Dalmacija između omražene Austrije i razočaranja Jugoslavijom

Ode Frane nesta hrane,
dođe bre odnija đava sve

Dalmatinska izreka nakon
Prvoga svjetskoga rata

Od 1918. do danas Dalmacija kao posebna administrativna jedinica ne postoji, ali njezino ime, njezini narodnosni i društveni sadržaji itekako su živi i zasigurno se nikad neće izgubiti. Jedno važno razdoblje Dalmacije, ono između Prvog i Drugog svjetskoga rata, predmet je zanimljive knjige profesora splitskog sveučilišta Aleksandra Jakira pod naslovom Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918–1941, izdanje Leykam international, Zagreb, 2018, koja se temelji na njegovoj vrlo opširnijoj disertaciji na njemačkom jeziku Dalmatien zwischen Weltkriege, naklada Oldenbourg, München, 1999, no hrvatska je inačica kraća i bez uobičajenoga znanstvenog instrumentarija, dakle pitkija za čitanje.

Unatoč nekim etničkim promjenama na štetu Hrvata, Dalmacija je dočekala Prvi svjetski rat kao pretežito hrvatska pokrajina s jakom srpskom i minijaturnom talijanskom manjinom. Nad svima je lebdjelo nekakvo neuvjerljivo definirano jugoslavenstvo, pri čemu nije moguće prihvatiti tvrdnju da je tu riječ o jednom troimenom narodu, jer to bijaše mnogo više deklarativno nego utemeljeno na narodnosnim činjenicama.

Prvi svjetski rat u Dalmaciji

Prvi svjetski rat, koji je prema nekim znanstvenim istraživanjima mogao biti izbjegnut (Christopher Clark) donio je Dalmaciji i Hrvatima kao narodu goleme žrtve. Jakir piše: „Novija istraživanja, kao što je studija Filipa Škiljana o Prvom svjetskom ratu u Dalmaciji, pokazuju u kojoj mjeri su upravo u ovoj slaborodnoj, a gledajući obradivu agrarnu površinu, gusto naseljenoj regiji kakva je bila Dalmacija, vladali glad i neishranjenost. U novijoj literaturi možemo naći podatak da se procjenjuje da je stradalo oko 137.000 vojnika iz Hrvatske na raznim bjištima, a oko 109.000 uglavnom civila umrlo je od raznih epidemija i gladi.“

Tomu treba dodati i gubitke dalmatinskih dragovoljaca, njih 2076, u borbi protiv Austro-Ugarske na strani saveznika. Unatoč svim represijama austro-ugarskog upravnog aparata, simpatije stanovništva u Dalmaciji bile su većim dijelom u korist Srbije i njezinih saveznika. Svakodnevica Dalmacije bila je obilježena borbom za goli opstanak i čekanjima na tužne vijesti s fronti. U narodu se pjevalo pri kraju Dvojne monarhije: „Care Karlo i carica Zita, zašto ratujete kada nema žita.“ Posebno velike ljudske gubitke donijela je tzv. španjolska gripa.

Vlasti u Dalmaciji bile su suočene s talijanskim političkim i vojnim presezanjima prema istočnojadranskoj obali, koja su se ostvarivala s dolaskom talijanskih ratnih brodova i kopnene vojske u hrvatske obalne gradove. Postojala je i opasnost izbijanja talijansko-hrvatskoga rata, ali zahvaljujući, kako piše Jakir, „blagotvornoj ulozi američke ratne mornarice“ na Jadranu, to je izbjegnuto. Nakon toga uslijedila je diplomatska borba za Dalmaciju na pariškoj mirovnoj konferenciji.

