Dalmacija

Dalmacija, povijesno-geografska regija u južnoj Hrvatskoj; u granicama Hrvatske obuhvaća oko 13 000 km² (ukupna površina četiriju županija – Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske – iznosi 12 951 km²) s 856 758 st. (2011). Proteže se uz Jadransko more, od Hrvatskoga primorja (Tribanj) na sjeverozapadu do granice s Crnom Gorom na jugoistoku. S kopnene strane granica joj je državna granica prema BiH, odnosno visokoplaninsko područje omeđeno crtom Dinara – Kamešnica – Zavelin. Sastoji se od otočnog i obalnog dijela te submediteranske unutrašnjosti (Dalmatinska zagora ili Zagora). Subregionalna podjela Dalmacije na sjevernu, srednju i južnu Dalmaciju uvjetovana je gravitacijskim utjecajem njezinih većih gradova. Sjeverna Dalmacija gravitacijsko je područje Zadra i Šibenika pa joj u administrativno-teritorijalnom smislu pripada područje Zadarske županije (3646 km²) i Šibensko-kninske županije (2984 km²). Srednja Dalmacija gravitacijsko je područje Splita, odnosno Splitsko-dalmatinske županije (4540 km²). Južna Dalmacija gravitacijsko je područje Dubrovnika, odnosno Dubrovačko-neretvanske županije (1781 km²). Dalmaciji pripadaju gotovo svi jadranski otoci, osim kvarnerskih, među njima i Kornati, najveće jadransko otočje (140 otoka). Najveći otoci: Brač (394,57 km²), Hvar (299,66 km²), Pag (284,56 km²), Korčula (276,03 km²), Dugi otok (114,44 km²), Mljet (100,41 km²); na njima živi oko 52 357 ljudi (2011), najviše na Korčuli (15 522 st., 2011), Braču (13 956 st.) i Hvaru (11 077 st.). Obala, otoci i planine u zaleđu pružaju se usporedno, u smjeru sjeverozapad–jugoistok (dalmatinski tip obale).

Dalmacija je pretežito građena od vapnenca i dolomita. Iznimka je veliko flišno područje Ravnih kotara, koje je, uz flišno područje Istre, jedina veća zona plodnog tla na Sredozemlju. To je uglavno bezvodno, rasjednuto područje (česti potresi) s razvijenim kršem. Klima je sredozemna. Srednja zimska (siječanj) temperatura 6,9 do 9,0 °C, srednja ljetna (srpanj) 24,7 do 25,3 °C. Izoterme se pružaju usporedno s obalom (temperatura pada ili raste s udaljenošću od obale, a ne od sjevera prema jugu). Godišnja količina oborina 500 do 1500 mm; snijeg je rijetka pojava. Rijeke pripadaju slijevu Jadranskoga mora. Ugl. su kratka toka (razvodnica Crnoga i Jadranskoga mora razmjerno je blizu obale). Najdulje rijeke: Cetina (101 km), Krka (73 km), Zrmanja (69 km) i Neretva (20 km u Hrvatskoj); Cetina i Neretva plovne su u donjem toku (blizina ušća). Razvijen je turizam (Dubrovnik, Hvar, Korčula i dr.), u novije doba i nautički (mnogobrojne marine). Brodogradnja (Split, Zadar, Korčula, Šibenik i dr.), brodarstvo (Zadar, Šibenik i dr.), preradba ribe (Sali, Split, Milna, Postira, Zadar i dr.), marikultura (Dugi otok, Ugljan, Novigrad, Mljet, Pelješac i dr.). Industrija je ugl. koncentrirana u gradovima (Split, Zadar, Šibenik i dr.). Obalom Dalmacije vodi Jadranska magistrala. Prometna se povezanost s unutrašnjošću povećala izgradnjom autoceste Zagreb–Ploče (u planu je produljenje do Dubrovnika). Zračne luke u Zadru, Splitu, Dubrovniku te na otoku Braču. Glavne luke: Split, Zadar, Šibenik, Ploče, Dubrovnik.

