Velimir Šonje: Covid-19: stanje stvari zaključno s 24.3.2020. i pet dosadašnjih pouka

U ovom tekstu koji je napisan nakon pojave prvih znakova izglađivanja linija broja zaraženih u EU, pokušao sam sažeti pet pouka iz dosadašnjeg razvoja epidemije i reakcija vlasti na nju:

Diktature nisu efikasnije nego dobrim dijelom inferiornije u odnosu na demokracije u pogledu borbe protiv bolesti, iako je i to privremen rezultat koji ne vrijedi svuda i jednako. S vremenom će se možda pokazati da je virus prilično “rezistentan” na društvena uređenja.

SAD bira srednji put, što može pomoći globalnom gospodarstvu ako izdrže na tom putu, no Trumpova taktika je upitna, hazarderska i proizvodi snažan unutarnji društveni sukob.

Srednji put nije neka američka specifičnost. Riječ je o strategiji koja se u vrlo različitim inačicama – svakako bitno različitim od američke strategije – javlja u zemljama kao što su J. Koreja, Singapur, Tajvan, Hong Kong, Japan, Švedska, a dijelom i Njemačka i Nizozemska.

Totalitarni duh je u Hrvatskoj opako brzo izletio iz boce i treba učiniti sve da se vrati tamo gdje i pripada – u daleku prošlost.

Skori preokret trendova treba iskoristiti za razborito vraćanje prema normali (namjerno ne piše u normalu), bez prenaglih zaokreta.

Diktature nisu efikasnije od demokracija u borbi protiv ovakvih zaraza

Dva tjedna nakon uvođenja karantene u Italiji i nakon nekoliko dana de facto karantene u Hrvatskoj, putanja broja zaraženih razvija se prema očekivanjima. Očekivanja su oblikovana na temelju iskustva iz Wuhana gdje je karantena uvedena 23. siječnja, a vrhunac prirasta novih slučajeva dostignut je dva tjedna nakon toga, u prvom tjednu veljače. Radikalne mjere u Italiji uvedene su oko 10. ožujka, a danas (na temelju jučerašnjih statistika) treći dan zaredom imamo potvrdu da je broj novih slučajeva u Italiji stabilan ili se smanjuje. U Hrvatskoj je slično, iako je dnevna stopa rasta nešto veća nego u Italiji, no ukupno stanje je neusporedivo lakše.

To daje nadu, iako smo daleko od rješenja. Statistike još stignu neugodno iznenaditi, a broj preminulih – statistika koja najviše boli – zaostaje u vremenu i brojke su i dalje dramatične. Ovo što sada vidimo u brojkama samo je mogućnost za kratki udah (ne predah!) pred sljedeću fazu u kojoj nas opet čekaju teške odluke.

Pouka broj 1: iako je Italija uvela karantenu u mnogo kasnijoj fazi razvoja zaraze nego vlasti u Wuhanu, iako su nas uvjeravali da je pronađen „meki trbuh“ demokracije i da hitno treba uvesti strahovladu i diktaturu (u Wuhanu se za kršenje karantene moglo dobiti i do 30 godina zatvora), iako su mediji bili puni izvještaja o kaosu jer „nedisciplinirani Talijani bježe“ i „zapadne demokracije za ovo nisu spremne“, grafikon novih slučajeva u Italiji zaustavljen je, a možda i preokrenut brže nego u Kini nakon uvođenja  radikalnih mjera, iako je virus u Italiji bio opako pobjegao. Demokracije nisu inferiorne diktaturama u borbi protiv ove bolesti, a jedina zamjerka može biti da je karantena (u Italiji) uvedena prekasno, no to se zasad pokazuje kao specifično talijanski (i španjolski) problem koji je povezan s nasumičnim faktorima početnog širenja bolesti (neke zemlje nisu imale sreće).

SAD pokušava odabrati srednji put što može pomoći globalnom gospodarstvu ako izdrže na tom putu, ali u toj strategiji ima peviše hazarda

Objasnimo pobliže što govore brojke kako bismo poduprli teze iz prvog poučka i bolje shvatili složenu situaciju u SAD-u.

