Tko ne prašta, taj ne ljubi
Tko ne prašta, taj ne ljubi. Zato lijepo netko reče, najbolji način da se oslobodiš protivnika jest da ga počneš ljubiti i za njega moliti. Kada mu oprostiš i kad ga moleći za njega ljubiš, onemogućuješ ga da čini zlo….
Tko ne prašta, taj ne ljubi. Zato lijepo netko reče, najbolji način da se oslobodiš protivnika jest da ga počneš ljubiti i za njega moliti. Kada mu oprostiš i kad ga moleći za njega ljubiš, onemogućuješ ga da čini zlo….
Čovjek Novog doba gradi svoj vlastiti oltar na koji stavlja sebe. Njegov kult je obožavanje sebe, svoga zdravlja i beskonačnog življenja. Tu nema mjesta za ono što je prirođeno krhkoj biološkoj naravi čovjeka, a to su bolest, zlo, nesreća, nemoć i smrt.
On želi s nama započeti novi dan, dan plodnosti dobrim djelima, dan mreža punih riba. Kad Isus na obali priprema vatru i ribu za doručak želi ukazati na uzaludnost truda bez blagoslova, bez Njegove prisutnosti.
Narod čini Čovjek! Čovjek čini Narod! Tek te dvije neizostavne komponente čine cjelokupnu Povijest! Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne…
Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti. Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…
Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije.
Taj sumaniti redovnik naprosto nije imao srca izdati još jednom svijet, kao što je taj isti svijet nebrojeno puta izdao samog njega… U svijetu gdje se neumorno (beskrupulozno) trguje središnjom tajnom ljudskog bića Osobom (i osobnostima), uvijek stradavaju bezazlene, nezaštićene… izigrane ljudske duše!
Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.
Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno.
Što je to sreća, to je pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba Lucija iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu?