Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti. Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…
Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije.
Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.
Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno.
Što je to sreća, to je pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba Lucija iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu?
Sjećam se iz djetinjstva da su se u mom rodnom zagorskom kraju, Višnjici, Sesvete slavile s posebnom radošću i svečanom ozračju. Danima prije trajale su pripreme. Bilo je tu raznih običaja, no najviše se sjećam toga da su nam stari pričali da za Sesvete svojim domovima navraćaju naši umrli preci. Zbog toga valjalo je na obiteljski stol staviti najbolje što se priskrbilo. A obavezno tu je bilo vino, kruh i kuhani kesten.
Bog nikad ne odustaje. Ni od koga. Bili vi stariji ili pak mlađi sin. Sin je sin. Dijete je dijete. A otac ne može voljeti nego bezuvjetno.
I još nešto. Nekim ljudima koje svakodnevice susrećemo, mi bismo mogli biti jedini raj ili pakao koji će za života vidjeti. Ako im već ne možemo pogled usmjeriti na raj, nemojmo prizivati pakao.
Ako doista tako predano ljubimo Boga, zar ne bi trebali istinski tako ponizno ljubiti svoje Bližnje. Pa, makar netko bio i 0,1% čovjek, on je i dalje biće koje u svome ishodištu sadržava nerastaljivu jezgru ljubavi. Al’ tko smo mi da sudimo… Jadni su sudovi ljudski… Zar ime negdje kantar – koji će mjeriti koliko je netko čovječan u svojoj čovječnosti… Ima li igdje rendgen koji će pokazati koliko je netko duhovan u svojoj duhovnosti… Sve su to samo ljudski usudi i napose jedino uvijek nanovo okoštali ljudski sudovi… Ne sudite, da ne bili (o)suđeni!
Jednom zgodom Isus je ozbiljno upozorio svoje učenike da ako ne postanu poput djece neće ući u Kraljevstvo nebesko, neće nikad osjetiti radost života, niti se osloboditi korova koje ih guši. To govori i nama, ljudima 21. stoljeća, ljudima znanosti i tehnike: čovječe zar ne vidiš da ti je život prekrio korov sumnji, straha, patnje, laži, mržnje? Zar ne vidiš da moraš otići od sebe, zaputiti se na hodočašće da bi našao sebe, da bi tvoj život imao smisla, da bi ti to mogao vidjeti i osjetiti.