Grafikoni novih slučajeva koje pratimo na specijaliziranim stranicama poput worldometer.info ne mjere stvarnu dinamiku zaraze jer je ona otprije tu. Stvarno širenje zaraze koje bilježimo u službenim statistikama pojačano je efektom ubrzanog otkrivanja zaraženih zbog sve bolje detekcije simptoma i šire primjene testova na virus. Paradoksalno, ali tempo rasta potvrđeno zaraženih u ranoj fazi širenja zapravo znači poboljšanje, jer statistički rast znači da se otkriva sve veći broj oboljelih (koji bi inače, da nisu otkriveni, puno brže širili zarazu). Takav je slučaj bio s naglim rastom broja potvrđenih slučajeva u Sloveniji do pred nekoliko dana, kada je nastupila linearizacija i usporavanje procesa. Susjedi su testirali neusporedivo više nego mi i sada im prirast na dnevnoj razini pada ispod 10% (naš je dvostruko veći).

Javnost ne vidi ovu pozadinu, jer je rast broja preminulih u prvom planu što u javnosti stvara paniku, a u zdravstvenom sustavu dramatičan stres među liječnicima. Veliki broj preminulih s jedne strane znači da je stvarni broj zaraženih znatno veći od broja potvrđeno zaraženih, no s druge strane znači da je stvarna stopa rasta broja oboljelih vjerojatno manja od prikazane. Stoga bismo mi laici ove funkcije trebali poimati kao empidemijsko-testne funkcije (jer odražavaju i stvarnu dinamiku zaraze i dinamiku zdravstvene intervencije). Unatoč tome što je mehanizam koji generira brojke tako složen (i razlikuje se od zemlje do zemlje), prikaz epidemijsko-testnih funkcija u obliku stopa rasta (novi slučajevi na dan t u odnosu na broj registriranih zaraženih na dan t-1) pomoći će nam da uočimo neke pravilnosti koje će odrediti daljnji razvoj događaja:

Izvor: vlastiti izračuni na temelju worldometer.info, podacima pristupljeno svaki dan oko ponoći radi cjelovitosti podataka za SAD.

Ljudi su zavedeni apsolutnim brojkama koje ovise o broju stanovnika neke zemlje, ali treba gledati relativne odnose poput stopa rasta. Prema tom kriteriju, Hrvatska ne stoji idealno kao što se u javnosti predstavlja (slika), osobito u svjetlu relativno malog broja provedenih testova. Međutim, prikazano nije jedini indikator ocjene kvalitete intervencije i karaktera zaraze. Treba uzeti u obzir kasnije izbijanje zaraze i kasnije uvođenje radikalnih mjera u Hrvatskoj u usporedbi s Italijom. Zbog toga su naše stope veće, ali je rezultat za sada mnogo bolji jer imamo relativno mali broj opakih slučajeva (1 osoba je preminula, a 6 je na respiratoru). Mi se za sada imamo pravo nadati da nismo ozbiljno zakasnili, što je suprotno iskustvo od Španjolske koja ima slične stope rasta potvrđeno zaraženih kao Hrvatska, ali uz puno veći omjer preminulih i broja potvrđeno zaraženih (6,8% i raste). Ponovimo, možemo se nadati da su restrikcije u Hrvatskoj uvedene na vrijeme i da nas ne čeka španjolski scenarij (talijanski smo najvjerojatnije izbjegli – ministar Beroš je u medijima isticao upravo tu našu prednost – do sada smo uspjeli zaštititi najranjiviji dio populacije, starije i bolesnike u bolnicama; nadamo se da će tako i ostati). Međutim, za uvjerenje u održivost takvog rezultata treba imati i sreće (npr. virus kod nas do sada nije penetrirao među teže bolesnike u nekoj bolnici ili u neki starački dom,  a svaka takva nevolja može brzo promijeniti statistiku s obzirom na rizike kod starijih osoba).
SAD su svijet za sebe. Oni kasne s razvojem zaraze i implementacijom testova, pa im epidemijsko-testna funkcija zaostaje za onima u Europi. Sada brzo rastu po stopama kakve su prevladavale u EU pred desetak dana (uočite, na primjer, da Italija sada raste po stopi od oko 8% dnevno, a SAD 20-40%). Kako je riječ o zemlji od 330 milijuna stanovnika, čini se neizbježnim da, u ne tako dalekoj budućnosti, broj potvrđeno zaraženih u SAD-u prijeđe psihološku granicu od milijun zaraženih osim ako termolabilnost virusa ili neko medicinsko-farmaceutsko čudo ne uspori razvoj zaraze. Kladeći se na vanjske faktore, uz tradicionalno veću važnost ekonomskih pitanja u donošenju odluka u SAD-u, predsjednik Trump se odlučio za srednji put – pomiriti borbu s virusom s kakvim-takvim očuvanjem gospodarske aktivnosti. Nitko ne zna je li to moguće, a bogme ne zna niti Trump i njegovi suradnici. Zbog toga je predsjednik u izjavi od ponedjeljka istaknuo da uzima 15 dana fleksibilnosti za promjenu strategije, a u utorak je najavio relaksaciju svih mjera, koje ionako nisu drastične kao u Italiji i nekim europskim zemljama, do Uskrsa. Kakav hazarder! Veliko je pitanje može li američko društvo izdržati ekstreman stres u zdravstvenom sustavu, ako se isti pojavi (a ako se ne umiješa neki vanjski faktor, pojavit će se). Rasplet nakon ulaska u ovu Trumpovu hazardersku fazu tek slijedi, a zasad je tek počeo težak sukob između država s visokim stupnjem zaraze (npr. New Jersey 9 milijuna stanovnika, New York 20 milijuna) i Donalda Trumpa. Guverner New Yorka Andrew Cuomo odaslao je pravi verbalni raketni napad na predsjednika jer se očekuje nedostatak više od 10,000 umjetnih pluća na vrhuncu epidemije samo u NY. Ironija je htjela da je New York prva država u kojoj su eksperti u anticipaciji globalne pandemije zbog ovakvog tipa virusa razradili smjernice za etičku, kliničku i legalnu alokaciju rijetkog resursa umjetnih pluća tako da liječnici u toj državi samo trebaju primijeniti “alokaciju”. Dokument je proročanski objavljen (ova verzija 2015.) kako bi građani bili upoznati sa smjernicama i znali što ih čeka – tko živi u slučaju pandemije, a tko ne.

