Dirljivo svjedočanstvo iz Klinike za tumore: ‘Ćelave djevojčice uplašene povraćaju i traže mamu, živote tužan li si’

Proboj virusa u Kliniku za tumore KB Sestara milosrdnica u Zagrebu rastužio je i zabrinuo većinu javnosti. Tamo je prije nekoliko godina premještena i dječja onkologija na kojoj se liječenje najmlađi teško bolesni pacijenti

0

Proboj virusa u Kliniku za tumore KB Sestara milosrdnica u Zagrebu rastužio je i zabrinuo većinu javnosti. Tamo je prije nekoliko godina premještena i dječja onkologija na kojoj se liječenje najmlađi teško bolesni pacijenti.

Bez obzira na navedene činjenice, vijest o koronavirusu na onkologiji kod nekih je izazvalo i podsmijeh i ismijavanje virusa. Upravo takvi komentari ispod tekstova o virusu na Klinici za tumore potaknuli su Ljiljanu Zovko da napiše vrlo osoban i emotivan status koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Portal Danica dobio je dopuštenje za objavu njenog statusa, a prenosimo ga u cijelosti:

Maleno tijelo u plahti

“Nikad ne spominjem niti pišem o tom dijelu života. Zametnula sam sjećanja negdje u tamne hodnike podsvijesti. Nemam ni jednu njenu sliku od 2. do 6. mjeseca provedenih u bolnici.

Negdje sam čuvala zadnju koju nisam izbrisala. Badnja noć, ona i ja pored bora zagrljene u hodniku bolnice čekamo Božić. Mrak, tišina i bor koji svijetli. Ledena ljepota i nerazmjer svjetla i mraka. Ja visoka 1.70 i pedeset i koje kilo. Izbrisala sam i nju.

Godinama poslije, zaobilazim KB Zagreb, vozim drugim ulicama. Slike sam izbrisala na kompjutoru, no spavaju one u mojoj glavi. Vidjela sam svijet bolesne djece. Vidjela sam mjesta gdje smrt možeš napipati. Vidjela sam glave djevojčica bez kose, mršava tijela koja se grče dok povraćaju zbog kemoterapije.

Vidjela sam majke koje dežuraju na tvrdim bolničkim stolicama. Vidjela sam zelenom plahtom zamotano tijelo od 85 centimetara kojeg odnose liftom u mrtvačnicu. Na ceduljici je pisalo Zvonimir. Svima pamtim imena.

Vidjela sam Anđelu (1 g.) kovrčave kose, čeka zadnju operaciju srca, petu u godini dana, rutinsku. ‘Još ova pa idemo kući konačno’, kaže mi njena mama Vesna dok pijemo kavu kraj automata i pušimo. Imala je sivi kaput, sjećam se čak i nebitnih slika. Bila je nasmijana.

Otišla je anđelima

Znam da je dan bio hladan. Skupile smo se ispred bočnog ulaza i poskakivale od leda. I onda trk natrag da Anđela ne plače jer ne smije naprezati srce.

Vidjela sam jutro u kome Vesna leži na podu hodnika jer je Anđela upravo otišla anđelima. Vidjela sam Marka (1,3 mj.), prvi krevetić s lijeva kada ulaziš u sobu, žut je kao sunce i čeka transplantaciju jetre. Često povraća, pelene mu mijenjaju svako pola sata.

Vidjela sam sebe kako trčim uz brijeg zorom da je dočekam kad se budi. Jer okreće glavu prema vratima kada nisam tu. Vidjela sam i ogromnu podršku bratove supruge, sestre, brata, mojih roditelja, obitelji… Da ja ostanem na nogama jer ništa ne boli kao vlastito dijete. Netko nema tu sreću da ne bude sam u borbi.

Naša je priča sretno završila, jer njena dijagnoza nije ni približno bila kao kod djece koja leže u toj bolnici. Ali je morala tamo ležati. Valjda je nebo htjelo da vidim bolničke zidove i shvatim što je Život i što su prioriteti.

Prioritet je ruka koja se pruži kad je teško. I zahvalnost nebu za Život. Ostale su samo slike koje se noću vrate ponekad na spomen bolnica.

Ćelave djevojčice

Virus je ušao na odjel onkologije, vijest koja je proparala portale i trebala rastužiti mase. Ispod vijesti stotine reakcija u vidu smijeha. Postoji li virus ili je izmišljotina? Je li važno? Postoje majke koje ne mogu vidjet svoju teško bolesnu djecu i neće ih vidjet još dugo.

A u bolničkim sobama neke ćelave djevojčice uplašene povraćaju i traže mamu. A mame mirišu njihove majice da utonu u san, da se sretnu s djecom bar u nosnicama. Živote, tužan li si ponekad…

Vidjela sam jasno lice smrti, zato znam šta je život. Nije fraza, budite podrška potrebitima. Pomozite. Uvijek možete pomoći. Ako ne možete, onda bar ne odmažite. Moja podrška djeci u bolnicama. I njihovim majkama koje ne mogu biti uz njih.

Možda znate koju, pomozite joj. Ako ništa drugo nazovite, zagrlite je riječima, recite: Proći će… Vjerujte, pomaže. Jer ništa ne raduje i ne boli tako jako kao vlastito dijete”, napisala je Ljiljana.

 

Izvor: zagreb.info

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.