Možda je najbolje da autor sam objasni dalmatinsko oduševljenje jugoslavenstvom na početku stvaranja Jugoslavije, koje se ne smije poistovjetiti s kasnijim jugoslavenskim nacionaliznom i sadašnjom jugonostalgijom. Jakir je rekao u intervjuu Globusu: „Moramo pokušati razumjeti ondašnji politički kontekst. Tadašnji glavni urednik splitskog dnevnika Novo doba,Vinko Kisić, atmosferu u danima propasti Austro-Ugarske upečatljivo je opisao kao ‘delirij oduševljenja’. Ideja narodnog jedinstva ili jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Iz onodobnog tiska i drugih vrela stječe se dojam da su intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali da će maglovito ‘jugoslavenstvo’ riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva…

Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću.“ No prema svim podacima koje je Jakir iznio u knjizi, nova država Jugoslavija nije ni u čemu uspjela riješiti gospodarske i političke probleme Dalmacije. Pogotovo ne na selu koje je stoljećima živjelo u zaostalnim vlasničkim odnosima, bez poljoprivredne mehanizacije, s vrlo malim zemljišnim česticama, s previše stanovništva na relativno malo plodnog zemljišta, bez prilagođavanja novim kapitalističkim uvjetima privređivanja, bez jakog zadrugarstva, jednostavno sve se u novoj državi vrlo malo razlikovalo od Dalmacije na rubu gladi iz vremena stare Austrije.

Preostalo je iseljavanje koje je započelo čak u 18. st. bilo intezivirano nakon pošasti peronospore u vinogradarstvu za vrijeme Austrije i nesmiljeno nastavljeno u prvoj Jugoslaviji, koju je podupiralo sve manje Dalmatinaca.

Jugoslavenski nacionalizam bio je čudan ideološki fenomen bez jugoslavenske nacije, a Orjuna se pokazala kao protofašistički pokret, zaključuje Jakir, koji dalje piše: „Sve su češći bili kritički glasovi i među onima koji su 1918. zdušno bili za stvaranje Kraljevine SHS. Sad se jedinstvo, kakvo su Svetozar Pribićević i njemu slični pokušavali silom nametnuti, i javno sve češće nazivalo ‘krivim jedinstvom’.“

Autor na brojnim primjerima pokazuje osipanje jugoslavenstva kao ideje i političkog pokreta koji se na kraju suzio na male fanatične skupine četnika srpske ali i hrvatske nacionalnosti. Pobjedom HSS-a na izborima 1938. jugoslavenstvo u Dalmaciji gotovo je nestalo iz javnog života.

Usponom HSS-a Dalmacija se vraća iskonskom hrvatstvu

Često se gubi iz vida da su hrvatske zemlje nakon Prvoga svjetskoga rata bile na strani država gubitnica, premda nisu imale nikakve veze s njegovim uzrocima i proglašenjem. Londonskim protokolom Srbija je dobila obećanje glede teritorijalnog proširenja sve do zapadne granice na crti Karlobag – Karlovac – Virovitica.

Premda je američki predsjednik Woodrow Wilson (kao i vođa ruske komunističke revolucije Vladimir Iljič Lenjin) proglasio načelo samoodređenja naroda, ono se u praksi nije uvijek primjenjivalo, pogotovo ne na južnoslavenskom području zbog pomiješanosti stanovništva i tvrdnje kako su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod. Talijani su na pariškoj mirovnoj konferenciji tražili područja (Istra, Dalmacija, Rijeka, austrijski Južni Tirol, grčki Dodekanez) na kojima su njihovi sunarodnjaci bili samo nacionalne manjine, a kao jedini argumenti za te zahtjeve bili su pozivanje na povijest i vojno-strategijske razloge.

Premda je jugoslavensku delegaciju na pregovorima u pariškom predgrađu Versaillesu predvodio projugoslavenski Hrvat Ante Trumbić, između hrvatskih i srbijanskih članova delegacije dolazilo je do neslaganja glede odnosa spram Italije, pa je pravo čudo da je delegaciji uspjelo sačuvati gotovo cijelu Dalmaciju, osim Zadra i četiri otoka, no nezadovoljstvo rezultatima u kasnijim jugoslavensko-talijanskim pregovorima u Rappalu bilo je, kako piše Jakir, veliko: „Kad su nakon Prvoga svjetskog rata određene granice između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, dalmatinska je javnost ogorčeno reagirala na odredbe Rappalskoga ugovora. Opet su zaredali prosvjedni skupovi.