Pouka broj 2: SAD su najveće svjetsko gospodarstvo koje ima presudan utjecaj ne samo na gospodarsku aktivnost, nego i na financijska tržišta i kamatne stope u cijelom svijetu. Zbog toga će – htjeli ne htjeli – razvoj događaja u SAD-u, ne samo epidemijski nego i gospodarski te politički, imati snažan i trajan utjecaj na cijeli svijet, bez obzira na ishod Trumpove hazarderske strategije.

„Srednji put“ nije američka specifičnost nego strategija koju primjenjuju vrlo različite zemlje i iz tih iskustava treba naučiti i dobre i loše stvari

SAD nisu jedina država koja testira srednji put. Pokušao je to i Boris Johnson, pa odustao kad su mu prišapnuli da U.K. ima skromne kapacitete na odjelima intenzivne njege. Pouka iz te epizode je da morate imati ozbiljne zdravstvene kapacitete (pokazat će se, kao npr. Njemačka), jer vam to omogućuje veću fleksibilnost u odabiru strategije i malo više vremena.

Neke azijske države (Tajvan, Singapur, Hong Kong, Japan i J. Koreja) do sada uspješno kontroliraju razvoj epidemije bez najradikalnijih mjera ili s njihovim povremenim relaksacijama. Šansu za takav pristup u nekoj još nedovoljno poznatoj mjeri (možda) imaju Njemačka i Nizozemska, te jedna europska država koja je po mnogočemu različita od SAD-a – Švedska. Djeca tamo i dalje idu u školu, a uslužni sektor normalno radi.