Povijest

Ime Dalmacija (Dalmatia) javlja se od I. st. pr. Kr. kao naziv za područje nastanjeno plemenom Delmata (Dalmata) i njemu srodnih ilirskih plemena, odnosno kao istoznačnica za ime Ilirik, kojim su Rimljani označavali taj kraj. Granica rimske pokrajine Dalmacije tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Priobalno područje nastavala su mnogobrojna ilirsko-keltska plemena (Liburni, Delmati, Ardijejci i Plereji), a unutrašnjost Japodi, Mezeji, Desidijati, Dokleati i dr. Kao važna uporišta rimske uprave razvile su se kolonije Iadera (Zadar), Narona (Vid kraj Metkovića), Aequum (Čitluk kraj Sinja), Epidaurum (Cavtat), municipij Scardona (Skradin) te stari grčki gradovi s postignutim rimskim municipalnim statusom Issa (Vis), Pharus (Stari Grad na Hvaru) i dr. Glavni grad provincije bila je Salona (Solin), gdje je isprva bilo sjedište carskoga namjesnika, a poslije vojnog zapovjednika i civilnoga guvernera. Zbog potreba uprave, vojske i trgovine, provincija Dalmacija bila je dobro povezana s Italijom, a dobre su veze uspostavljane i između pojedinih gradskih središta (cestovne komunikacije i plovni riječni putovi).

Za cara Dioklecijana nastavljena je upravna razdioba pokrajine; odvajanjem područja na jugu ustrojena je pokrajina Praevalis (Prevalitana) s glavnim gradom Scodrom (Skadar). Granica podjele išla je od Budve na ušće Lima u Drinu, a odatle na izvorište Kolubare. Ta je granica nakon Teodozijeve podjele Carstva (395) postala razmeđe Istočnog i Zapadnoga Rimskog Carstva. God. 437. darovanjem Gale Placidije, majke cara Valentijana III., Dalmacija je dospjela u istočnorimski (bizantski) posjed, ali je već 454 (nakon provale Huna) ustrojena kao zasebno područje pod upravom Dalmatinca Marcelina. Njegov nećak Julije Nepot nakratko se dokopao naslova zapadnorimskog cara (474–475); ubrzo je bio svrgnut pa se sklonio u Dioklecijanovu palaču u Splitu, gdje je ubijen (480). Dalmaciju je 481. osvojio kralj Italije, germanski vojskovođa Odoakar, a nakon njegova poraza (493) ostrogotski vladar Teodorik. U doba vladavine Ostrogota Dalmacija je sjedinjena s panonskim područjem južno od Drave (Pannonia Savia) u jedinstvenu vojno-upravnu jedinicu, kojom je upravljao comes sa sjedištem u Saloni, gdje je ujedno bilo i sjedište metropolije, kojoj su bili podložni ostali dalmatinski biskupi. Stare rimske kolonije i municipiji postali su tada gradska središta (civitates),kojima su upravljali priori.

Za rata bizantskog cara Justinijana I. protiv Ostrogota Dalmacija je ušla u sastav Istočnorimskoga Carstva (535). Upravno i dalje udružena s Pannoniom Saviom, postala je bizantska pokrajina kojom je upravljao prokonzul podložan prefektu Ilirika. Potkraj VI. st., za cara Maurikija, kada je Bizant uspostavljao vojnički ustrojena područja (egzarhati), bila je podređena egzarhu sa sjedištem u Ravenni. Istodobno, tijekom VI. st. trajali su postupni prodori Slavena i Avara na teritorij Dalmacije, a početkom VII. st. njihove postrojbe doprle su do mora. U prvim desetljećima VII. st. bio je razoren velik broj dalmatinskih gradova (Salona, Epidaurum, Delminium i dr.); istodobno se raselilo starosjedilačko romansko pučanstvo. Slavenski doseljenici uskoro su preplavili cijelo područje Dalmacije i susjednih krajeva (osim romanskih gradova). Nestale su tradicionalne granice između pokrajina, a izravan bizantski posjed uključen u Ravenski egzarhat sveden je na uzak obalni pojas gradova i otoka. God. 751. Bizant je izgubio Ravennu (koju su osvojili Langobardi), a područje bizantske Dalmacije (gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Lošinj, Cres i Rab) ustrojeni su u zasebnu Dalmatinsku temu, kojom je upravljao strateg u Zadru. Istodobno je crkvenu vlast imao splitski nadbiskup, koji se smatrao sljednikom salonitanskoga metropolita. Sjeverni dio zaleđa Dalmatinske teme postupno se počeo politički ustrojavati u Kneževinu Hrvatsku, a na jugu su se ocrtavali zametci neretvanskoga, zahumskoga, travunijskog i dukljanskog područja.