Nastupe HSS-a u Dalmaciji Jakir opisuje ovako: „Agitacija seljačke stranke bila je jednostavna i širokim slojevima razumljiva. Isticala je da je šaka dalmatinske gospode narod u Dalmaciji bez njegova odobrenja podredila centralnoj vladi, a hrvatski narod u Dalmaciji mora imati pravo glasovanjem odlučiti, hoće li se priključiti svojoj braći u Banovini, za što se seljačka stranka bori.“Radićeva stranka postigla je prve velike uspjehe u Dalmaciji već na izborima održanim 8. veljače 1925. Uspjesi su slijedili i na raznim izborima, no potpuni zaokret u korist hrvatstva uslijedio je poslije ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928.

Po Jakiru, diktatura kralja Aleksandra ubrzala je taj proces: „Tako i u Dalmaciji, ni deset godina nakon stvaranja države, koja je barem u nekim krugovima pozdravljena s ushićenjem, oduševljenja više nije ostalo ni u tragovima.“ Karakteristična je u tome bila preobrazba Ante Trumbića od gorljiva Jugoslavena do najboljeg Mačekova suradnika, kako ga je javno označio sam predsjednik HSS-a. Vrhunac uspješne politike seljačke stranke u Dalmaciji bilo je osnivanje Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939.

No istini za volju treba reći da Banovinom nisu rješeni svi problemi hrvatskoga naroda, ona je bila tek početak rješavanja hrvatskoga pitanja i možebitne federalizacije Kraljevine Jugoslavije, ali je Drugi svjetski rat sve zaustavio.

Samo nekoliko dana nakon što je Jugoslavija u ožujku 1941. potpisala Trojni pakt, u Beogradu je izvršen vojni puč, nakon čega je izbio rat koji su izazvali kako neodgovorni srpski generali uz pomoć ostalih nacionalističkih krugova i navodno agenata britanske tajne službe pod parolom Bolje rat nego pakt, kao i nervozna Hitlerova Njemačka, koji prvotno nije namjeravala napasti Jugoslaviju. Vlatko Maček se odmah vratio iz Beograda u Zagreb, gdje je odbio suradnju s nacističkom Njemačkom, ali je istoga dana kad je pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku poslao poruku narodu u kojoj navodi kako su nacionalisti proglasili neovisnu i slobodnu državu „na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske… Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS-a, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom“.Po mišljenju Jakira ova Mačekova izjava značila je mnogo više od pokoravanja okupacijskim snagama i ustaškim vlastima, to je značilo „gotovo identificiranje s novonastalim stanjem“. Značajno je da je Maček proširenje Hrvatske na Bosnu i Hercegovima smatrao posve normalnim jer je time uspostavljena cjelovitost hrvatskoga povijesnog i etnografskoga područja. Tu je Maček bio na liniji Stjepana Radića s njegovom brošurom „Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu“.

Pobjednički komunisti nisu nakon rata uspostavili Banovinu Hrvatsku, vrativši austrougarske granice s besmislicom kao što je neumski izlaz Bosne i Hercegovine na Jadran, pri čemu se nisu ponijeli kao njihovi crnogorski drugovi koji su Sutorinu kao drugi izlaz jednostavno ukinuli. Tako će tek izgradnjom Pelješkoga mosta Dalmacija, pa time i Hrvatska, ponovno biti teritorijalno ujedinjene.

Knjiga Aleksandra Jakira Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918–1941. vrlo je čitljiva, puna vrijednih podataka i logičnih zaključaka i kao takvu preporučamo je čitateljima iz Dalmacije, iz ostatka Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Šteta što nema sažetaka na talijanskom, engleskom i njemačkom jeziku, jer knjiga bi mogla biti zanimljiva i inozemnim nakladnicima.