Spomenutim zemljama zajednički su: (a) kapaciteti zdravstvenog sustava koji mogu zbrinuti veliki broj bolesnika (Njemačka ima pet puta veće kapacitete intenzivne njege od Italije), (b) izuzetna prevencija (osobito među zdravstvenim osobljem koje je izvrsno zaštićemo od virusa!), statistike i analize u vidu velikih i ažurnih baza podataka koje su uvezane s mjerama dezinfekcije, rane detekcije, praćenja i testiranja osoba sa simptomima i s njima povezanih osoba i (c) velika disciplina i samodisciplina u vidu socijalnog distanciranja u svakodnevici, ovlaživanja unutarnjih prostora, izoliranja starijih osoba i poštivanja mjera opreza (peripersonalna distanca u Švedskoj ugrađena je u neformalne kulturne norme pa ljude na to gotovo i ne treba podsjećati, a “baka servis” praktički ne postoji!). Općenito vrijedi: što su države uspješnije u provedbi mjera a+b+c, veća je šansa da će im i gospodarstvo funkcionirati koliko-toliko normalno, iako nema šanse da se na taj način potpuno pobijedi virus, osobito dok epidemije bjesne u drugim dijelovima svijeta. Ovo potvrđuje tezu koju sam objasnio u mojoj nedavnoj trilogiji o potrebi zanemarivanja ideologije u razmatranju problema borbe protiv korone. Naglasio sam uzaludnost korištenja raširenih apstraktnih dihotomija tipa „anglosaksonski svijet vs. kontinentalna Europa“, „sloboda i tržište vs. intervencija i država“ i slično, jer se treba fokusirati samo na podatke, činjenice i dokaze o sveukupnom funkcioniranju zdravstva ali i društva u cjelini, kako bi se skupila korisna iskustva o tome što funkcionira, a što ne.

Pouka broj 3: U ovoj krizi nije važno što je lijevo, a što desno. Važno je što je pametno, a što glupo s motrišta očuvanja društva. Neke zemlje nisu izgradile kapacitete za rješenja pa stoga nemaju velikog izbora osim primjene najradikalnijih mjera, barem za neko vrijeme koliko gospodarstvo može izdržati, a da se ne raspe kao staklo, te dok ne osnaže bolnički kapaciteti. Međutim, već je očigledno da se prethodno opisana formula „a+b+c“ pokazuje kao vjerojatno najbolja za dugoročan društveni razvoj. Sva razumna društva trebala bi odmah početi graditi slične kapacitete za suočavanje sa sljedećom krizom, bez obzira hoće li to biti nastavak ove situacije u nešto blažem obliku, gotovo nestanak na ljeto pa povratak SARS-Cov-2 najesen, neki njegov mutirani oblik, ili neka posve nova viralna ili kakva druga opasnost.

Totalitarni duh je izletio i treba ga što prije vratiti tamo gdje mu je i mjesto

Najveći problem koji bi se u kratkom roku mogao pojaviti u društvu kao reakcija na koronavirus je nekontrolirano jačanje totalitarnog mentaliteta. Analiza s početka teksta već je pokazala kako ni u uvjetima ovako ekstremnog društvenog stresa nema dokaza da su totalitarna društva efikasnija od demokratskih, naprotiv. Unatoč tome, birokratsko-totalitarni duh pušten je iz boce.

Hajka na „neodgovorne građane“ potaknuta od strane vlasti počela je pred četiri dana kada se broj potvrđeno zaraženih u Hrvatskoj najviše povećao (pogledajte vrh hrvatske linije na slici za 21.3.). Takva kampanja je u početku zamrzavanja društva razumljiva i potrebna radi upozorenja građana na ozbiljnost stanja i utjerivanja u red nesmotrenih, zbunjenih, neinformiranih i idiota. Međutim, hajka na građane ima tamnu stranu medalje, o čemu treba dobro promisliti kada sve ovo prođe, radi pripreme za eventualni budući sličan stres.

Prvo do čega može dovesti bezgranično povjerenje u moć vlasti vidjeli smo u Kini gdje su komunističke vlasti izolirale dvoje liječnika-zviždača koji su, da ih se pustilo ga govore i slušalo na vrijeme (oko 1.1.), mogli spriječiti ovu globalnu pošast! Ta informacija nije poznata na društvenim mrežama na kojima obožavatelji Kine, Rusije i drugih totalitarnih sustava niču kao gljive poslije kiše.

Drugo, imali smo dramatičnu društvenu stigmatizaciju čovjeka iz Karlovca i jedne obitelji iz Splita iako su se ponašali potpuno u skladu s uputama zdravstvenih vlasti, ali ih je „narod“ optužio za širenje epidemije! Nije prošlo dugo do traženja linča.

Treće, nakon što su nas godinama uvjeravali u administrativna rasterećenja i ukidanje pečata, birokrati su umjesto on-line informacijskog sustava izmislili pisane potvrde s potpisom i pečatom za kretanje, kao da je 1945. Ovo nije zalaganje protiv ograničenja kretanja koje u ovoj fazi smatram opravdanima, već upozorenje na to da birokratski organizam ima svoju unutarnju inerciju koja je nesalomljiva i koristi svaku situaciju za signaliziranje potrebe za svojim besmislenim uslugama.