Aachenskim mirom 812. utvrđena su područja franačke i bizantske vlasti, a povučena granica razdvajala je bizantske gradove od okolne hrvatske zemlje. Rađa se tako novi pojam Dalmacije, koja otada obuhvaća više-manje neodređen pojas zemlje uz more, koji se povremeno suzuje i širi. Od IX. do XI. st. izravni utjecaj bizantske vlasti u Dalmaciji slabi, a sve više jača politički utjecaj susjednih hrvatskih vladara (Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV.). Ulogu Bizanta pokušala je preuzeti Venecija potkraj X. i potkraj XI. st. (pohodi duždeva Petra II. Orseola i Dominika Selva), a takvu je politiku nastavila i nakon 1102. Dolazak Arpadovića na hrvatsko prijestolje nije doveo do promjene odnosa između Dalmacije i Hrvatske, a kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske i Dalmacije 1102. u Biogradu. Vlast Arpadovića pozitivno se odrazila na razvoj municipalnih ideja u dalmatinskim gradovima. Pomicanje kraljevskog središta u Panoniju omogućilo je Veneciji da početkom XII. st. poduzme novo osvajanje na Jadranu te do 1116. podvrgne kvarnerske otoke i glavni grad Dalmacije – Zadar, koji će s manjim prekidima (1159–70., 1180–1203., 1242–43., 1311–13., 1345–46) zadržati pod svojom vlašću sve do 1358. U doba Emanuela I. Komnena Dalmacija i dio Hrvatske (do Krke i Zrmanje) kratkotrajno su priznavale bizantsku vlast (1167–80), nakon čega se vraćaju pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva pa tijekom XIII. st. priznaju njihovo vrhovništvo (osim kvarnerskih otoka te gradova Zadra i Dubrovnika, koji uglavnom priznaju vlast Venecije). Nove teritorijalne promjene Dalmacije nastupile su u razdoblju 1322–28., kada Venecija uspijeva iskoristiti borbe između hrvatskih velikaša i kralja te svojoj vlasti podvrgnuti dalmatinske (Trogir, Split) i dotadašnje hrvatske primorske gradove (Nin, Šibenik), koji se otada uključuju u pojam Dalmacije. Nakon konsolidacije kraljevske vlasti u Hrvatskoj, kralj Ludovik I. Anžuvinac porazio je Veneciju i natjerao ju Zadarskim mirom (1358) da se odrekne svih prava na Dalmaciju, koju je tada ponovno sjedinio s Hrvatskom. Razdoblje anžuvinske vlasti u Dalmaciji obilježava snažan gospodarski i kulturni procvat. Ali nesređene prilike nakon Ludovikove smrti (1382) i građanski rat za hrvatsko-ugarsko prijestolje između Ludovikove kćeri Marije i njezina supruga Sigismunda Luksemburgovca te Ladislava Napuljskoga omogućili su Veneciji da ugovorom s potonjim za 100 000 dukata ponovno stekne prava na Dalmaciju i započne njezino osvajanje (1409).

