Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer kako…

„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušićino zrno i posije ga na svojoj njivi. Ono je doduše manje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća.“ (Mt 13.44) – Tata! Tata! Vidi što sam našao! –…

Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se. Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.

I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada. Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.

Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.

Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti. Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…

Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.