Četvrto, Pravni fakultet u Zagrebu priopćenjem pročitanim u večernjem dnevniku državne TV u ponedjeljak pozvao je policiju na primjenu kaznenog zakona, iako nisu mogli imati informaciju o tome kako sustav stvarno funkcionira jer je vrijeme koje je potrebno za stručno upoznavanje s funkcioniranjem sustava jednostavno – nemoguće kratko. Glas komentatora koji je čitao to priopćenje u kojem profesori govore policiji što da radi, ne slučajno, podsjećao je na glas iz Filmskih novosti u SFRJ.

Peto, Vlada u anti-recesijskim mjerama nije predvidjela niti jednu mjeru stvarnog rasterećenja, nego samo odgode plaćanja poreza i doprinosa, kao da će se sve brzo vratiti na staro. To nije samo nesnalaženje i taktiziranje, nego i odraz interesa javnog sektora za obranu zauzetih proračunskih položaja i odgode prilagođavanja. Neće nedostajati onih koji će se sakriti iza osjećaja ponosa i potpore zdravstvenim djelatnicima, policajcima, vojnicima koji svi dijelimo, ne bi li zadržali status quo kakav njima odgovara, pa da trošak krize opet, kao i 2009., plati privatni sektor. Još manje nedostaje onih koji kalkuliraju da će sve brzo proći i da će se punjenje proračuna nastaviti po starom.

Izolirani smo, dakle, i rasuti, ustrašeni, pod stresom, ne smijemo se okupljati. Kao takvi smo idealan plijen komitetskim predatorima koji ne samo da imaju propusnice, nego jedva čekaju sve „resurse“ staviti pod svoju kontrolu. Oni će to na razini priče činiti u ime općeg dobra, naravno, a suprotne stavove će proskribirati i opet potaknuti ideološke bitke i hajke kroz koje se s enormnim naporima pokušavamo probiti.

Međutim, društvo će dugoročno preživjeti i postati uspješno samo ako njegovo fino socijalno i gospodarsko tkanje ostane nerasparano, ako među donositeljima odluka prevladaju hladne glave i pametna rješenja, i ako će u Hrvatskoj postojati dovoljan broj ljudi koji će znati mudro pomiriti ustavne vrednote, osobne slobode i gospodarski život s borbom protiv korone. Za to je prostor još uvijek, ali ne i zauvijek, otvoren!

Pouka broj 4: Navodna superiornost čvrstorukaških rješenja puka je iluzija. Nedemokratski duh koji je pušten iz boce mora se vratiti natrag.  

Čeka nas jednako teška dilema o dinamici otpuštanja

Za kraj „podvlačenja crte“ ispod bitnog datuma 24.3.2020., treba imati na umu kako ćemo uskoro ući u razdoblje u kojem će (malo) bolje vijesti sve brže trčati za lošim vijestima. Ključne dobre vijesti o cjepivu neće doći tako skoro, ali „rezervoar“ iz kojeg mogu doći neke druge dobre vijesti (pored učinaka do sada poduzetih mjera i izglađivanja epidemijsko-testnih krivulja), nije malen.

Prvo, temperatura i vlažnost zraka će po svemu što znamo utjecati na stabilnost virusa. Gordan Lauc već danima poziva na važnost ovlaživanja zraka u stanovima, a sada je preko Journal of Virology došla i znanstvena potvrda te njegove teze s puno jačim zaključcima u pogledu opće stabilnosti virusa. Na to se nadovezao netom objavljen rezultat kineskih znanstvenika koji su potvrdili hipotezu o termolabilnosti SARS-Cov-2. Ako bude sreće sa zatopljenjem, to će se možda dogoditi u toku mjeseca travnja. Tada će epidemijsko-testne funkcije u Europi vjerojatno već biti prilično nagnute prema dolje (iako, kakve smo sreće ovih dana, ne bi me začudilo da nas zadesi najhladniji travanj u povijesti mjerenja temperature zraka!).