Do 1420. Mlečani su osvojili većinu preostalih dalmatinskih gradova (Kotor, Split, Trogir, otoke Brač, Korčulu, Hvar) – nazvavši ih poslije acquisto vecchio (stara stečevina) – potom Budvu (1442), Omiš (1443) i Poljica (1444), prostor između Cetine i Neretve zauzeli su 1452., a otok Krk 1481. te tako zaokružili golem prostor na istočnoj jadranskoj obali od Istre do Albanije, izuzev neovisnu Dubrovačku Republiku i hrvatsko-ugarski dio obale između Rječine i Zrmanje. Izvan mletačkog dosega ostalo je sveukupno zaleđe, ali od XV. st. do 1797. pretežit dio Dalmacije činit će sastavni dio mletačkih prekojadranskih stečevina. Iako središnja mletačka vlast nije unosila ključne promjene u upravno ustrojstvo dalmatinskih komuna, zadržavši njihova plemićka vijeća i srednjovjekovne statute, sve odluke o bitnim razvojnim pitanjima, poglavito o gospodarstvu i vojsci, donosili su uredi u Veneciji. Na čelu pokrajinske uprave u Dalmaciji stajao je generalni providur sa sjedištem u Zadru. Imenovao ga je mletački Senat na dvije, a od XVIII. st. na tri godine službe. U njegovoj je osobi i položaju bila okupljena gotovo sveukupna vlast: upravna, sudska i vojna. Mletačku vlast u pojedinim gradovima predstavljao je knez (Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Nin, Brač i Omiš), dok su Šibenik, Trogir, Split, Hvar i Korčula imali na čelu upravitelja s naslovom kneza i kapetana. Jedino su u Zadru dužnosti kneza (civilna vlast) i kapetana (vojna uprava) bile odvojene. Plemićka vijeća nisu bila ukinuta, ali su u stvarnosti bila bez ikakve izvršne vlasti. Plemićke obitelji i pojedinci koji su u doba mletačkog zauzeća Dalmacije iskazivali otpor novoj vlasti, kažnjeni su progonstvom u Mletke, oduzimanjem posjeda i povlastica u trgovini. Težište mletačke gospodarske politike bilo je usmjeravanje trgovačkog prometa u Mletke te nadzor nad proizvodnjom soli (Pag), koja postaje mletački monopol, što je oslabilo gospodarski napredak Zadra. Mletačka gospodarska politika u manjoj je mjeri pogađala dalmatinska središta koja su bila usmjerena na poljodjeljsko-stočarsku i ribarsku proizvodnju. Unatoč zakonskim ograničenjima, većina dalmatinskih komuna uspješno se uklopila u sustav mletačke države. Postupnomu gospodarskom zaostajanju i općoj krizi dalmatinskoga društva bit će uzrok osmanski prodori i osvajanja; 1498. osvojena je Makarska, a u prvoj polovici XVI. st. i strateški važne hrvatske utvrde u dalmatinskom zaleđu (Knin i Skradin 1522., Ostrovica 1523., Obrovac 1527., Klis 1537. i dr.), čime izravno postaju ugrožena mletačka gradska uporišta u priobalju (Zadar, Šibenik, Trogir i Split). Za Kandijskoga rata (1645–69) započinje »rekonkista« osmanskih stečevina u Dalmaciji (splitsko zaleđe), a razgraničenjem 1671. uspostavljena je granična linija Nani (linea Nani). U Morejskome ratu (1684–99) Mlečani su zauzeli Obrovac, Benkovac, Drniš, Skradin, Knin, Vrliku i Herceg-Novi u Boki pa se sjedinjenjem mletačkih novostečenih posjeda (acquisto nuovo) ime Dalmacije proširilo na Boku kotorsku i na Podgorje ispod Baga do rijeke Zrmanje. Mletački posjedi u Dalmaciji zaokruženi su Požarevačkim mirom 1718. U sastav Mletačke Dalmacije tada je dospio Imotski, a 1721–23. utvrđena je granica između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, koja odgovara današnjoj granici između RH i BiH. To stanje održalo se do mira u Campoformiju 17. X. 1797., kada je Mletačka Republika prestala postojati, a njezin posjed u Dalmaciji te Istra, Boka kotorska i Budva pripali su Austriji. No Austrija se 26. XII. 1805. Požunskim mirom morala odreći Istre, Dalmacije i svih jadranskih otoka pa u veljači 1806. Francuska preuzima vlast u Dalmaciji. Generalni providur i civilni upravitelj francuske pokrajine Dalmacije (1806–10) postao je Mlečanin V. Dandolo, dok je francuski general A. F. Marmont preuzeo sveukupne vojne ovlasti. Novim uvećanjem francuskih tečevina na račun Austrije (mir u Schönbrunnu, 14. X. 1809) Dalmacija je uključena u Ilirske provincije, a 1811 (15. IV) Napoleon je izdao dekret o organizaciji Ilirije, koju je podijelio na 6 civilnih pokrajina, od kojih je jedna bila Dalmacija i Dubrovnik.

