovina u zahtjevnim zlatarskim tehnikama i ukrašeni dragim i poludragim kamenjem, oni emitiraju jasne signale o tehnološkoj i ekonomskoj razvijenosti neke sredine, što u slučaju Dubrovnika dolazi do izražaja u znatnoj količini sofisticirane tehnike emajla, inače rijetke na istočnoj obali Jadrana. Zaključno, riječ je ne samo o materijalnim uporištima duhovnog i kolektivnog identiteta nego i dokazima dugovječnosti i samosvojnosti jedne sredine.