Drugo, barem 4 ozbiljna lijeka (ili kombinacije postojećih lijekova) za koje ćemo u prvoj polovici travnja imati pouzdane informacije djeluju li, trenutno se nalaze u fazi eksperimentalnog testiranja ili izravne primjene na pacijentima. Lijek ne može riješiti problem kao što može cjepivo, ali može osjetno smanjiti broj smrtnih slučajeva, a time i društveni stres. Kombinacija ovih faktora (učinci do sada poduzetih mjera + jačanje mjera detekcije i prevencije + povećanje bolničkih kapaciteta + eventualno rast temperature, vlaga i lijek) u toku travnja aktivirat će novo pitanje: kada popustiti mjere i početi vraćanje društva prema normali?

Gubitak radnih mjesta, radikalno smanjenje primanja, višetjedna zatočenost u stanovima sa svim negativnim posljedicama, neodlazak djece u školu, stres, anksioznost i pojava problema u obiteljskim odnosima koji sve to prate, samo su dio društvenih troškova koje treba uzeti u obzir. Ne zbog “sebičnih interesa”, nego (i) zbog toga što naši javnozdravstveni kapaciteti u srednjem i dugom roku zavise o gospodarskim rezultatima. Nazovimo te utjecaje ekonomsko-socijalno-psihološkim faktorima (ESP). Sukladno analitičkim predviđanjima na temelju statističkih podataka, sada se čini da će se obistiniti očekivanje kako će kreatori politike uskoro u svoje funkcije cilja početi uključivati i ESP faktore, od kojih neki također mogu biti i smrtonosni (nitko ne zna koji i koliko!). Rast će i politički pritisak – mjere će se sve češće propitivati.

Aktivni ljudi žele raditi i graditi svoje živote, zarađivati, i zbog te želje ih ne smijemo optuživati da su „socijalno neosjetljivi“, „ubojice“, „sebičnjaci“ i da zaslužuju društvenu stigmu. Stoga, još jednom, vratimo taj totalitarni duh u bocu i pokrenimo raspravu kako bismo kroz argumente bolje shvatili što nam je činiti.

Ipak, već sada je jasno da ako epidemijsko-testne funkcije u narednim tjednima potvrde silazni trend, bilo bi suludo previše žuriti s otpuštanjem mjera. Kini je trebalo oko 25 dana od vrha dnevnog broja novih slučajeva, kroz koji Italija po svemu sudeći sada prolazi, do pada dnevnih novih slučajeva ispod 200 ili 2% aktivnih slučajeva. To iskustvo pokazuje kako treba očekivati da će proces normalizacije biti spor, iako toplije vrijeme, ako bude sreće, možda ubrza stvar. U svakom slučaju, očekujem još nekoliko dana status quo, dok se bolje vijesti ne probiju na naslovnice, a potom očekujem rast pritiska na relaksaciju. Travanj će biti mjesec obilježen tom raspravom. Na određeni način jučer je tu raspravu otvorila doktorica Markotić izjavom da su pred nama ključna tri, možda i četiri tjedna. Do sada se izbjegavalo davati ovakve vremenske procjene.

Epidemiolozi će (prirodno, to im je posao) inzistirati na što duljem zadržavanju ovakvog stanja i na borbi „do zadnjeg virusa“, s pravom se bojeći da bi prebrza relaksacija mogla dovesti do novih proboja bolesti. Političari će pažljivo vagati, nastojeći pomiriti veći broj društvenih ciljeva. Kao i do sada, najvažnije je da ne prevladaju ideologije, interesi (hazarderstva se u Hrvatskoj ne treba bojati) i da odluke budu zasnovane na činjenicama i podacima kako društveno tkivo od ovog stresa ne bi ostalo trajno rasparano, a neka pogrešna odluka ostavila nepotrebno dubok trag.

Pouka broj 5. Predstojeći preokret trendova treba iskoristiti za razborito vraćanje prema normali (namjerno ne piše u normalu)

Na samome kraju, vratimo se mjerama „a+b+c“ koje su opisane u trećem dijelu. Laički gledano, čini se da će u njima trebati tražiti ključeve za razboritu postupnu relaksaciju, ali i za odgovore na srednjoročne izazove borbe protiv pandemije koja neće nestati sa mjesecom travnjem. U svemu tome najviše će nam pomoći hladne glave i znanje, a najviše odmoći usijani i brzopleti stavovi i zaključci.

 

Izvor: arhivanalitika.hr