Britanska flota pod Visom (13. III. 1811) nadzirala je plovidbu Jadranom i 1812. zagospodarila Visom, Lastovom i Korčulom, a austrijske postrojbe generala F. Tomašića zauzele su Knin i Zadar. Odredbama Bečkoga kongresa (1815) vraćen je Austriji cijeli dotadašnji posjed na istočnom Jadranu. Podijeljena na četiri okružja (zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko), Dalmacija je sjedinjena u jedinstvenu upravnu cjelinu – Kraljevinu Dalmaciju – sa sjedištem u Zadru. Status »austrijske krunske zemlje« i nepromijenjene granice Kraljevina Dalmacija zadržat će sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. U političkom životu Dalmacije od 1830-ih jača proces nacionalnog buđenja dalmatinskih Hrvata. Pod utjecajem preporodnih ideja iz sjeverne Hrvatske, u Dalmaciji se počinju javljati pristaše Gajeva ilirskoga pokreta, šire se i čitaju ilirske publikacije i novine (posebno Gajeva Danica) i uspostavljaju veze s hrvatskim političarima sa sjevera. Veliku važnost u jačanju hrvatskog nacionalnog preporoda u Dalmaciji imalo je pokretanje Zore dalmatinske (zadarski preporoditelj A. Kuzmanić), u kojoj su surađivali i mnogobrojni ilirci iz Hrvatske. Tijekom revolucije 1848/49. iz dalmatinskih gradova upućivali su se mnogobrojni pozivi hrvatskom banu J. Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s maticom Hrvatskom. U razdoblju Bachova apsolutizma (1849–59) političko djelovanje u Dalmaciji bilo je umrtvljeno. Obnovom ustavnoga života započela je intenzivna politička borba dalmatinskih narodnjaka, pristaša sjedinjenja s Hrvatskom (M. Klaić, N. Nodilo, M. Pavlinović i dr.), protiv talijanaške stranke dalmatinskih autonomaša, predvođenih splitskim gradonačelnikom A. Bajamontijem. Važnu ulogu u oblikovanju nacionalne i političke misli dalmatinskih narodnjaka imalo je njihovo središnje glasilo Il Nazionale (s prilogom na hrvatskom jeziku Narodni list). Borba dviju stranaka obilježit će tijekom idućih desetljeća politički život Dalmacije, a postupno će biti okončana uspjesima narodnjaka na izborima za općinsku upravu u gradskim središtima (posebno je znamenita pobjeda narodnjaka G. Bulata nad autonomaškim prvakom A. Bajamontijem u Splitu 1882) i osvajanjem zastupničke većine u Dalmatinskom saboru (1870). U obrani hrvatstva i hrvatske političke misli u Dalmaciji veliku su ulogu imali pravaši i njihova glasila, zadarska Hrvatska kruna, pod uredništvom I. Prodana, i dubrovačka Crvena Hrvatska, pod uredništvom F. Supila. God. 1905. spajanjem narodnjaka i dijela Stranke prava nastala je u Dalmaciji Hrvatska stranka, koja je postala glavnim zagovarateljem politike »novoga kursa« (nositelji F. Supilo, A. Trumbić, J. Smodlaka i P. Čingrija). Za I. svjetskoga rata (1914–18) aktualiziralo se jadransko pitanje, a talijanski iredentistički zahtjevi postali su glavnom prijetnjom u ostvarenju cjelovitosti hrvatskih zemalja (tajni Londonski ugovor iz 1915). Okončanjem rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. talijanske teritorijalne pretenzije nisu u cijelosti ostvarene, ali su Rapallskim ugovorom 1920. od Dalmacije otrgnuti Zadar te otoci Lastovo i Palagruža. Uključivanjem u sastav Kraljevine SHS i donošenjem Vidovdanskog ustava (1921) Hrvatska je Uredbom iz 1922. podijeljena na šest oblasti, među kojima je Dalmacija podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast. Raspuštanjem skupštine, ukinućem ustava i nastupom šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (1929) dokinute su dotadašnje oblasti i uspostavljene banovine. Područje Dalmacije uglavnom je sjedinjeno u Primorskoj banovini (od Zadra do Korčule), dok je najveći dio prijašnje Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini. Napokon, uspostavom Banovine Hrvatske (1939) područje Dalmacije (zajedno s Dubrovnikom, ali bez Boke) sjedinjeno je s ostalom Hrvatskom. Važnu ulogu u nacionalnom ujedinjenju Hrvata na sveukupnom hrvatskom etničkom prostoru imala je Radićeva Hrvatska seljačka stranka (HSS). Istodobno, teško razdoblje, tijekom kojega je nasilno gušen svaki oblik hrvatskog političkog djelovanja, proživljavao je grad Zadar (posebno od dolaska fašista na vlast u Italiji), iz kojega su pred otvorenim nasiljem talijanskih nacionalista i fašista bili prisiljeni izbjeći mnogobrojni Hrvati.

