Kod Boga su stvari i događaji prelijepi i toliko čudesni da je razumljivo – da nakon onih strašnih i krvavih muka i smrti – teško je za povjerovati da Taj isti divni čovjek Isus, stoji tu živ, rekli bi – živ i zdrav, pred nama. Osobito je to teško današnjem modernom čovjeku koji je svoje oko doveo do „savršenstva“, da vidi samo materijalne stvari.
Isto tako je i meni bilo teško povjerovati da nakon svih onih strašnih i odvratnih grijeha koje učinih u svojoj nesmotrenosti i neznanju, Dobri Bog može sve oprostiti, zaboraviti i (u)činiti me novim čovjekom u Kristu. Prelijepo, predivno a da bi bilo istinito, a ipak jest. Jer, kakav je Bog (predivan) takva su i Njegova djela. Ništa više od one Muke kod Isusa ne postoji, ništa više od onih grijeha kod mene ne postoji. Sve je oprošteno i zaboravljeno. To je radost i veličanstvenost uskrsnuća.
Često nakon grijeha prvo dolazi mržnja, ili prema onome nad kojim ili s kojim je grijeh počinjen ili prema samome sebi. Kako je mogao, kako sam mogao? Ja nisam sposoban za život, za ljubav, za opraštanje itd. Međutim, nakon Isusovog (sa)milosnog pogleda, (kao i prema Petru) slijedi duboko, gorko, obraćeničko kajanje i osjećaj svetog nemira jer uvrijedismo ljubav, a nakon istinitog kajanja, slijedi besplatna, ničim zaslužena, darovana ljubav, prema Onome koji me ljubi i iz te ljubavi mi SVE oprašta.
Znači, ipak ima Netko tko me ljubi, bez obzira na sve, bezuvjetno, kome značim više čak i od vlastitog Sina. A Ljubav nije ljubljena. I to nije dobro. Bog je žalostan. Bog je izvrijeđan. Bog je omrznut. Ljubav nije ljubljena.
Petar je povjerovao da mu je Isus oprostio, srce je vjerovalo ali pravda još nije zadovoljena. Još mora svoje prihvaćanje oprosta potvrditi svojom ljubavlju i služenjem.
Ivan je želio vidjeti Ljubljenoga Gospodina kojeg su izmrcvarili. Prizor s Križa još mu je pred očima. A i Majka Marija ga stalno podsjeća na Isusove riječi o Uskrsnuću i bodri da ne posustane i odustane u žalosti. I kao vjerni učenik (pri)sjeća se govora o Stijeni, na kojoj će biti sagrađena Crkva, a pošto gleda Isusa kako umire iz poslušnosti Ocu, prepušta iz poslušnosti Sinu, ulazak u grob onome koga je Isus odredio za „prvoga među jednakima“.
Petre, što si mislio trčeći na grob? – „Možda ipak nije sve izgubljeno, možda ipak moje zatajenje neće u potpunosti upropastiti Isusa i Njegov plan sa mnom, s nama? Možda?“
I bio si u pravu. Ne može čovjek poremetiti Božje planove i Boga uništiti. Može uništiti samo sebe.
Ivane, što si ti mislio trčeći na grob? – „Istina je, ipak je istina i ja ću Ga vidjeti, opet vidjeti i opet biti s Njim, opet Ga slušati, opet se nasloniti i osloniti na Njega. Samo, zašto mi je onda ostavio svoju Majku, a On je živ? Ili možda nije?“
Ali, kad si vidio prazan grob i povoje složene, povjerovao si. To je to. Konačno. Punina spasenja. Hvala Ti Bože! Došao si osloboditi svoj narod iz (egipatskog) ropstva grijeha. Isuse, vodi nas u Domovinu, svoju Domovinu kojom teče med (ljubav) i mlijeko (sloboda).
Svećenici (Petar) imaju vlast od Oca, pečat od Sina, darove od Duha Svetoga. I kao takve ih jedino smijemo i moramo promatrati. Kao Ivan iako prvi stiže na grob, prvenstvo prepušta Petru. Nije ga osuđivao zbog zatajenja, jer je znao kako u Šimunu (slab) vlada Krist, a u Petru (jak) oholost.
Kada odlazim na sv. Misu, ne gledam čovjeka – svećenika pred oltarom, već Krista – svećenika na oltaru. On je Jedini pravi Svećenik, svi ostali su samo Njegovi službenici. On je Jedini savršeni Svećenik, svi ostali su samo smrtnici podložni slabostima i padu.
Jedino se u Njega čovjek može pouzdati, jer On neće nikada prevariti. Jedino On progovara u ispovjedaonici na usta svećenika svojim Duhom Svetim, jedino On progovara s propovjedaonice na usta svećenika, ali koliko smo molili za Njegovog slugu (na što nas potiče u Pavlovoj poslanici), da nam može navijestiti Riječ Božju?
Živi Isuse, kako mi se objavljuješ ovog časa? Kako? Ne vidim te, ne čujem Te, ne osjećam Te, ne dodirujem Te, ne mirišem Te, a ipak… Dao si mi neku neobjašnjivu sigurnost da si Ti ovdje, sada, živ prisutan. Kako, ja to ne znam objasniti, niti se neću truditi, jer tada ne bih bio poput malog djeteta koje stvari prihvaća jednostavno, kakve jesu. A kako bih tada u Kraljevstvo Nebesko, ako nisam kako malo dijete? Ti si živ i ja želim željeti svaki dan sve više vjerovati u to, a Ti mi pomozi. Daj da vjerujem da si Ti živ, više nego što vjerujem da sam ja živ.
Što više upoznajem Isusa, to više vidim kako ga ne poznajem. Ponekad osjetim Njegov blagi pogled na sebi. Pogled bez imalo osude. Ponekad je i u pogledu sažaljenje, a ponekad, iako rijeđe, radost. Ali uvijek ljubav.
To je moj Isus!
By Eugène Burnand – Own work, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=34708881