S izbijanjem II. svjetskog rata 1941. i raspadom Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. Italija je zauzela veći dio Dalmacije, a ugovorom u Rimu 18. V. 1941. između Italije i NDH Italija je anektirala dio južno od rijeke Zrmanje, zapadno od pruge Knin–Split, s gradovima Splitom i Šibenikom, otoke ispred obale, kao i Mljet, Korčulu, Vis i Šoltu. To je područje zajedno sa Zadrom i Bokom stavljeno pod novoustrojeno Namjesništvo Dalmacije (Governatorato della Dalmazia), sa sjedištem u Zadru. Guverner Dalmacije izravno je bio odgovoran Mussoliniju, kao predsjedniku vlade. Posebnim dekretom ustrojena su okružna područja (prefekture Zadar, Split, Kotor) te određene ovlasti guvernera i njegovi odnosi s prefektima. Guvernerom Dalmacije imenovan je G. Bastiniani, član Direktorija Fašističke stranke i Velikoga fašističkog vijeća. Za vojna pitanja ustrojeno je Vojnopomorsko zapovjedništvo Dalmacije (Comando militare marittimo della Dalmazia). Rimskim ugovorima Hrvatskoj je ostalo zaleđe Dalmacije i otoci Hvar i Brač, koji su se našli u teškom gospodarskom i prometnom položaju. Dalmatinsko područje u sklopu tzv. Druge zone, tj. u kotarevima Knin (bez općine Kistanje), Drniš, Sinj i na području od Splita do Dubrovnika s otocima Hvarom i Bračom i poluotokom Pelješcom, talijanska je vojska trebala predati vlastima NDH. Taj dio ugovora nije proveden u cijelosti, a talijanske vojne snage koje su ondje bile nazočne dobile su samo drugačiji status. Na anektiranom području Italija je nastavila s politikom talijanizacije i progona hrvatskoga življa, često se udružujući i sa srpskim pobunjenicima koji su pristajali uz četnički pokret D. Mihailovića. Potporu talijanskim snagama pružili su po uspostavi NDH predstavnici Srba iz sjeverne Dalmacije (Niko Novaković Longo, B. Desnica, Dobroslav Jevđević, četnički vojvoda Ilija Birčanin-Trifunović, pukovnik Božo Đukanović i dr.), koji su se u više navrata zalagali za priključenje sjevernodalmatinskoga zaleđa Italiji. Sve do kapitulacije Italije, četničke postrojbe u Dalmaciji (poglavito zloglasna Dinarska divizija vojvode Momčila Đujića) u velikoj će mjeri ovisiti o talijanskoj logističkoj potpori. Sve će te okolnosti izazvati otpor hrvatskoga stanovništva u okupiranim područjima, koje će se – potaknuto surovim terorom talijanskih vlasti – odlučiti na otpor i sudjelovanje u antifašističkoj borbi. Talijanska okupacija Dalmacije i Istre trajala je do rujna 1943. Kapitulacijom Italije 8. IX. 1943. Dalmaciju su zauzele njemačke postrojbe, a njihov teror nad domaćim stanovništvom nije spriječio jačanje antifašističkoga pokreta, pa je do kraja 1944. Dalmacija u cijelosti oslobođena. Na temelju odluka ZAVNOH-a na Drugom zasjedanju (Plaški, listopad 1943) o pripajanju Istre, Rijeke, dijelova Dalmacije, Zadra, Lastova i Palagruže, provedeno je njihovo sjedinjenje s maticom Hrvatskom.

Mirovnim ugovorom 1947. i formalno su Zadar, Lastovo i Palagruža vraćeni Hrvatskoj. U socijalističkoj Jugoslaviji Dalmacija je od početka 1970-ih bila važna i zbog turističkih deviznih prihoda, a zahtjev za njihovim raspolaganjem bio je bitan dio programa Hrvatskoga proljeća. Pobuna srpskoga stanovništva u Kninskoj krajini od kolovoza 1990. geopolitički je fragmentirala Dalmaciju i izložila je ratnim razaranjima (granatiranje Zadra, Šibenika, Dubrovnika i dr.). Rat u BiH (1992–95) značio je dodatni velikosrpski pritisak, posebno na dalmatinskom jugu. Okupirani dijelovi Dalmacije oslobođeni su akcijama 1992–93. te u kolovozu 1995. vojnom operacijom »Oluja«.

Izvor: enicklopedija.hr